Bang Your Head!!! festival (prvi dan) – teutonski udar legendi njemačke metal škole (2011)

Autor: Urban Bolta
Fotografije: Aleš Podbrežnik

Mjesto: Messegelande / Balingen / Njemačka
Datum koncerta: 14.07.2011.
Broj posjetitelja: 14000
Cijena ulaznice: 80€ (dvodnevna ulaznica)

Bang Your Head festival jedan je od najvećih njemačkih tradicionalnih festivala. Ovogodišnji, šesnaesti zaredom, bio je ujedno i prvi nakon nekoliko godina koji nije rasprodan. Zašto? S obzirom na to da ga “na veliko” posjećuje vjerna njemačka publika i da se preklapa sa slovenskim Metal Campom te češkim Masters Of Rock festivalom, istodobno održavanje festivala nije glavni razlog zbog kojeg nije bio rasprodan. Puno je vjerojatnije da je presudilo to što ovogodišnji Bang Your Head!!! nije ponudio tako jaka imena u line-upu kao prethodnih nekoliko godina zaredom. Ipak, ovo je festival koji te napuni posebnim iskustvima. Riječ je naime o jednom od najbolje organiziranih festivala u Europi. Mirna njemačka publika zaista dolazi uživati u glazbi te u tradicionalnim običajima i navikama koje poznaje heavy metal svemir. A na kraju krajeva, Nijemci su metal. Uživati na festivalu u Njemačkoj? Bliže pravim, autentičnim osjećajima teško da možeš doći i tome se ni ove godine nikako nismo mogli othrvati.

HUMAN ZOO:
Prvi dan počeo je radno već rano ujutro. Točno u deset sati festival se zapravo otvara, dok na pozornici bruje domaći momci iz Balingena, Human Zoo. Oni su na popis nastupajućih uskočili samo dva dana ranije, nakon što su Šveđani Crash Diet u zadnji čas morali otkazati svoj nastup na Bang Your Headu.  Basist Crash Dieta Peter London naime je pokupio opaku virozu i ostao ležati u krevetu. Tako su osim BYH!!! festivala Crash Diet otkazali i Burnout festival u austrijskom Wolfurtu.

Human Zoo je ta situacija silno godila. Upravo u vrijeme festivala izdali su svoj treći studijski album “Eyes Of The Stranger” i nastup na Bang Your Headu došao im je kao naručen. Sekstet, posebna po tome što u svojim redovima ima i saksofonista, nastup je s vehemencijom otvorio u duhu promocije novog albuma, počevši skladbom The Answer. Pripadnici melodične škole rocka prekaljeni su glazbenici bez obzira na to što je grupa relativno mlada. Lijepo uigrani i dobro naviknuti na pozornice, bez kočnica i trunke sramežljivosti. Zvuk optimalan. Dečki su nastavili špil s još jednom novom skladbom, Gimme Your Time, zapalili šou antemskim marševskim To The Top, a od novih skladbi nisu zaboravili odsvirati ni odličnu naslovnu Eyes Of The Stranger. Human Zoo bili su zapravo jedini predstavnici melodičnog rocka prvog dana festivala. Drugi dan čast žanra spasili su Danci Pretty Maids. Ukratko, Human Zoo kvalitetna je grupa koju ljubitelji ovog žanra moraju nužno provjeriti.

PORTRAIT:
Portrait su švedski revitalisti. Oživljavaju ostavštinu N.W.O.B.H.M.-a, a tome rado dodaju i kapljicu Mercyful Fate jezovitosti. Grupa postoji od 2004. godine i upravo je izdala novi studijski album “Crimen Laesae Majestatis Divinae”. Zanimljivo je da su prošle godine na Bang Your Head festivalu ulogu Portraita odradili njihovi sunarodnjaci Enforcer. Oboje crpe inspiraciju iz sličnog glazbenog blaga, razlika je samo u tome što su Portrait nešto mračniji. Naravno, dvostruke gitarske harmonije, višedijelne solaže ravnopravno potkovanih gitarista koji brinu čak i za identičan gitarski “gear”. Melodiziranje preko starinski oblikovanog, a žarkog riffanja posvuda. Glavni urlaćo Per Karlsson, pažljivo i krepko namazan oko očiju crnom šminkom i s crno lakiranim noktima, po gestama, držanju, kretanju, kovrčavoj frizuri, a osobito po pripijenoj koži i čizmama s visokom petom mjestimice je zapanjujuće podsjećao na Ronnieja Jamesa Dija. Švedski glazbenici poznati su po strogoći, preciznosti, dakle po perfekcionizmu. Tko je došao uživati u klasičnom zvuku davnih dana za nova vremena, na koncertu Portraita našao se potpuno na pravom mjestu. Grupa je izletjela na scenu s prvom skladbom novog albuma, Beast Of Fire, i doista vatreno bjesnjela u 40 raspoloživih minuta.

