Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Cvetličarna MediaPark / Ljubljana / Slovenija
Datum koncerta: 26.02.2011
Broj posjetitelja: 600
Tko bi pomislio da će Sonata Arctica jednoga dana postati toliko popularno ime u power metalu. Danas su privlačni ponajprije najmlađim zaljubljenicima u tvrđe glazbene sfere, odnosno svima koji se tek počinju oduševljati tvrđim zvukom. Tko prati melodični pristup i istražuje ga, vrlo brzo naleti na sastave poput žanrovski međusobno prilično udaljenih, ali jednako omiljenih finskih bendova Lordi, Nightwish i Children Of Bodom, a na kraju i na Sonatu Arctica. Dečki su silno melodični i zapravo predstavljaju najmekšu verziju power metala na planeti, koja ipak još jamči dovoljno oštrine gitara da rifovi zvuče “debelo”, posjeduju atribut mraka i dramskog teatra, pa se to još uvijek može zvati metalom. Svoje u izražaj takvog metal pristupa naravno unosi “dvostruko lupajući bas bubanj”, bez kojeg gotovo ne može proći nijedan pravi power metal bend finskog podrijetla.
Prije više od jedanaest godina, kad su prvi put obišli europske pozornice, tada u društvu svojih gurua Stratovarius (uz njih su bili i Rhapsody Of Fire), pa godinu dana kasnije, točnije u listopadu 2001., kad su se vozikali naokolo zajedno s Gamma Ray, Sonata Arctica su se preplašeno tresli na pozornicama kao što se trese vrba u divljoj rijeci, a danas njihove turneje, koje obuhvaćaju cijeli svijet, mogu trajati i po dvije godine. Ni najsvježija priča uz uspješno primljeni novi album “The Days Of Grays”, koji je izašao u jesen 2009., nije puno drugačija. Sonata Arctica tako je krenula na drugu “misu” europskog dijela svjetske turneje posvećene promociji spomenutog albuma. Nakon prvog dijela Euro turneje obišli su Aziju, Australiju i Oceaniju, dvaput Sjevernu Ameriku, usput svratili u Južnu Ameriku, između toga ponovno obišli europske festivale u 2010., pa su se napokon opet ovdje, na tlu stare celine, gdje se turneja zaključuje serijom koncerata na domaćem terenu.
Zanimljivo je da je sastav priliku za otvaranje koncerata ponudio vrlo generičnom talijanskom bendu 4th Dimension. Sonata Arctica ima mnogo prijatelja u Italiji. 4th Dimension su pritom usko povezani s članovima Labyrintha, jer su im oni pomogli pri produkciji nadolazećeg studijskog prvijenca “The White Path Of Rebirth”, na kojem gostuje čak i originalni vokal Labyrintha Fabio Tordiglione, svima bolje poznat kao Fabio Lione, prvi glas Rhapsody Of Fire. Kvintet Andrea Bicego (vokal), Talete Fusaro (klavijature), Michele Segafredo (gitara), Massimiliano Forte (bubnjevi), Stefano Pinaroli (bas gitara) zagrijavao je prisutne i zapravo ponovio već poznate stvari. Ono što su krajem devedesetih, na prijelazu u novi milenij, postavili sastavi à la Vision Divine i Labyrinth. Dakle, talijanski odgovor na tadašnju falangu sa sjevera, kojom je zapovijedao Stratovarius. Zato, nažalost, 4th Dimension nikako ne mogu biti zanimljivi u glazbenom smislu. Obožavati ih mogu doista samo apsolutni početnici koji su tek počeli slušati power metal. A dečki su svakako na pozornicu izašli s velikim optimizmom, jer je to uopće njihova prva europska turneja, koja će im zahvaljujući imenu glavnog nositelja turneje zavidno puniti dvoranu pred pozornicom. Kako god, generičko prežvakavanje melodičnog nasljeđa, nabijenog simfonijskom pompoznošću aranžmana i čistim melodičnim vokalom, začudo je publiku uvuklo u temeljitu suradnju, što je bio samo dokaz da je ovaj put publika doista mlijekozuba i u metal glazbi slabo potkovana. Pogled na punu dvoranu pred pozornicom bio je za sastav više nego ohrabrujuć i nije skrivao dobro raspoloženje. 4th Dimension su tako uspješno završili svoj nastup. Sviraju lijepo, ali jednostavno dosađuju, jer nemaju ni pronicljivosti ni zamjetnih “vražjih” iskri.
