Autor: Urban Bolta
Fotografije: Urban Bolta
Mjesto: Sölvesborg / Švedska
Datum koncerta: 10.06.2011
Broj posjetitelja: 33000
Cijena ulaznice: 270€ (4-dnevna ulaznica)
Tek što smo stigli u Švedsku, već je došao i zadnji dan festivala! Dani su prolazili brzo kao minute i prije nego što smo trepnuli, trgnula nas je spoznaja da pred sobom imamo samo još jedan dan potpunog rockerskog uživanja, prije nego što krenemo na naporan put kući. Baš kao i dan prije, zanimljivi nastupi počeli su odmah nakon doručka, u podne, kad je na drugoj festivalskoj pozornici nastupila Lee Aaron sa svojim pratećim sastavom.
LEE AARON (Rock stage)
Lee Aaron je kanadska glazbenica simpatične pojave koja je dugo stvarala u hard rock i heavy metal vodama, prije nego što je u drugoj polovici devedesetih počela otkrivati tajne jazza i bluesa. Od tada se jako udaljila od svojih rockerskih korijena, a svoju predanost glazbi pedesetih i šezdesetih zadnjih petnaestak godina pokazuje i na nastupima, pa je hvatanje “rockerice” Lee Aaron na pozornici danas misija nemoguća. Organizatori Sweden Rocka popratili su potvrdu njezina nastupa na festivalu riječima “heavy metal queen is back”, što je nagovještavalo tvrdorockerski izbor repertoara ovaj put – a mi posjetitelji bili smo prevareni na cijeloj liniji. Doduše, odsvirala je skladbe Hands On, Barely Holdin’ On i Metal Queen, ali potpuno bez naboja i rockerskog žara. Njezini govori između komada bili su predugi i nepovezani, i to ne zato što ju je mučila trema, nego zato što se s godinama udaljila od rockerske sceneblage, zbog čega se na pozornici osjećala kao stranac. Vokalno je Lee i dalje u izvrsnoj formi, u dosezanju viših registara izvedba je bila savršena, ali je kod rockerskih komada u odnosu na izvornike previše eksperimentirala. Na blues koncertima takva živa vokalna interpretacija uvijek je dobrodošla, što za rockerske nastupe ne možemo reći – tu je Lee pala na cijeloj liniji. Još jedan hladan tuš doživjeli smo neposredno pred kraj, kad je umjesto da pokrene konje s komadom Do I Move You, još usporila kopita i većinu publike ostavila hladnom. Da ne bude zabune, nastup kakav smo doživjeli odlično bi pristajao u manji klub tipa Orto bar, a na velikoj pozornici Sweden Rocka nažalost nije bilo tako. Od energične heavy metal kraljice u novom je tisućljeću dakle ostalo vrlo malo…
MOLLY HATCHET (Sweden stage)
Slušatelji željni južnjačkog rocka, koji su prošle godine uživali uz Point Blank i Blackberry Smoke, ovaj su se put okupili pred nastupom Molly Hatchet, sastava koji je na ovom festivalu već nastupio 2004. godine. Dugokosi glazbenici, većinom odjeveni u konkretno zaobljene košulje, već su sami po sebi bili uokvireni predstavnici beskrajnih pašnjaka američkog juga, a kad je u pozdravnom obraćanju s jakim jenkijevskim naglaskom usta otvorio kauboj sa šeširom Phil McCormack, točno se znalo što je na rasporedu. Vrijeme je za Molly Hatchet! Američki glazbenici su već uvodnom skladbom Whiskey Man stvari postavili na svoje mjesto: sljedeći dobar sat programa na trećoj festivalskoj pozornici pripao je poskočnim rock’n’roll ritmovima i bluesom usmjerenim gitarama, a svoje je zabavnim doprinosom na usnoj harmonici dodao i već spomenuti McCormack. Za poskočnost komada brinuo se, uz brzu ritam mašineriju, i klavijaturist John Galvin, koji je čistokrvnom južnjačkom zvuku primiješao rock’n’roll zvuk pedesetih. Već pri letimičnom pogledu na pozornicu oči su se zaustavile na bubnjaru Shawnu Beameru, koji je malo pretjerao s količinom vjetra u lice i uz uspravno valovitu kosu izgledao kao neka hobotnica. Uz klasike s albuma “Molly Hatchet”, “Flirtin With Disaster” i “Beatin’ The Odds”, Molly Hatchet su odsvirali i komade Justice i Live Til I Die s još uvijek aktualnog, prošle godine objavljenog studijskog albuma “Justice”. Vrijedi spomenuti stalnu gitarsku igru gitarista Davea Hlubeka i Boba Ingrama, koji su tijekom instrumentalnih dijelova cijelo vrijeme solirali i tako unijeli nešto kompleksnosti u inače jednostavno složene komade. Od lijepo popunjenog gledališta Molly Hatchet su se nakon točno sat i petnaest minuta dugog nastupa oprostili skladbom Flirtin’ With Disaster i pokazali da stare kuke jednostavno znaju kako se stvari poslužuju!