CRYSTAL VIPER
Sljedeći su se predstavili Crystal Viper, koji dolaze iz rurskog okoliša poljskih Katowica. Bend koji u širem metalskom svijetu još čeka veći proboj ima iza sebe već lijepu kilometražu, jer su gostovali na brojnim (naj)većim domaćim i stranim festivalima. Kvartet je sljedeći u nizu postava koji se kladi na žensku frontmenku, iako bez ekstremno visokih (Nightwish) ili dubokih (Arch Enemy) vokalnih linija. Crystal Viper hrabro su napali pozornicu i uz pomoć simpatične Marte Gabriel brzo počeli osvajati publiku na svoju stranu, osobito u drugom dijelu koncerta, kad su među svoj materijal umetnuli obradu klasika Agent Steel, Agents of Steel. Postava svira melodičan heavy metal koji zbog brzog tempa i povremenog dvostrukog bas bubnja mjestimice podsjeti na speed metalske korijene, a drugi put simfonijski umeci i epski refreni dodaju pojedine power metalske elemente. Tradicionalniji zvuk grupe oslanjao se na razgibanu ritam mašineriju i melodične gitarske fraze, a njihova najveća kvaliteta je stalno mijenjanje tempa i ugrađivanje više ideja u izvedene komade, pa je nastup bio raznolik i k tome još kako dinamičan. Budući da je i sama izvedba bila na razini, za rezultat se nije trebalo bojati! Poljaci su predstavili aktualni album “Legends”, izdan prošle godine kod diskografske kuće AFM Records, te nekoliko starijih komada, kao što su The Last Axeman i bajkovito epski Gladiator. Nastup, izveden s jajima i stilom, pozitivno me iznenadio i nadam se da ćemo u budućnosti još koji put čuti za ime Crystal Viper.

STORMWARRIOR:
Sjeća li ih se itko još s nastupa 2008. u slovenskom Komnu i tadašnjeg izdanja Meta Mania Open Air festivala? Tada su Stormwarrior tamo promovirali svoj četvrti studijski album “Heading Northe”, a prošle su tri godine i postava je ove godine izdala novi studijski album naslovljen “Heathen Warrior”. Stormwarrior sve više podsjećaju na Running Wild u njihovim najbržim danima, srećom ujedno i najboljima. Kvartet se ne predaje. I za Stormwarrior vrijedi da je to kvartet s puno iskustva. Primjerice, “kauboj” i basist grupe Yenz Leonhardtz “pravi je čovjek za sve” i svirao je bas gitaru u mnogim, premnogim grupama, a nedavno je čak zamijenio Nibbsa Cartera iz Saxona na nekoliko koncerata, na proljetnoj Saxonovoj turneji u ožujku 2010.

Stormwarrior iz godine u godinu na pozornici djeluju uvjerljivije! Sviraju nabrušeno, superiorno uigrano, kao izvrsno podmazana kombinacija filigranski sastavljenog kotačića švicarskog sata. Kvartet, koji je na tako golemoj pozornici djelovao pomalo hendikepirano jer je gitarist Lars Ramcke ujedno prikovan i uz poziciju vokalista, tu je povremenu statičnost kompenzirao stavom “rame uz rame” obojice gitarista. Ekstremno trzanje preko riffova, naslijeđeno od prve falange metal grupa stare njemačke škole, poput Helloween i Running Wild, utjelovilo se kroz skladbe Heathen Warrior, The Ride Of Asgard, Fyre And Ice, obaveznu koračnicu Iron Prayers, Spikes And Leather, Defenders Of The Metal. Zanimljivo je da Larsa s vokalom može rasteretiti i basist Yenz, što su Stormwarrior još više iskoristili za izvedbu skladbi novog albuma. Primjerice, u Fyre And Ice oba glazbenika naizmjence dijele stihove. Što Stormwarrior spašava od tipične klišejiziranosti? Specifičan Larsov vokal, koji u svom “grlenom nosljanju” posjeduje osjetnu dozu otrova i zlobe. Bio je to odličan nastup, osjetno nabijen oštrinom, srži, dinamitom i izuzetnom scenskom dinamikom, kojim su Stormwarrior sve tri prethodne grupe ostavili daleko iza sebe.

