Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Schwabenhalle / Augsburg / Njemačka
Datum koncerta: 22.06.2011
Broj posjetitelja: 3000
Cijena karte: 58,00€
Pa evo, napokon je stiglo vrijeme za slavlje svih vas koji ste “živjeli” hitove osamdesetih. Tada, u godinama nevinosti, velikih nada i bezbrižnog ludovanja, pratili su vas zvuci sjajne produkcije i zaraznih melodija koje su ti “iz prve” snažno ulazile pod kožu. To je bila glazba sastava kojima su do uspjeha pomogle vjerne frekvencije radijskih valova pojedinih vjernih radijskih postaja. Da. Nekad, kad još nije bilo MTV-ja, odnosno na početku, kad MTV još nije bio dovoljno snažan medij, to je palilo. A kad je “video ubio radijsku zvijezdu”, ako se netko još sjeća hita The Bugggles “Video Killed The Radio Star”, nekako je zazvonilo i zlatnim vremenima AOR-a. Što je, dovraga, sad AOR? Adult Oriented Rock, rock glazba koja nije preglasna, nego radije vrlo “popustljiva i mekana”, a istodobno gradi na apsolutnoj melodijskoj i zvučnoj perfekciji. Za AOR su karakteristične velike melodije arenskih napjeva, bombastična produkcija naglašenih kontrasta između pojedinih gradivnih elemenata zvuka i začinjenost glavnog vokala višeslojnim vokalnim harmonijama. Teško je reći da je AOR proizašao iz klasičnog hard n’ heavy rocka sastava koji su izvirali iz nasljeđa bluesa. Prije iz najuglednijih predstavnika progresivnog rocka i jazz rock fusiona. Jednostavno, AOR traži profinjenost, strpljivost, apsolutni perfekcionizam. Puno studijske gipkosti i širine.
Pionirski sastav, zapravo utemeljitelji žanra AOR, jest postava Journey iz San Francisca. Ne da su bili prvi. Jednostavno. Pojedine, za ono vrijeme revolucionarne ideje, koje su se na planetu pojavljivale s pojedinim izdanjima na prijelazu sedamdesetih u osamdesete, jedna takva je recimo istoimeni studijski prvijenac sastava Boston, Journey su najsmislenije i optimalno povezali u sažeto nasljeđe goleme kompaktne melodijske i zvučne dovršenosti, što nitko poslije njih nije nadmašio.
Tako se dogodilo da se i ljubiteljima AOR glazbe osmjehnula fortuna. Koncertni paket sastava Journey, Foreigner, Kasnas i Night Ranger sanjska je kombinacija i sam po sebi nalaže obveznu nazočnost, ako apsolutni prioritet dajete dotjeranoj kompaktnoj melodiji čiji je prototip vječna glazbena čarolija sastava The Beatles.
Night Ranger su prvi načeli AOR slavlje u Augsburgu. Sastav je iznimno uspješan i cijenjen u SAD-u. Zato ga i danas uglavnom održavaju domaće tržište u SAD-u i japansko tržište. Tri originalna člana, Kelly Keagy (vokal, bubnjevi), Jack Blades (bas-gitara, vokal) i Brad Gillis (gitara, prateći vokal), ne predaju se! Tu su još od 2008. gitarist Joel Hoekstra te svježe regrutirani klavijaturist Eric Levy, koji zaokružuju Night Ranger u 2011. Dečki su imali na raspolaganju dobrih pola sata i u njemu stisnuli neku vrstu vijenca najboljih trenutaka s početaka karijere. Zanimljivo je da je bend zapravo odsvirao samo uspješnice s prva dva albuma.