STYX (Festival stage)
Sljedeći u nizu iznimno zanimljivih imena bili su Styx, sastav koji u Europi nikad nije žao takvu popularnost kao na domaćem, američkom terenu. O njihovoj veličini na rodnoj grudi vjerojatno dovoljno govori podatak da su trenutno na opsežnoj američkoj co-headlinerskoj turneji s velikim Yes. Europskom rock vjerniku to se čini teško vjerojatnim – ukratko bismo mogli reći da su Styx američki odgovor na Uriah Heep – potonjima naime obratno u Americi nikad nije uspjelo napraviti veliki met.
Styx su u karijeri nanizali dovoljno hitova da je praktički cijeli njihov nastup kipio od poznatih melodija, pa su već za uvod odsvirali skladbu The Grand Illusion. Gitarski trojac Ricky Phillips / James Young / Tommy Shaw ima zanimljiv raspored na pozornici, jer stoje zgušeno jedan blizu drugoga i u “ZZ Topovskom” stilu zajedno, u skladu s komadom koji sviraju, izvode komične tjelesne pokrete. Nastavili su skladbama Too Much Time On My Hands i Lady te za to vrijeme ispod pozornice privukli zavidnu masu ljudi. Od prve minute Styx su spretno iskorištavali pozornicu i njezinu veličinu podredili sebi u prilog, što za sastave koji nastupaju usred poslijepodneva nije baš uobičajeno – potvrdili su dakle tezu da su iz Amerike navikli na fizički velike pozornice. Velika kvaliteta Styxa su skupne vokalne linije koje uz pratnju klavijatura, kao važnog graditelja ugođaja, osiguravaju veličanstvene trenutke, a lijep primjer za to bila je precizna izvedba klasika I’m OK s albuma “Pieces Of Eight” (1978). Ugodno iznenađenje donio je komad Fooling Yourself, jer su Styx među sebe primili kao gosta Chucka Panozza, originalnog basista, koji se starim kolegama zadnjih desetak godina tu i tamo povremeno pridružuje na pozornici. Slijedio je tehnički zahtjevan bubnjarski solo Todda Suchermana, koji ne bih ništa požalio da ga nije bilo, jer je vjerojatno služio samo kao punilo relativno dugog satnika.
Styx su unatoč glazbeno ozbiljnoj (progresivno) rockerskoj usmjerenosti na pozornici pravi zabavljači, a predvodio ih je dvojac s najdužim stašem – Young i Shaw. Stalno trčanje po pozornici, međusobno zafrkavanje pa čak i akrobatsko šutiranje trzalica u dubinu samo su neki od elemenata kojima su Styx publiku još više podgrijavali. Za finiš su američki klasični rockeri jednu za drugom nanizali neumrle Miss America, Come Sail Away, Blue Collar Man i pri povratku na pozornicu (opet s Panozzom) još i Renegade. Izuzetno pozitivnoj ocjeni nastupa kumovali su još uvijek pristojan Youngov vokal, vokalna i instrumentalna uigranost te primjereni zvučni uvjeti, koji su kao posljednja prepreka kotačićima Styxove mašinerije omogućili potpunu pobjedu!