LEGION OF THE DAMNED
Dva dana nakon nastupa na Metal Campu i Bang Your Head!!! napali su Legion of the Damned, najekstremnija grupa ovogodišnjeg izdanja festivala, ako se ograničimo samo na izvođače na festivalskoj pozornici. Legion of the Damned dolaze iz zemlje tulipana, odakle potječe nekoliko ekstremnijih grupa: Pestilence, Sinister, Asphyx, da nabrojim samo najzvučnija imena. Frontalni udar sa svih strana trebao je iz sebe bljuvati energiju, što za pomalo pospan nastup Nizozemaca teško mogu reći. Nešto povučenija prva linija s prednjom trojkom nije isijavala žar okultizma, tmine, straha i apokalipse, kako pjevaju u svojim komadima. Ako je sama scenska igra bila iznenađujuće suzdržana, s glazbenom stranom bilo je posve drukčije. Agresivni topovski udarci po bubnjevima jedinog originalnog člana Erika Fleurena s centralnom dvostrukom bas bubnjarskom bučom diktirali su brutalan tempo u kiticama nešto thrashernije raspoloženoj gitari, dok kod vokala nije bilo prostora za popuštanje! Otrovno dubok, a odrješit growl Maurica Swinkelsa privržence grupe u prvim redovima pogađao je poput šake ravno u čelo. Ako razgibano riffanje gitare odgovara ljubiteljima thrasha, ekspresivan tempo i vokal su ono što Legion of the Damned stilski približava fuziji thrash/death žanra, premda njihova glazbena filozofija toplu vodu baš ne otkriva. U pedeset minuta četvorka se na pozornici retrospektivno prošetala kroz do sada izdanih pet albuma, pri čemu je prednjačila predstavljanje najaktualnijeg među njima, “Descent into Chaos” (2011), a nastup pomiješanih osjećaja Nizozemci su zaključili skladbom Werewolf Corpse.

CRIMSON GLORY
Crimson Glory! Jedan od bisera, susret oči u oči s kojim je gotovo kao pogodak na lotu, bio je najekskluzivnije ime ovogodišnjeg Bang Your Heada!!! i kao takav među mojim osobnim favoritima festivala. Već tijekom europske klupske turneje u travnju i svibnju proširio se glas o nadzemaljski dobroj koncertnoj formi kultnih Amerikanaca, pa sam se prije početka strateški zauzeo prve redove i prepustio se jednom satu čistog užitka. Crimson Glory su s novajlijom Toddom La Torreom za kormilom broda na puno raširili krila i aktivnije se vratili u središte glazbene scene, jer su naposljetku ipak pronašli savršenu zamjenu za Midnighta, koji je prije dvije godine preminuo zbog zatajenja unutarnjih organa. Slučaj je htio da su se floridski metalci s La Torreom prvi put sreli upravo na Midnightovoj komemoraciji, a predstavio im ga je, opet slučajno, prije nekoliko mjeseci preminuli Matt LaPorte (Jon Oliva’s Pain).

Iznad bubnjarske stolice dizao se zastor s naslovnicom albuma “Transcendence” (1988), što se baš nije poklapalo s temom aktualne turneje povodom 25. obljetnice izdanja prvijenca “Crimson Glory” (1986), no svejedno je futuristički raketni brod s naslovnice, zavijen u mističnu crveno-ljubičasto-plavu kombinaciju, već sam po sebi neposredno prije početka koncerta izazivao snažne emocije.