Labyrinth nikako ne smijemo trpati u isti koš kao 4th Dimension, jer da je sudbina htjela malo drugačije promiješati karte tijekom proteklog desetljeća, danas bi Sonata Arctica lako mogli biti predgrupa na koncertima Labyrintha! Sekstet je iznenadio već na početku, jer je gitarist Andrea Cantarelli ostao kod kuće. Tako su se Labyrinth publici predstavili kao kvintet, kojemu je na vokalu ponovno zapovijedao izvrsni Roberto Tiranti – neka vrsta talijanske inačice Geoffa Tatea (Queensryche). Tiranti i danas spada u najvišu ligu vokalista, i u talijanskom i u euro power metalu. S njegove lijeve strane stajao je Olaf Thorsen (izvorno: Carlo Andrea Magnani) sa sedmožičanom gitarom, koji je nedavno ponovno aktivirao i svoj drugi bend Vision Divine. Vražji gitaristički kaskader očekivano je zadivio svojim vrlinama, a Labyrinth su koncertno zbivanje podigli na višu razinu ponajprije zahvaljujući puno boljoj, energičnoj i eksplozivnoj ritam liniji, koja je poticajno oživljavala gitarske rifove i izvrsno Tirantijevo pjevanje, pa je nastup Labyrintha u usporedbi s prethodnicima djelovao kao dan i noć. I zvuk je bio znatno, znatno bolji u odnosu na onu njegovu “zamućenost” tijekom 4th Dimension, a najbolje si prošao ako si ovaj put koncert otišao uživati kar na balkon. Labyrinth, koje je tko možda pogledao pred Iron Maiden prošlog kolovoza blizu Palmanove (Codroipo), na ovoj turneji predstavljaju svoj sedmi studijski album “Return to Heaven Denied Pt. II: A Midnight Autumn’s Dream”, izdan prošle godine. Tako su koncert i otvorili prvom skladbom s novog albuma, The Shooting Star. Unatoč tome što narod uglavnom nije poznavao sastav, u dvorani je bila prisutna šačica starijih zaljubljenika koji su čak došli prvenstveno na koncert Labyrintha. Zašto? Labyrinth su imali vani već gotovo tri albuma kad su Sonata Arctica izdali prvijenac. Album “Sons Of Thunder” i danas vrijedi kao najbolji proizvod karijere Labyrintha. Dečki nisu od jučer i zato nikako nisu nepoznato ime u svijetu metala. Godine 2001. otisnuli su se u opsežnu promociju albuma “Sons Of Thunder” po cijeloj Europi. Tada su nastupali pred Blaze Bayleyem i Helloween. Zato imaju iza sebe dugu kilometražu, a to se odražava i u izvanrednom samopouzdanju i suverenosti scenskog izvođenja materijala. Sastav je iznenadio drugom skladbom, koja potječe s kvalitetom inače oscilirajućeg prvijenca “No Limits” (1995), kad je odvalio In The Shade – jednu od boljih skladbi spomenutog albuma. Koncert su prekaljeno stupnjevali uz New Horizons s albuma “Return To Heaven Denied” (1998)! Novi album dobio je najviše minutaže, a sastav je sa svježim skladbama A Chance i Sailors Of Time potvrdio da uživa u novom materijalu na pozornici te upozorio na činjenicu da je izdao još jedan proizvod koji zaslužuje isprobati svaki ljubitelj melodike u metalu. Labyrinth su se za kraj oprostili od prisutnih u dvorani još jednom skladbom s “Return To Heaven Denied”! S navijenom Moonlight, koja je zaključila čvrst i uigran nastup, u kojem je nad svime ponovno fascinirao izvrsni Roberto Tiranti! On je vokalom ispalio nekoliko eksplozivno čistih i melodičnih vokalnih salvi, usmjerenih u ekstremno visoke registre, koje su vrijedne svake zavisti! Nažalost, dečki su tijekom nastupa u potpunosti ignorirali album “Sons Of Thunder”, što je pomalo pokvarilo dojam, no inače nema razloga da bi čovjek tražio dlaku u jajetu. Labyrinth ostaju sinonim visoke kvalitete i sazrijevaju kao staro dobro vino.
A Sonata Arctica? Dvorana se napunila isključivo zbog njih. Oduševljenje! Stvaranje tipičnog ugođaja takve publike u toj branši, koje doduše nije rezultiralo kričavo suznim ispadima euforije od prije nekoliko dana, kad su na istoj lokaciji “pilili” Apocalyptica, ali ipak nije puno nedostajalo.
Sonata Arctica odsvirala je koncert s rutinom. Na način koji je potvrdio iskustvo iz Milana, u studenom 2009., iz Graza u veljači 2010.! Sonata Arctica brine se za suverenost, kompaktnost, jedrovitost. Pritom se oslanja na stečeno iskustvo koje donosi intenzivno koncertiranje. Uz to se čovjek naravno pita, kad ne osjeti ništa više od puke rutine, je li to posljedica previše koncerata, uz koje blijedi osjećaj što te potiče u onome što najradije radiš? Zacijelo u tome ima nešto istine. Sonata Arctica je prezasićena.
