Lokacija: Salzburg / Rockhouse / Austrija
Datum: 16.09.2015
Salzburg, slikovit austrijski grad, najpoznatiji po Mozartovoj ostavštini, starom baroknom jezgru i okolnom solnom rudniku, ugostio je Glenna ‘the Voice of Rock’ Hughesa, legendarnog pjevača/basista i bivšeg člana brojnih sjajnih (i legendarnih) rock sastava poput Trapeze, Deep Purple, Hughes/Thrall, Black Sabbath, Hughes Turner Project i Black Country Communion. Nakon duže stanke u samostalnoj karijeri zbog rada sa sastavom Black Country Communion, Glenn se ove godine napokon vratio na solo koncertnu turneju po Europi. Drugi datum te turneje bio je Glennov nastup u salzburškom koncertnom prostoru Rockhouse, gdje se i prije početka koncerta činilo da će publike biti poprilično više, no možda je zbog lošeg prozračivanja i pretjeranog grijanja unutarnjih prostora, što se kasnije ipak popravilo, bilo još i bolje.
Za rano podizanje koncertnog raspoloženja pobrinula su se kao predgrupa tri razigrana američka mladića pod vodstvom gitarista/pjevača Jareda Jamesa Nicholsa, koji su svojom solidnom mješavinom autoritarnog blues rocka, funka i tvrdog rocka razveselili većinu publike, koja je inače nestrpljivo čekala dolazak Glenna Hughesa. Nichols i njegova dva kompanjona, basist Erik Sandin i bubnjar Dennis Holm, svoj su nastup zaključili obradom sastava Mountain naslova »Mississippi Queen«, koja je, očekivano, naišla na izuzetno pozitivan odaziv većine posjetitelja. Vrućekrvni trio, koji u svom glazbenom izrazu ne skriva brojne utjecaje Whitesnakea, što se čuje i iz pomalo plitkih ‘baby, you are all mine’ tekstova, bio je sasvim primjeren izbor za predgrupu, a vjerojatno je nekoliko posjetitelja nakon koncerta pronašlo članove banda i s oduševljenjem kupilo njihovu aktualnu ploču.
Na majstora raznovrsnih vokalnih akrobacija nije se trebalo dugo čekati, jer je, unatoč selidbi u SAD sredinom osamdesetih, nekako još uvijek zadržao poslovičnu englesku točnost. Na pozornicu je izašao u društvu gitarskog virtuoza Douga Aldricha (ex-Whitesnake, Dio), kojeg je nedavno iz Whitesnakea ‘ukrao’ starom kompanjonu Davidu Coverdaleu, te švedskog bubnjara Pontusa Engborga, koji s Hughesom surađuje od 2010. godine. Glenn je publiku odmah doveo u delirij i prešao na ‘bit’ izvrsnom izvedbom Deep Purple energetskog katalizatora »Stormbringer«, koji i dalje predstavlja idealan otvarački izbor. Glennovo bogato djelovanje u raznim, većinom kultnim sastavima baca dugu sjenu i često odvlači pažnju od njegove inače oduševljavajuće i ništa manje zanimljive solo karijere, pa prije svakog koncerta mora tražiti pravu ravnotežu između baštine svojih prijašnjih bendova i solo materijala. Uspješno oživljavanje solo radova počelo je temperamentnom izvedbom udarnog »Orion«, koji potječe s albuma »Soul Mover« (2005), jednog od Glennovih najdražih samostalnih izdanja, na kojem rado češće spomene svoju suradnju s bubnjarom Chadom Smithom (Red Hot Chilli Peppers).
Karizmatični pjevač/basist nije zaboravio ni svoje glazbene početke, pa smo te večeri mogli uživati u čak dvije klasike Trapezea, »Way Back To The Bone« s albuma »You Are the Music…We’re Just the Band« (1972), gdje si je Aldrich uzeo nešto više vremena za drske solističke podvige, te »Touch My Life« s albuma »Medusa« (1970). Manje iznenađenje u izboru izvedbi bila je skladba Hughes/Thrall »First Step Of Love«, koja je zacijelo bila jedan od vrhunaca večeri. Isto bi se moglo reći i za često previđenu Deep Purple klasiku »Sail Away« s albuma »Burn« (1974), koju je inače teško zamisliti bez Coverdaleova vokala, no Glennu je uspjela vrlo uspješna i zanimljiva pjevačka interpretacija, što su morali priznati čak i najveći puristi Deep Purple Marka III.