Nastup je otvorila skladba Valhalla, ujedno uvodna skladba i na prvijencu grupe. Već na početku uši je razdirala puno snažnija prisutnost bas linije Jeffa Lordsa nego na studijskom izvorniku, a zahtjevne vokalne linije bile su prvi veći zadatak s kojim se suočio La Torre. Novom frontmanu je nakon početne suzdržanosti tijekom koncerta, na krilima dobrog prijema, pao kamen sa srca, pa je počeo još snažnije dolijevati ulje na vatru. U svim Midnightovim klasicima La Torre je dostojno naslijedio nezamjenjivog, posezao za najvišim vokalnim registrima i više nego uspješno se nosio s tako zahtjevnim komadima kao što su Azrael ili Queen Of The Masquerade. Povrh toga, dugogodišnji bubnjar lokalnih grupa posjeduje i dobru dozu karizme, pa se promatrač koncerta s novajlijom u bendu brzo poistovjeti. Kvartet je tijekom godina odustao od nastupanja u maskama, što ipak nije zatrlo osjećaj autentičnosti i kredibiliteta postave u današnje vrijeme. Crimson Glory nizali su klasike s prva dva već spomenuta albuma, jedna za drugom redale su se Masque of the Red Death, In Dark Places, Where Dragons Rule… Oduševili su svim svojim atributima, čuli smo prepoznatljive tercne harmonije originalnog gitarskog dvojca Jon Drenning / Ben Jackson, epske atmosferične trenutke i već spomenute La Torreove vokalne izlete u visine. Među komadima je dvojac Drenning / La Torre doduše davao previše daha samom obraćanju mnoštvu, ali to nije pokvarilo odličan dojam koji je kvintet uigranim nastupom više nego zaslužio. Pitanje isplati li se posjetiti Crimson Glory na eventualnoj novoj klupskoj turneji nakon ove dah oduzimajuće izvedbe postalo je bespredmetno… obavezno!

DEATH ANGEL
U posljednjih sedam mjeseci u našoj zemljici smo se dvaput uživo mogli uvjeriti da su legendarni thrasheri iz Bay Areae Death Angel nakon posljednjih kadrovskih promjena krajem prošlog desetljeća postali pravi koncertni šus koji te strese do kostiju i natrag! Bilo je jasno da će na velikoj festivalskoj pozornici teško ponoviti ludu atmosferu iz intimnog špila na Metelkovi prije nekoliko mjeseci, ali smo ipak s pravom dočekali novi ugodan susret s danas vrlo aktivnom ekipom američko-filipinske krvi.

Uz snimljeni intro glazbenici su se rasporedili po pozornici i prelaskom u uvodni komad I Chose The Sky razletjeli se na sve strane poput šrapnela. Death Angel uživo ne djeluju ni po čemu drukčije nego dok ih slušaš iz domaće fotelje – nezaustavljivom razornom snagom bace se na slušatelja i brzo zaraznim riffovima ga prisile na mahanje glavom. Kao uvijek, središnji lik događanja bio je dugokosi frontman Mark Osegueda, koji je bez problema podčinio veliku pozornicu i diktirao plesni tempo lijepo popunjenom auditoriju. Ove godine festival je ponudio lijep izbor thrasherske smetane, pa velika podrška “Smrtnom Anđelu” na samom prizorištu nije bila nikakvo iznenađenje. Aktualni album Death Angel su predstavili naslovnom skladbom, komadima Truck i River of Rapture, a među njih umetnuli svoje starije klasike poput Seemingly Endless Time i Bored. Potonju su razvukli u obradu Black Sabbatha, Heaven and Hell, čime su nam prizvali u sjećanje prošlogodišnje izdanje festivala, na kojem je u spomen na pokojnog Dija baš svaki izvođač odsvirao po jednu obradu iz njegove ostavštine. Uz svo poštovanje prema njegovu liku i djelu, ovakva počast nakon prošle godine, u kojoj se Dio vrtio na baš svakom rockerskom veselju, pomalo je promašen potez. No ništa zato, školski sat demonstracije scenske kohezije i agresivnog thrash metala s usputnim melodičnim pasažama nastavio se i završio još jednim staroškolskim klasikom, The Ultra-Violence. Death Angel su posve opravdali visoka očekivanja pred nastup, unatoč napornom tempu turneje još jednom su iz sebe iscijedili baš svaki atom snage i uspješno nas uvjerili da je njihova želja za koncertiranjem još uvijek iskrena.