Večer je donijela preklapanje triju sastava koje bih rado pogledao, pa je na kraju prevladala odluka da pogledam nastup onog kolektiva kojeg je na pozornici najteže uloviti. Tako sam na putu od šatora požurio pokraj dupkom pune scene Rock pozornice, gdje su svirali Thin Lizzy, do minijaturne Rockklassiker pozornice, na kojoj su akustičnim nastupom već počeli njemački power metal veterani Rage. Upravo su se bacili na odličnu suitu Empty Hollow s prošle godine objavljenog albuma “Strings to a Web”. Na desnoj gitari Piwi, na lijevoj Smolski, a između njih Piwijeva žena, koja je back vokalom poduprla orgazmično dobar refren. To je to! No nažalost, žurilo mi se dalje do “Sweden” pozornice…
HAWKWIND (Sweden stage)
Hawkwind su još jedan u nizu sastava kojima su nastupi izvan domovine već dugo nepoznanica. Poznati su kao jedni od utemeljitelja tzv. space rocka, u čijem su razvoju važnu ulogu imali primjerice i Pink Floyd Barrettove ere. Psihodelično eksperimentalna glazba s dugim kompozicijama, unosom brojnih avangardnih zvukova i čudnovatih znanstvenofantastičnih tekstova – to su Hawkwind. Neki ih možda poznajete i po zanimljivoj činjenici da je kod njih svojedobno svirao Lemmy Kilmister, prije nego što je 1975. dobio nogu u dupe i osnovao svoj sastav – Motörhead. Hawkwindom zapovijeda njihov idejni vođa i jedini originalni član Dave Brock, koji je svojom snažnom osobnošću lako nadzirao zbivanja na pozornici. Hawkwind su još uvijek čudaci – basist Mr. Dibs imao je na glavi vojničku kacigu, drugi basist Niall Hone pak živo narančasto pokrivalo, da izdvojim samo najupadljiviju kolekciju, koje nije manjkalo ni kod ostalih članova. Sat i pol dugo putovanje svemirskim brodom većinom je bilo oplemenjeno izborom komada iz sedamdesetih (dakle iz njihova najuspješnijeg razdoblja), kao što su Assault & Battery, The Golden Void i Brainstorm. Dugi instrumentalni izleti tisuću različitih zvukova bili su postavljeni izrazito atmosferično, a prevladavali su nezemaljski klavijaturni ispadi Tima Blakea. Stanje potpunog osobnog smirenja i istraživanja najdubljih kutaka ljudske duše, kakvo ta psihodelija zahtijeva, bilo je uspostavljeno. Hawkwind su redom multiinstrumentalisti, pa je veliki raspon zvukova iz svih mogućih vjetrova kod njih lako dostižan: tijekom nastupa prihvatili su se saksofona, sintisajzera, violine i instrumenta čijeg se imena ne mogu sjetiti, a čiji se zvuk temelji na približavanju i udaljavanju magnetskog polja (ruke). U oči je ponešto zasmetalo Honeovo stalno koračanje do klavijature na krajnjoj lijevoj strani pozornice, jer je time odao da su Hawkwind pri stvaranju palete zvučnih ludosti imali podršku umjetnih računalnih uzoraka. Vokalne zadatke međusobno su podijelili Brock i već spomenuti prvi basist sastava, Mr. Dibs. Nastup kozmičkih razmjera i veliko osvježenje ovogodišnjeg SRF-a Britanci su završili skladbom Silver Machine, u kojoj je originalni Lemmyjev vokal zamijenio Dave Brock, prije nego što se (iznenađujuće) malobrojna publika uputila prema glavnoj festivalskoj pozornici.