Slijedilo je vjerojatno najveće iznenađenje cijele večeri, jer se Glennov trio odlučio izvesti skladbu Whitesnakea »Good To Be Bad« s istoimenog, ne baš najuspjelijeg albuma, koju je Hughes napisao u suradnji sa starim kompanjonom Coverdaleom i koju Aldrich već godinama ima u ‘malom prstu’. Naravno, ispala je poprilično bolje od originala. Glenn se inače više puta naklonio svom prijatelju i najnovijem glazbenom suradniku, koji je i ovaj put na gitari bio praktički nezaustavljiv, što je potvrdio i impresivnom solo točkom koju je otvorio odmah nakon završetka skladbe »Good To Be Bad«. Iako je gospodin Hughes, koji svoje starosne tegobe u posljednje vrijeme skriva iza sunčanih naočala, trajne frizure i odjeće iz psihodeličnih šezdesetih, već prekoračio šezdesetu, vokalno se još uvijek nevjerojatno dobro drži, jer je više puta iznenadio nevjerojatno drskim pjevačkim improvizacijama, među kojima je vrhunac zacijelo bila izvanredna verzija Deep Purple drame »Mistreated«, gdje je uz tradicionalno razvučeni završetak dodao još nekoliko iznimno dojmljivih soul umetaka, koji su bili već na razini kakve (ne nužno crnkinje) soul dive.
Slijedila je još jedna omiljena solo skladba, »Can’t Stop The Flood« s albuma »Building the Machine« (2001), koja je doživjela izniman odaziv publike, nakon čega je uslijedio apsolutno predugačak Engborgov solo nastup, u kojem nije bilo ničega dah oduzimajućeg i tijekom kojeg je nekoliko ljudi privremeno napustilo koncertni prostor. No, atmosfera ispod pozornice ponovno se potpuno naelektrizirala uz izvedbu skladbe Black Country Communion »One Last Soul«, nakon čega je gospodin Hughes svoju opsjednutost dušama nadopunio omiljenim solo standardom »Soul Mover«, kojim je na sjajan način zaključio redovni dio koncerta i doživio burne ovacije vjernih pristaša.
Stari lisac, koji je uz zahtjevne pjevačke podvige još uvijek poprilično spretan i na bas gitari, publiku nije dugo ostavio da čeka na bis u kojem je odsvirao himnu Black Country Communion naslova »Black Country«, nakon čega je slijedio (potiho očekivani) Deep Purple paljevinac »Burn«, kojim je majstorov trio na eksplozivan način završio druženje s posjetiteljima salzburškog Rockhousea. Glennova misija hvatanja besmrtnih duša njegovih funk, blues i soul idola uspješno je završena, a većinom vrlo zadovoljna publika njegov je tradicionalni, kičasti pozdrav nagradila gromoglasnim pljeskom. Bivši ovisnik o kokainu, koji je nakon dugotrajne borbe s drogama napokon, sredinom devedesetih, doživio pobjedu i ezoterično začinjeni ‘duhovni preporod’, naime, u obraćanjima publici nije škrtario s nategnutim osmijesima i pomalo patetičnim govorima ‘stare američke škole’, među kojima je sebe proglasio hipijem (bizarno), no zbog fenomenalne koncertne predstave (ponovno) mu je sve potpuno oprošteno.
Glenn Hughes je u Salzburgu na impresivan način dokazao da godine njegovim glasnicama nikako ne mogu doskočiti i da njegova velika duša ostaje nepokolebljivo predana funku, bluesu i klasičnom rocku. Neki smo među pojedinim izvedbama skladbi, kao što su »Stormbringer« i »First Step Of Love«, gdje su izvorno prisutni sintesajzeri, pomalo nedostajale klavijature, koje bi još obogatile ionako sjajan zvučni kolaž i kvalitetno ozvučenje, no ostatak izvedbi uvjerio nas je da se ‘ne treba praviti slon od muhe’. Druženje s Glennom bilo je i ovaj put nezaboravno, a većinu nas je mamilo da za tri dana odemo pogledati Hughesov koncertni nastup u Beču, no na kraju je prevladala posve pragmatična odluka, naravno u iščekivanju novog koncertnog susreta, jednom u ne tako dalekoj budućnosti.
autor: Peter Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista:
1. Stormbringer
2. Orion
3. Way Back To The Bone
4. First Step Of Love
5. Touch My Life
6. Sail Away
7. Good To Be Bad
8. Mistreated
9. Can’t Stop The Flood
10. One Last Soul
11. Soul Mover
—bis—
12. Black Country
13. Burn