QUIET RIOT
Početkom 2008., dva mjeseca nakon smrti legendarnog frontmana Kevina DuBrowa, bubnjar Frankie Banali na službenoj web stranici Quiet Riota objavio je dulju poruku o nepovratnom kraju djelovanja, ali je već manje od tri godine kasnije pojeo svoje riječi. Banali, jedini kredibilni predstavnik QR ostavštine u današnjoj postavi, na jednom je koncertu lokalne “tribute to Van Halen” grupe pronašao vokalista Marka Huffa i za nastavak bandove priče dobio i blagoslov DuBrowove obitelji. Regrutiranu verziju postave zaokružuju još Chuck Wright na bas gitari i Alex Grossi na gitari, no ipak se daljnje građenje priče o Quiet Riotu bez DuBrowa čini nategnutim i podsjeća više-manje na grabežljiv miris po novcu…

Nastup u Balingenu bio je njihov uopće prvi europski u post-DuBrow razdoblju, pa su oči tijekom nastupa bile još intenzivnije usmjerene prema malo poznatom Marku Huffu. Druženje su Amerikanci otvorili skladbom Run For Cover, koja se na kraju prelila u Slick Black Cadillac. Da, očito će sljedeći sat proći u znaku njihova najklasičnijeg albuma “Metal Health” (1983). Huff je u cipelama svog prethodnika djelovao pomalo nespretno. Ne radi se o boji njegova glasa, koja je na dlaku slična DuBrowovoj, nego o nedostatku scenske esencije i karizme. Unatoč očitom trudu, u kolijevku mu nije položeno dovoljno voditeljskih sposobnosti. Na pozornici je djelovao izgubljeno, zbog čega je nehotice stradala i slika cjelokupnog događanja na pozornici, štoviše, među četvoricom na pozornici nije se osjećala prava međusobna energija, što se odražavalo u oskudnom odzivu publike. Vokalno je Huff bez problema pogađao i vjerno slijedio pomalo hrapave izvorne linije, a išta drugo osim oponašanja DuBrowa uz što manje vlastite interpretacije vjerojatno mu i ne preostaje. U tom segmentu mu dakle ne treba zamjeriti baš ništa.

Mnogo pogleda energičnim udaranjem po bubnjevima privukao je Banali, svojim umecima i neprestanim mahanjem glavom ispalo je kao da za bubnjevima sjedi nabrijani tinejdžer željan dokazivanja. Uz nezainteresirani gitarski dvojac Wright / Grossi upravo je bubnjar ispao kao član koji je koncert preko komada Condition Critical i Don’t Wanna Let You Go vukao prema kraju, što naravno za grupu ne znači ništa dobro. Atmosfera se na željenu razinu podigla tek očekivanim završetkom s vazdazelenima Cum On Feel The Noize i neostvarenom himnom festivala, Metal Health, no to je za pozitivne dojmove bilo odlučno premalo.

Zaključak je jasan, bez preminulog osnivača grupe DuBrowa Quiet Riot danas kredibilno svoju ostavštinu mogu predstavljati samo u postavi s Banalijem, Carlosom Cavazom i Rudyjem Sarzom, svaka druga opcija postojanja je, sudeći prema viđenom, besmislena.

OVERKILL
Jedan od najzanimljivijih nastupa za privrženike nešto ekstremnijeg metala došao je u obliku thrash metal legendi Overkill, uz Anthrax najvećeg thrash banda s istočne obale Amerike. Prošle godine Bobby i kompanija nastupili su na tolminskom Metal Campu, a međurazdoblje su proveli više nego aktivno, jer su u proljeće jurili po snažnoj europskoj turneji u društvu srodnih grupa Destruction i Heathen, pa njihova koncertna kondicija nije bila upitna.