OZZY OSBOURNE (Festival stage)
Na festivalskoj pozornici u međuvremenu je već sve bilo spremno za nastup Ozzyja Osbournea, headlinera festivala, koji je (odnosno bit će) ovog ljeta gost brojnih najvećih europskih rock i metal festivala. Ozzy je prošle godine objavio album “Scream”, nažalost sljedeće u nizu gorkih studijskih razočaranja. Na albumu se “Princ tame” predstavio s novim pratećim sastavom, koji čine grčki gitarist Gus G. (Firewind), basist Rob Nicholson, bubnjar Tommy Clufetos i klavijaturist Adam Wakeman – zanimljivo, sin nekadาšnjeg Yes klavijaturista Ricka Wakemana, koji je s Ozzyjem surađivao na njegovu albumu “Ozzmosis” (1995).
Dosta činjenica, sad ide ozbiljno! Iz zvučnika je kao intro zagrmjela Orffova O Fortuna, kad je na pozornicu istrčao Ozzy i na svoj način puku uputio pozdravne riječi dobrodošlice: “How are you doin’? Are you ready to go fuc*in’ crazy..? Let the madness begin”! Nastup je otvorila Randyjeva skladba I Don’t Know, Ozzyjeva esencija i karizma djelovale su kao podivljali vulkan i u moru publike izazvale pravo rajanje – još posljednji put na ovogodišnjem SRF-u! Koketiranje s ostavđtinom Randyja Rhoadsa nastavilo se s još dva klasika s “Blizzard of Ozz”, Suicide Solution i Mr. Crowley, tijekom čijeg je izvođenja Ozzy počeo s pozornicom svojim vragolijama. Vjedra vode iz vremena Black Sabbatha zamijenila je tehnološki napredniji mlaz bljujuće snježnobijele pjene, kojom je Ozzy prve redove, zajedno s zaobilatnim osiguračima i kamermanima, pretvorio u izgled prave zimske krajolike, a među masom izazvao salve smijeha. Koketiranje sa staromškolski orijentiranim materijalom nastavilo se na opće oduevljenje i skladbama Goodbye to Romance, Bark at the Moon i fenomenalnom Shot in the Dark, kad je došlo vrijeme za prvi susret s Black Sabbathom, odnosno komadom Rat Salad.
Izvornik komada s albuma “Paranoid” (1970) omogućuje proizvoljan instrumentalni završetak, što je Ozzy iskoristio za kratak odmor, a pod svjetla reflektora gurnuo svoju ekipu. Gus G. se solo točkom pokazao kao tehnički odlično potkovan glazbenik sa smislom za estetiku, iako, ruku na srce, nema ni približno toliko karizme kao njegov dugogodišnji prethodnik Zakk Wylde. Gus je štafetu predao bubnjaru Clufetosu, koji nas je zabavljao sve do Ozzyjeva ponovnog dolaska na pozornicu i skoka u otrovno zarazni riff Iron Mana. U Ozzyju još uvijek tinja energija obijesnog tinejdžera, koju je odavao prepoznatljivim pokretima, stalnim poticanjem i podrugljivim zabavljačkim trikovima, bez kojih jednostavno ne ide. Dobro uvježbanu izvedbu nastupajući su zaključili neumrlim Crazy Train, Mama, I’m Coming Home i uvijek prisutnim black sabbathovskim oproštajem Paranoid. Izbor Ozzyjevih klasika starijeg kova bio je pobjednički, servirani s kirurškom preciznosti i začinjen šovmenskim pristupom, a jedini minus završnog čina festivala je njegovo trajanje od samo 75 minuta.