Bend je udario kao da nije vidio pozornicu najmanje dvadeset godina. Touch Of Madness s albuma “Midnight Madness”! Pred nama oživljava postava koja od 1985. nije aktivno nastupala u Europi. Pogodite s kim su tada nastupali? S Foreigner. I ovaj put je tako. Night Ranger pred Foreigner. U Europi. Dugo razdoblje. Silno oduševljenje vrilo je na pozornici. Blades se previjao za mikrofonom kao podivljali tinejdžer kojeg izvija višak testosterona, oba gitarista, Brad Gillis i Joel Hoekstra, izvodila su lude stvari na gitarama u svim mogućim položajima, pa je bilo čudno kako uopće mogu dovoljno precizno odsvirati sve dijelove skladbi. Očito više nego idilično partnerstvo gitarista utjelovilo je puni obol izvrsnog sola. Ako je Touch Of Madness pripala Jacku Bladesu na glavnom vokalu, odmah smo dobili odgovor zašto Keagyjevi bubnjevi stoje skroz desno naprijed, tik uz rub pozornice. Sing Me Away, klasik s prvijenca “Dawn Patrol” (1982), pripala je naime njegovu vokalu, a val oduševljenja izazvala je i do tog trenutka lijepo popunjena dvorana s nekih 2500 posjetitelja, koji nisu zaboravili refren tog hita sastava Night Ranger. Kelly Keagy je izgubio nešto naboja u vokalu, što se očitovalo i pri kraju, kad je sastav odsvirao najuspješniji hit karijere, poluba ladnu udarnu himničnu Sister Christian. No nema veze. Dečki su naime odlično podupirali njegovu osnovnu liniju harmonijama pratećih vokala. Klavijaturist Eric Levy namjerno je preuzeo i pozornički izgled bivšeg klavijaturista sastava Night Ranger Alana Fitzgeralda. Levyjeva maškarada bila je naime toliko spretna da je te večeri u dvorani lako zbunila ne jednog poznavatelja i ljubitelja glazbe sastava Night Ranger.
Growing Up In California. Da. Naslov kaže sve, Night Ranger su jednostavno tipični državljani SAD-a, do crvenila opečenog zatiljka na vratu. Međutim, skladba nije nikakva rančerska limunada, nego ore navijeno. U njoj sastav razvija i gitarski ukras dvostrukih harmonija te obvezni pjevni melodični AOR-ovski refren. S obzirom na to da je riječ o posve novoj skladbi s albuma “Somewhere In California”, koji je izašao, reci i piši, dan prije nastupa sastava u Augsburgu, album bi mogao biti vrlo zanimljiv svim ljubiteljima klasičnog zvuka sastava Night Ranger i njegova opusa iz osamdesetih. U Don’t Tell Me You Love Me dečki nisu zaboravili ubaciti vodeće fraze klasike Hotel California sastava The Eagles te Smoke On The Water sastava Deep Purple, što je inače višegodišnji standard izvedbe te klasike uživo u izvedbi sastava. Ipak, to je navodilo na razmišljanje da bi Night Ranger uz malo kraće Bladesove najave i “nerastezanje” skladbe Don’t Tell Me You Love Me mogli odsvirati još koju klasiku više. To bi bilo posebno poželjno i dobrodošlo za sve prave fanove koji nismo čuli niti jednu skladbu iz inače izvrsnih “Seven Wishes”, “Big Life” i/ili “Man In Motion”. Tu su bila obvezna hita Sister Chiristian i završna užarena kanonada (You Can Still) Rock in America, u kojoj su Night Ranger ispucali baš sve metke. Oba gitarista su za tu priliku uzela u ruke gitare oblijepljene bojama američke zastave, da je baš zadisalo prostranstvom razigranih kaubojskih podova divljeg zapada. S obzirom na to da je Keagy postavljen na desni rub pozornice, dečki su glavninu monitora postavili iza svojih leđa i tako popunili prividnu prazninu pozornice. Izvrstan nastup koji, nadajmo se, obećava što skoriji povratak sastava na europske koncertne pozornice.
Slijedio je nastup američkih prog rock pionira Kansas. Njihov glazbeni doprinos iznimno je velik na rock atlasu, a klasični albumi sedamdesetih nose veliku težinu u povijesti rock glazbe. Utjecali su na čitav niz sastava mlađe generacije, osobito onih koji su sooblikovali kasniji progresivni metal. Na čelu s Dream Theater. Nažalost, ekipa RockLine morala je ovaj put preskočiti Kansas. Zbog dogovorenog intervjua sa sastavom Journey, koji je terminski bio istodoban s nastupom sastava Kansas. Nadajmo se da će se legende još koji put pojaviti u Europi. Kansas su na nastupu u Augsburgu odsvirali sljedeće skladbe: Magnum Opus (Howling At The Moon), Point of Know Return, Hold On, Dust In The Wind, Miracles Out Of Nowhere, Portrait (He Knew), Fight Fire With Fire, Carry On Wayward Son
U devet navečer pozornicu zauzimaju Foreigner. Za Foreigner u 2011. vrijedi slično kao za Journey. Preporođeni su. Njihov album “Can’t Slow Down” pojam je autorske briljantnosti kojoj je danas rijetko koji sastav dorastao. Foreigner su ponovno redoviti posjetitelji koncertnih pozornica od 2007. Uigrani su izvanredno. Postava je nedavno ponovno doživjela promjenu. U ekipu se vratio bubnjar Mark Schulman, koji je kod sastava Foreigner već svirao između 1992. i 1995. te 2000. i 2002. Očito se pokazalo da Jason Sutton nije pravo rješenje za Foreigner nakon odlaska Briana Tichyja, pa se Mick Jones očito ponovno ogledao za bubnjarskim imenima koja su u prošlosti surađivala s Billyjem Idolom.