Pozornica je bila opremljena golemim šišmišem “Chalyjem” u pozadini kad je petorka nastup otvorila skladbom The Green And Black. U zvučnoj slici važno mjesto imala je odebljana uloga bas gitare, čime su Overkilli produkcijski trend posljednjih godina uspješno prenijeli i na žive nastupe. Promišljeno složen repertoar varirao je između staroškolskih klasika iz osamdesetih i novijih tvorevina koje kredibilno služe velikom imenu postave. Bobby “Blitz” Ellsworth se unatoč prije dvije godine dosegnutom Abrahamu vokalno predstavio u dobrom svjetlu i parirao teškim linijama koje donose skladbe poput Old School ili Elimination. Riječ je o frontmanu u pravom smislu riječi, jer mu karizma i status thrash metalskog polubožanstva omogućuju lagano ovladavanje mnoštvom. Obraćanja među komadima bila su prije iznimka nego pravilo, “Overkillovsko” ispuštanje energije i ubilački tempo komada mogli bi za uzor uzeti mnogi bendovi njihovih godina. Kod vokalnih zadataka u punkerskom refrenu In Union We Stand Bobbyju je u pomoć priskočila gitarska trojka, koja je tog popodneva školski obavila svoje zadatke. Pouzdano polaganje prepoznatljivih odrezanih riffova isticalo se u tehnički nešto zahtjevnijoj naslovnoj skladbi aktualnog albuma “Ironbound” (2010) sa središnjim instrumentalnim umetkom, u set listu su vratili i jezovitog Skullkrushera s uvodnim doomerskim riffom koji bi bez problema svrstao među najbolje doom riffove u metalu uopće. Stalno energično i dinamično kretanje, ovladavanje svakom scenskom situacijom i naposljetku uigranost kvinteta još su jednom pokazali da su glavni atributi živog muziciranja Overkilla, čime su Slayerima samouvjereno bacili rukavicu za pobjednika thrash metala festivala.

IMMORTAL:
Black metalci, koji u novom dobu u tom smislu postaju sve više tek “poslovični” black metalci, naravno su na festival u Balingen donijeli drugu atrakciju prvog dana, nakon nastupa Crimson Glory. Trojica, Abbath, Horgh Apollyon, koje laik može vrlo lako zamijeniti za pokladne maškare nadahnute izgledom pandi, dokotrljali su se na pozornicu kroz gustu, gustu maglu, tako gustu da bi se mogla rezati. Kroz nju su otrovno sikali stroboskopi, a u početnom dijelu su momci naravno pripremili vatrene salve pirotehničkih efekata, koje su potkrijepile uvod skladbe All Shall Fall u dobar sat propasti. U black metalu zajednički se može naći u vrlo nezgodnoj situaciji ako zvuk nije okej. Već sitnice odlučuju. Ovaj put bubnjevi su vražje probijali zvučnu sliku, a masivno zvučno ruho ovaj put bilo je silno stanjeno. Zajedno s matricama. Da. Klavijature. Srećom je “graktavi” vokal Abbatha dobivao dovoljno podrške s miksete, zajedno s echo efektima.

Postava je odsvirala, među ostalim, spomenuti All Shall Fall, pa Damned In Black, The Call Of The Wintermoon, Tyrants, One By One, In My Kingdom Cold, Hordes To War, The Rise Of Darkness. Poslastica u smislu neobične glazbene i idrske pojave. Stvar koja djeluje prije silno zabavno nego strašno.

CRIPPER:
Nažalost sam morao brzo odjuriti u dvoranu Messehalle zbog dogovora za intervju s Cripper, a htio sam grupu uhvatiti i na pozornici tijekom njihova nastupa. I imao sam što vidjeti. Nabijena dvorana, sigurno 1200 ljudi, koja oduševljeno diše s postavom na pozornici. Cripper, koji su posljednji studijski album izdali prije dvije godine pod naslovom “Devil Reveals”, izuzetno su dinamičan, potentan kvintet, željan dokazivanja. Dolaze iz Hannovera i sviraju modernu verziju vratolomnog metala koji se temelji na tradiciji stare teutonske škole njemačkog thrasha. No moderno, s debelom voluminoznom groove ritam sekcijom. Šrapnel u čelo ludo, bijesno razornog sotonskog marša dobiva pravu usporedbu naravno tek kad se u skladbe uključi vokalom nabrijana djevojka Britta Goertz. Djevojka s “growl” pristupom, koji bukne snagom kakva probudi i Angelu Gossow iz Arch Enemy. Skladbe Helix, I […], Fire Walk With Me, Life Is Deadly, Shortcut, Junkie, I am the Pit, Devil Reveals, FAQU, Sun: Colour: Black, raspalile su dvoranu, a ona je na kraju htjela još više. Dodatak! Ali nije išlo. Nije bilo vremena.