Repertoar je ponudio sličnu set listu. Blago promiješanu, pri čemu je 8th Commandment s studijskog prvijenca iz prethodne turneje u set listi zamijenila The Misery, koja se pokazala kao odlično osvježenje, jer je riječ o jednoj od boljih skladbi albuma “The Winterheart’s Guilde” (2003). Ugođaj je poskočio kad je očekivano Replica naslijedila skladba Blank File, također s studijskog prvijenca sastava. Publika je poznavanjem stihova uštedjela pjevaču Tonyju lijep svežanj energije, jer ga je glasno podržavala u jedinstvenom pjevanju. Test vjernosti obožavatelja potvrdila je jedna od najomiljenijih skladbi sastava i danas, Full Moon, što samo potvrđuje kako je snažan proizvod studijski prvijenac “Ecliptica” (1999).
Zvuk? Balkon je opet prošao bolje. Parter je nalagao sastavu pozicije bliže mikseti, jer je tako zadovoljio zahtjeve za ravnotežom zvučne slike koju primaju slušni organi. Naprijed je Tony Kakko bio slabije čujan, no inače je povezivanje unakrsne vatre između gitarskih i klavijaturnih solaža djelovalo ravnopravno, u svemu učinkovito i izvedbeno na visokoj razini. Ovdje se Sonata Arctica doista teško može zabiti. Glazbenici su zamijesheni od vrhunskog tijesta, među njima nema skrivalica, a priča koju su morali realizirati već je mnogo puta realizirana u takvom scenskom društvu. Elias Viljanen važan je faktor koji je u ekipu nakon munjevitog odlaska Janija Liimatainena vratio koherentnost, povjerenje i neokrnjen izgled snage!
Skladba The Dead Skin, koju su Sonata Arctica svirali i u Slovačkoj i dan kasnije u Mađarskoj, izbačena je iz set liste. Razlog? Možemo samo nagađati. Sat i dvadeset minuta i ništa više. Momci nisu dugo na sceni da bi osjećali teret godina i morali zbog “bolešljivosti” skraćivati nastupe na razinu minutaže danas fizički iscrpljenog Blackieja Lawlessa i njegovih W.A.S.P., dakle grupe koja je na sceni gotovo dva desetljeća duže od Sonate Arctica. Kratak nastup zacijelo joj ne ide u čast i hvalu. Neka spomenem da su Sonata Arctica na koncertu u Milanu, koji je slijedio ljubljanskom, u prvi bis uključili akustični set, čega u Ljubljani nismo bili dionici. Jednostavno, Sonata Arctica u Ljubljani je promišljeno štedjela energiju. Čak previše promišljeno. Kako god. Publika je našla mnogo razloga za potpuno odvajanje i uživanje dok su im njihovi heroji nizali omiljene skladbe. Što se koncertne set liste tiče, doista nema razloga za pritužbe, samo što je kratka. Cvetličarna se kuhala u pari tijekom koncerta i malo je nedostajalo da ne dosegne idealnu mikroklimu za finsku saunu. S malo mašte, zapravo i jest. Treći nastup nove turneje ipak je na pozornicu donio odmornog i zdravog Tonyja, koji je na traženoj razini otpjevao repertoar. Čovjeku se tijekom godina vokal nešto snizio, recimo da je sazrio i “odebljao”, pa mora prilagođavati trenutni domet svojeg vokala da se u najvišim registrima slučajno ne osramoti. Ipak je Tonyjeva izvedba u Ljubljani bila na milju daleko od žalosne slike načetog vokala kojoj smo svjedočili 25.11.2009. u Milanu, na tamošnjem nastupu sastava.
Vrlo dobar koncert, kvalitetan nastup, ali s mnogo rutine i s karakterom koji nije uspostavio osjećaj prave žudnje i žara, kakav je grupa posjedovala početkom milenija. Nažalost. Na to ćemo se morati naviknuti, ili pak strogo birati samo najbolje od najboljeg u danoj koncertnoj ponudi. Već radi ublažavanja udaraca po novčanicima, kojima kumuje vrtoglavi rast cijena ulaznica za koncerte u novim vremenima. Cijena ulaznice za koncert Sonate Arctica u Sloveniji ne spada u taj rang, jer i dalje ostaje prijateljska prema džepu!
fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista
1.Intro/Everything Fades To Gray
2.Flag In The Ground
3.The Last Amazing Grays
4.Juliet
5.Replica
6.Blank File
7.As If The World Wasn’t Ending
8.Paid in Full
9.Victoria’s Secret
10.FullMoon
11.The Misery
12.Guitar/Keyboard Showoff
13.In Black and White
—bis—
14.Caleb
15.Don’t Say A Word
16.Vodka / Everything Fades To Gray
LABYRINTH:
1.The Shooting Star
2.In the Shade
3.New Horizons
4.A Chance
5.Sailors of Time
6.Moonlight
Galerija slika