Foreigner su na pozornici iznimna atrakcija. Zahvaljujući ponajprije nenadmašnom pjevanju Kellyja Hansena. Hansen, koji izgledom podsjeća na nekakvog brata trojka Stevea Leeja (ex-Gotthard, R.I.P.) i Stevena Tylera (Aerosmith), prava je nadgradnja Loua Gramma. Da, teško je povjerovati da krivotvorina može biti bolja od originala. No ponekad se i to dogodi. Da se barem u sastavima koji krpaju postave i čija su zlatna godina ostala u osamdesetima to događalo još češće.
Za Foreigner je pozornica narasla. Monitore su sakrili iza projekcijskih platna, a lijevo i desno od bubnjeva sve do klavijatura nalazila su se na pozornici dodatna podignuta postolja koja su članovima sastava omogućavala još aktivnije kretanje tijekom nastupa i time dodatno raspirivanje prave koncertne žeravice. Tijekom nastupa sastava Foreigner nije bilo čuti nikakvih posrnuća. Sastav je u Milanu, dan prije nastupa u Augsburgu, odsvirao skladbu Dirty White Boy. Nju su za Augsburg izbacili iz set liste i u nju vratili Waiting For A Girl Like You, koja je inače stalnica svih njemačkih koncerata aktualne turneje s Journey.
Foreigner su s Journey nastupali i po Velikoj Britaniji i Irskoj u prvoj polovici lipnja ove godine. Tamo su imali na raspolaganju 40 minuta. Za europski dio turneje, koji je obuhvatio staru celinu, Journey i Foreigner su se dogovorili da obje skupine nastupe s jednako dugim trajanjem. Journey su tako skratili repertoar za pola sata Foreignera, a dobili su nova pola sata. To je vrlo logičan potez, s obzirom na puno veću uležanost klasičnih zimzelena sastava Foreigner u ušima europskog dijela publike.
Starrider je briljant posebne vrste koji se sjaji u opusu sastava Foreigner i ni ovaj put nije izostao sa set liste. Otpjevao ga je sam Mick Jones. Sanjivi pustolovni prog rockerski veo, koji zapravo otkriva uvide u same korijene i početke karijere sastava, kao stvoren je za Mickov vokal. Inače, nemojte nikako poželjeti da Mick Jones slučajno pjeva još štogod kod sastava Foreigner. Njegov je vokal naime vrlo tanak, jadan, djeluje prilično smiješno kad dolazi od svečano odjevenog gospodina koji je štošta doživio u svojoj dugogodišnjoj karijeri, s prslukom kakav bi mu zavidio i naš pokojni “glazbeni vizionar” Henrik Burkat – Henček (hvala Heleni na nagovještaju). Svestrani Tom Gimbel pomaže u uvodu s flautom, a potom u refrenu zapravo cijela postava sudjeluje u izvršavanju glavne vokalne funkcije.
Posebna draž i atrakcija svakog koncerta sastava Foreigner jest saksofonski solo u skladbi Urgent. To je skladba koja probudi i najledenije srce. Razgorijeva je erotski naboj i ta skladba donosi sastavu Foreigner uvijek apsolutni pedigre grupe koju je na pozornici teško komu nadmašiti. Izvedbom te klasike čvrsto su bacili rukavicu sastavu Journey, a AOR legende ovaj je put čekao uistinu težak zadatak da naslijede pozornicu. Inače besprijekoran nastup pun prave pravcate perfekcije kombiniranja pune melodičnosti i udarne rockerske moći, Foreigner bi u budućnosti mogli nadograditi s nekoliko novih rokada u ustaljenom repertoaru i na taj način dodatno još više oživjeti ionako savršene pozorničke nastupe. Foreigner ostaju iznimna pozornička atrakcija koju je vrijedno u svakom trenutku posjetiti i naužiti se bezvremenskih klasičnih zimzelena koji su krojili vrhove glazbenih ljestvica u zlatnim osamdesetima.