Cripper su grupa koja ima vrlo dobro menadžersko zaleđe. U godinama 2006., 2007. i 2008. nastupili su na Metal Campu, prošle godine bili su sudionici festivala 70.000 Tons of Metal. Mi smo ih uhvatili prije dvije godine na festivalu Wacken Rocks South na istoku Bavarske i nakon ovog iskustva s lakoćom zaključujem da je postava u dvogodišnjem razmaku napravila velik korak naprijed. Grupa je izvanredna, koherentno uigrana scenska cjelina, koja djeluje silno samouvjereno, povezano i, što je glavno u svemu tome, uvjerljivo kad se postavi u ulogu razorne propovijedi krvavih vidika.

ACCEPT:
I treća atrakcija večeri? Nastup headlinera Accept? Accept su jedan od najljepših “come back” povrataka na scenu heavy metala. Nakon što ih je Udo Dirkschneider odbio, nitko nije vjerovao da će se momci pokupiti bez njega. I jesu. Štoviše. Album “Blood Of The Nations” jedno je od najznačajnijih heavy metal izdanja prošle godine, koje ne može zvučati više “acceptovski”. I to bez Dirkschneidera. Accept su ove zime prošli izuzetno uspješnu europsku turneju, na kojoj su imali rasprodane dvorane. Ljetni festivalski nastupi bili su nekako očekivani u ovogodišnjem koncertnom “bukiranju”, no činjenica da si prisutan na koncertu Accepta u Balingenu ovaj put bila je posebno doživljaj. Grupa je naime samo nekoliko dana prije festivala službeno objavila da namjerava snimiti cijeli koncert na Bang Your Head festivalu za izdanje na DVD-u i koncertnom CD-u. Svaki pravovjerni branitelj heavy metala morao je dakle doći na Bang Your Head!!! barem da se stopi s magijom glazbe Accepta. 

Accept, koji opet djeluju u “zlatnoj postavi” zlatne ere, koju utjelovljuje gitarski tandem Wolf Hoffmann / Herman Frank te basist Peter Baltes, u društvu prekaljenog bubnjara Stefana Schwarzmanna, koji je prije dolaska u Accept bubnjao, među ostalim, u klasičnim postavama njemačke metal škole Running Wild, Helloween, U.D.O. te novi pjevač Mark Tornillo, na pozornici 2011. djeluju ne samo veličanstveno, nego naprosto nesalomljivo. Toliko energije, koja utjelovljuje neukroćenu žudnju za sviranjem, za uživanjem, za zabavom, od strane grupe čije članstvo dobnom strukturom stanovništva seže u dob od 50 do 60 godina, danas teško nalaziš i u grupama koje su 25 godina mlađe.

Zvučni uvjeti fantastični. Gdje god si se postavio tijekom koncerta, čuo si baš svaki “prdac” razgovjetno jasno. Glasno, a istodobno razgovjetno. Glasno da te zvuk razdere iznutra prema van u svoj svojoj podrugljivoj autentičnosti, koju utjelovljuje jedinstveni, drveno okrnjeni, riffovski odsječeni pristup legendi njemačkog metala, koje po starosti za koju godinu na sceni od djelujućih njemačkih grupa premašuju samo još Scorpions!