Tako se uspješno završilo jubilarno dvadeseto izdanje najvećeg švedskog rock festivala, koje je poslužilo nekoliko poslastica, vrhunaca i s druge strane razočaranja. Na putu kući planirali smo još zaustavljanje u Berlinu, gdje su sljedećeg dana svirali legendarni UFO, ali nam to izmoždena tijela nisu dopustila. Ništa zato, važno je da smo sretni i zdravi nakon maratonske izravne 23-satne vožnje stigli kući. I što sad? Dani do Sweden Rocka 2012 već se odbrojavaju! =)
Fotografije: Robert Helberg (Styx), Anna Winberg (Hawkwind, Ozzy Osbourne)
Setlista
Nastupaju: 11:30 — 12:15 RAUBTIER (Zeppelin) 12:00 — 13:15 LEE AARON (Rock) 12:15 — 13:15 DESTRUCTION (Sweden) 13:30 — 14:45 The Hooters (Festival) 13:45 — 14:45 FLÄSKET BRINNER (Zeppelin) 15:00 — 16:15 MOLLY HATCHET (Sweden) 15:00 — 16:15 SPOCK’S BEARD (Rock) 15:15 — 16:00 CLAES YNGSTRÖM CC… (Rockklassiker) 16:00 — 17:00 ANGEL WITCH (Zeppelin) 16:30 — 18:00 STYX (Festival) 17:30 — 18:30 NIFELHEAIM (Zeppelin) 18:00 — 19:30 KANSAS (Rock) 18:15 — 19:15 RHAPSODY OF FIRE (Sweden) 18:30 — 19:30 NICKE BORG HOMELAND (Rockklassiker) 19:30 — 21:00 BLACK LABEL SOCIETY (Festival) 20:15 — 21:30 WALTER TROUT (Zeppelin) 21:15 — 22:30 RAGE (Rockklassiker) 21:15 — 22:45 HAWKWIND (Sweden) 21:15 — 22:45 THIN LIZZY (Rock) 23:00 — 02:00 OZZY OSBOURNE (Festival) LEE AARON setlista: 1. Powerline 2. Concrete & Ice 3. Hands On 4. Baby Go Round 5. Handcuffed to a Fence in Mississippi 6. Sweet Talk 7. Some Girls Do 8. Odds of Love 9. Barely Holdin’ On 10. Watcha Do to My Body 11. Metal Queen 12. Do I Move You ——————- 13. Bad Boyfriend MOLLY HATCHET setlista: 1. Whiskey Man 2. Bounty Hunter 3. Gator Country 4. Been to Heaven – Been to Hell 5. Fall of the Peacemakers 6. Justice 7. Beatin’ The Odds 8. Live Til I Die 9. In the Darkness of the Light 10. Jukin’ City 11. Dreams I’ll Never See 12. The Journey 13. Flirtin’ With Disaster STYX setlista: 1. The Grand Illusion 2. Too Much Time On My Hands 3. Lady 4. I Am the Walrus 5. Lorelei 6. Suite Madame Blue 7. I’m OK 8. Queen of Spades 9. Fooling Yourself (The Angry Young Man) 10. Miss America 11. Come Sail Away 12. Blue Collar Man (Long Nights) —————— 13. Renegade KANSAS setlista: 1. Magnum Opus 2. Musicatto 3. Belexes 4. Point of Know Return 5. Song For America 6. On The Other Side 7. Hold On / Peaceful & Warm 8. Dust In The Wind 9. The Wall 10. Cheyenne Anthem 11. Miracles Out Of Nowhere 12. Icarus – Borne on the Wings of Steel 13. Portrait (He Knew) ———————- 14. Fight Fire With Fire 15. Carry On Wayward Son HAWKWIND setlista: 1. Warriors on the Edge of Time 2. Assault & Battery 3. The Golden Void 4. Where Are They Now? 5. Angels of Death 6. Fahrenheit 451 7. Prometheus 8. Brainstorm 9. Sentinel 10. Magnu 11. The Psychedelic Warlords (Disappear in Smoke) 12. Wraith 13. Hassan-i Sabbah ——————— 14. Silver Machine OZZY OSBOURNE setlista: 1. I Don’t Know 2. Suicide Solution 3. Mr. Crowley 4. Goodbye to Romance 5. Bark at the Moon 6. Road to Nowhere 7. Shot in the Dark 8. Rat Salad 9. Iron Man 10. Fairies Wear Boots 11. Don’t Want to Change the World 12. Crazy Train —————— 13. Mama, I’m Coming Home 14. Paranoid
Galerija slika