Journey su počeli nastup točno petnaest minuta do jedanaest navečer. Sastav je krajem svibnja (a drugi izvori navode službeni izlazak 03.06.20011) izdao novi studijski album naslovljen “Eclipse”. Sam naslov albuma na zanimljiv je način povezan još s nečim. Kad je sastav započeo turneju po staroj celini, bio je datum 15.06.2011. Na taj je dan nastupio pravi lunin mrk. Journey su imali pozornicu scenografski osmišljenu slično kao Foreigner prije njih. Široko projekcijsko platno i intenzivna igra prelijevanja reflektorskog svjetla. Monitore nisi primijetio nigdje na pozornici. Arnel Pineda je od prve sekunde odlično raspoložen i vlada svim Perryjevim vokalnim linijama s vehemencijom i velikom suverenošću.
Za Journey vrijedi da njihovi koncerti zvuče bravurozno u smislu usmjerenosti na optimalnu zvučnu sliku. I ovaj je put u dvorani Schwabenhalle sve bilo zadovoljeno. Pineda je dominirao vokalom. Schonov snažno naglašeni “sustain” efekt bio je odlično uklopljen u ravnopravan suzvuk s Cainovim klavijaturama, dok je aktivni ritmički tandem Valory – Castronovo pucao od detaljne nauljenosti i briljantno kalibrirane ugođenosti. Castronovo je bombarder. Nevjerojatno eksplozivan, gotovo nepredvidljiv bubnjar koji doslovno rešeta u prijelaznim dijelovima kroz šamaranje po tom-tomovima. Oko tvrđave bubnjeva nalaze se ploče pleksiglasa koje zadržavaju zvuk i bubnjaru omogućuju dodatnu kontrolu nad zbivanjima na pozornici. Castronovo je otpjevao Keep On Runnin’. Pineda je u međuvremenu skočio iza pozornice da ugasi užarene glasnice, a Deen je bravurozno obavio svoju zadaću za bubnjevima. Castronovo ima urođenu “blago napuklu” boju glasa slične prirodne intonacije kao Mathew Gordon Sumner a.k.a. Sting, s dodanim djelićem okajenosti u boji. Intonirane lege kao su stvorene za glavni vokal kod sastava Journey. Odličan rad tog fantastičnog glazbenika. U prvom dijelu njemačke turneje Castronovo je pjevao glavni vokal za skladbu Mother Father, koju su i u Milanu i u Augsburgu u repertoaru zamijenili spomenuti Keep On Runnin’. Nakon odličnog začina set liste s Ask The Lonely, Jonathan Cain predstavio je novi album sastava (ubacio je i izraz oduševljenja članova sastava novim izdanjem rekavši: “…and we are very excited about that…”) i najavio izvedbu prvog singla s te ploče City Of Hope. Skladba je započela kraćom uvodnom solo točkom Neala Schona. Melodija koju je urezao Schon skraćeni je sažetak instrumentala uključenih na oba posljednja studijska albuma. Otrovno navijen “sustain” efekt i spretno upravljanje kroz vještu kontrolu krivljenja melodije “pull off” zatezanjem žica. Ako je nova skladba nešto smirila atmosferu, dvorana se ponovno iz temelja probudila kad su Journey urezali Stone In Love. Slijedi odlična nova skladba Edge Of Time, u kojoj se Schon na izlazu ponovno otrgne u divljoj solističkoj kanonadi. Schon je ponovno dokazao da je jedan od onih gitarista koji su sami za sebe svoje glazbeno poglavlje, sam svoj glazbeni svijet, neispisan list papira. Malo je takvih jedinstvenih posebnjaka, tako višeslojnih i istodobno profinjenih, nepredvidljivih i duhovitih kao što je Neal. Steve Lukather (Toto) je naravno tu uz njega. Nakon Edge Of Time Journey vode svoj koncert prema vrhuncu.
Prvi takav vrhunac bio je romantični spoj skladbi Lights i Open Arms, u kojima se publika pošteno namočila. Iznenađenja u smislu odličnog začina set liste ovaj su put pripremile Keep On Running i Ask The Lonely, a i skladba Escape. Wheel In The Sky, uz koju je cijela dvorana bila u zraku, nije uključivala razvučeni jam kakav smo doživjeli prije dvije godine na koncertu sastava u Balingenu u Njemačkoj, na tamošnjem festivalu Bang Your Head!!! Ali je ponovno zvučala više navijeno jer tu riffanje naglašava i Jonathain Cain s gitarom Fender Telecaster. Faithfully je još jedan neizostavni baladni izbor za Journey, u kojem Cain dobiva nekoliko trenutaka za uvodnu solo improvizaciju, slično kao prije Open Arms. Dečki nisu zaobišli ni nadodličan album “Raised On Radio” i otfurali Be Good To Yourself, dok je Don’t Stop Believin’ najavila da se bližimo kraju druženja s Journey.