Kvintet je izuzetan u dinamici. Kombinacije Baltes/Hoffmann, Frank/Hoffmann, ili sva trojica rame uz rame u “mahanju”. Neprestano trčanje Baltesa i Hoffmanna s lijeve na desnu stranu pozornice. Tu je vokalno u svemu suveren, u cipelama velikog Dirkschneidera, Mark Tornillo i naravno stalno topovski nadahnut Schwarzmann za bubnjevima! Accept su na takav način iscijedili hektolitre znoja na pozornicu festivala. Paket od 18 skladbi repertoara začinili su instrumentalnim jamom u Bulletproof i raspirivanjem auditorija u razvikanim klasicima Princess Of The Dawn te završnom Balls To The Wall. U obavezne klasike repertoara Accept su umetnuli odlične trenutke novog albuma, kao što je (već razvikani) “singl” Teutonic Terror, koji otvara koncert,  otrovna Bucket Full Of Hate, pa nadodlična, mračna i antemski zavodljiva New World Comin’ te za kraj regularnog dijela odabrana No Shelter, koja zvuči, bez obzira na datum rođenja 2010., kao da je izgubljena skladba Accepta iz 1983.

I vjerujte. Bez obzira na sat i pol repertoara, to je koncert koji je tog dana najbrže prošao. Ljudima jednostavno nije htjelo biti jasno da je s Balls To The Wall, nažalost, bilo kraja svakog druženja s Acceptom. S obzirom na to da su legende najavile snimanje koncerta s namjerom izdavanja, zanimljivo je da se Accept nisu odlučili odsvirati kakvo iznenađenje, koje na ostalim festivalima ovog ljeta nisu izvodili, kojim bi začinili izdanje DVD-a s ovog nastupa.

Elementarni zvuci pionirske grupe koja je “kriva” za sav dosadašnji razvoj metala u Njemačkoj još su dugo u noć odjekivali u glavama. Autentičnost kojoj nema premca. I pristup koji ne pokazuje ni trunku hrđe. Neka takvi Accept, nadajmo se, uskoro izdaju novi album, kojem će slijediti nova turneja! Bez obzira na stvarni EMŠO, momci na pozornici djeluju upola mlađe!

Accept su nakon odličnog koncerta na ovogodišnjem Bang Your Head!!! festivalu otputovali u Sloveniju, gdje su ovogodišnju ljetnu koncertnu falangu svojih festivalskih nastupa zaokružili i zaključili u slovenskom Tolminu, na tamošnjem festivalu Metal Camp. Naravno, na način kako se za legende i priliči. U ulozi headlinera. Pritom nema ni na tren razloga sumnjati da Accept – veliki gospodari heavy metala – slučajno ne bi uspjeli začarati i tamošnju publiku!

tekst: Urban Bolta (Crystal Viper, Legion of the Damned, Crimson Glory, Death Angel, Quiet Riot, Overkill)
tekst: Aleš Podbrežnik (uvod, Human Zoo, Portrait, Stormwarrior, Immortal, Cripper, Accept)
fotografije: Aleš Podbrežnik
 

Setlista

10:00 – 10:40 HUMAN ZOO
10:50 – 11:30 PORTRAIT
11:40 – 12:30 CRYSTAL VIPER
12:40 – 13:30 STORMWARRIOR
13:40 – 14:30 LEGION OF THE DAMNED
14:40 – 15:30 CRIMSON GLORY
15:45 – 16:40 DEATH ANGEL
16:55 – 17:55 QUIET RIOT
18:10 – 19:10 OVERKILL
19:20 – 20:10 CRIPPER (indoor)
19:40 – 20:50 IMMORTAL
20:20 – 21:30 ASPHYX (indoor)
21:20 – 23:00 ACCEPT
21:45 – 23:15 AMORPHIS (indoor)

OVERKILL set lista:
1. The Green and Black
2. Rotten to the Core
3. Wrecking Crew
4. Hello From The Gutter
5. Hammerhead
6. Bring Me the Night
7. Ironbound
8. In Union We Stand
9. Give a Little
10. Skullkrusher
11. Elimination
12.Old School
13. Fuck You

ACCEPT set lista:
01. Teutonic Terror
02. Bucket Full of Hate
03. Starlight
04. Breaker
05. New World Comin’
06. Restless And Wild
07. Son Of A Bitch
08. Metal Heart
09. Neon Nights
10. Bulletproof
11. Losers And Winners
12. Aiming High
13. Princess Of The Dawn
14. Up To The Limit
15. No Shelter —dodatak—
16. Fast As A Shark
17. Pandemic
18. Balls To The Wall

Galerija slika