Sastav se vrlo brzo vraća po bis s Any Way You Want It , a dvoranu preplavi snježna mećava konfeta koja ispraća završetak velikog slavlja za sve AOR nostalgičare. Briljanca. Bez tehničkih komplikacija, odličan zvuk u kojem čuješ svaki prdac, odlično pjevanje Arnela Pinede, koji je još jednom dokazao da Journey stoje posve suvereno bez Stevea Perryja i u 2011. na rockerskoj sceni i istodobno da su se ponovno rodili. Nakon tako odličnih izdanja kao što su “Revelation” (2008) i za njim daleko avanturističkiji i ponovno istraživački, a istodobno žešće rockerski navijen album “Eclipse”, čega se ne sjećamo od izdanja “Frontiers” iz 1983., jasno je da su legende pronašle novu životnu snagu i kreativni naboj te egzistencijalni smisao. Naravno, glavni motor upravo je Arnel Pineda, koji je sastav osvježio svojim vokalom te nadahnuo njegovu pozorničku i studijsku bit i prezencu. Tijekom koncerta bilo je silno zanimljivo pratiti Rossa Valoryja, koji je pokazao (za njega!) iznimnu mjeru pozorničke aktivnosti jer je neprestano koračao po pozornici lijevo i posve natrag do bubnjeva. Ross se cijelo vrijeme rugao samome sebi i zabavljao prve redove u dvorani šarolikim izborom grimasa.
Na kraju vrijedi spomenuti da koncert sastava Journey, koji je inače zvučao odlično i opravdao pedigre pozorničke zvučne i izvedbene perfekcije sastava, nije ostavio tako snažan dojam kao koncert sastava Foreigner prije Journey. Koji su mogući razlozi tog fenomena, koji niti ne iznenađuje? Prvo prvo, hitovi zimzeleni kojih Foreigner u Europi imaju više nego Journey. Foreigner u 2011. na pozornici imaju puno više pozorničkog kinetizma u odnosu na Journey. Kod sastava Journey po pozornici trči jedan jedini čovjek. To je “mali gumeni trkač i neograničeni gimnastičar” Arnel Pineda, dok su kod sastava Foreigner krajnje nabrijana čak tri pozornička šoumena. Gimbel, Pilson i Hansen. Jednostavno je i komunikacija Kellyja Hansena s publikom puno simpatičnija, bliža i domaćija, što znači da su posljedično Foreigner u konačnom zbroju prema publici pristupačniji i opipljiviji pozornički akter nego Journey.
Kako god okrenem. Ta kombinacija četiriju sastava na turneji nazvanoj “Rock The Nation” izvanredna je ideja koja je u dvoranama Njemačke ujedinila uistinu gardu svih štovatelja klasičnih zvukova radijskih postaja osamdesetih i nasljeđa sastava koji su težili melodijskoj i zvučnoj rock izbrušenosti. Neka spomenem i to da ljudi nakon koncerta nisu i nisu htjeli napustiti kulise s prodajnim suvenirima, već je tijekom samog koncertnog zbivanja opsada tih kulisa tekla neprekinuto. Nadajmo se da to nije bila usamljena lasta i da ćemo u budućnosti svjedočiti još ovakvom udruživanju sastava za slične koncertne epopeje. Vidjeti sastave američkog podrijetla na europskim pozornicama u 2011., kao što su REO Speedwageon, Styx, Kansas, Night Ranger, naime je jednako vjerojatnosti susreta s izvanzemaljskom inteligencijom ili glavnom dobitku sedmice na lotu.
fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista
JOURNEY:
1.Separate Ways (Worlds Apart)
2.Ask the Lonely
3.City of Hope
4.Stone in Love Play
5.Keep on Runnin’
6.Edge of the Moment
7.Lights 8.Open Arms
9.Wheel in the Sky
10.Escape
11.Be Good to Yourself
12.Faithfully
13.Don’t Stop Believin’
—bis—
14.Any Way You Want It
FOREIGNER:
1.Double Vision
2.Head Games
3.Cold as Ice
4. Waiting For A Girl Like You
5.Can’t Slow Down
6.That Was Yesterday
7.Starrider
8.Feels Like the First Time
9.Urgent
10.I Want to Know What Love Is
11.Hot Blooded
12.Juke Box Hero
NIGHT RANGER:
1.Touch of Madness
2.Sing Me Away
3. Growing up in California
4.When You Close Your Eyes
5.Don’t Tell Me You Love Me
6.Sister Christian
7.(You Can Still) Rock in America
Galerija slika
