Mjesto: Rovinj, Hrvatska
Datum koncerta: 16.07.2011.
Broj posjetitelja: 6000
Cijena karte: 350kn/650kn odn. 950kn (VIP)
Hrvatska je ove godine ugodno iznenadila organizacijom Avantgarde Jazz Festivala, koji je ugostio brojna eminentna imena, a ona manje-više (možda uz iznimku Garyja Burtona) blijede pred legendarnim nositeljem festivala, Return to Forever, ovaj put u četvrtom izdanju. Oni zadržavaju originalne članove Coreu, Clarkea i Whitea, a umjesto Connorsa odn. Di Meole mjesto gitarista preuzeo je fenomenalni Frank Gambale, koji već niz godina surađuje s Coreom, dok kao peti RTF4 zaokružuje još jedan od glazbenih inovatora sedamdesetih, legendarni violinist Jean-Luc Ponty. Jazzeri su tako za vrijeme festa zauzeli simpatični gradić Rovinj, gdje su se uz dobru glazbu mogli nagledati i prekrasnih zalazaka sunca te jednako estetski zadovoljavajućih djevojaka u bikinijima.
Oko šest tisuća ljudi, među kojima je bilo i mnogo pridošlica iz ostatka južne te srednje i istočne Europe, zauzelo je dvorište nekadašnje tvornice duhana. Organizacija se negdje odlično pokazala (pogotovo u nadzoru mnoštva pri dolasku), a negdje zakazala – ispred pozornice bilo je nekoliko metara prostora na koji nitko nije smio stupiti (osim fotografa tijekom prve pjesme nastupajućih), zatim je najbolji pogled na pozornicu dobila elita; oni su imali posložene stolove, sve u stilu zlatnih jazzerskih godina i njihovih klubova, tek onda je slijedilo nekoliko sjedala za ostale; ostali su stajali, što je naravno za koncerte najbolje rješenje, no sama shema ipak je bila pomalo promašena. Srećom, zauzeo sam mjesto tik uz rub prvog reda spomenutih stolova, tako da sam imao fenomenalan pogled, a mogao sam i luditi uz glazbu koliko god sam htio.
Najprije je svoje mjesto na pozornici zauzela hrvatska jazz fusion postava Combinate, koja je solidnom fuzijom zagrijala publiku i dala vremena zakasnjelima da se smjeste. Svakako je bilo super odlučeno da je predgrupa nužno hrvatska, što uvelike pridonosi promicanju takve glazbe domaćoj i stranoj publici. Bend me oduevio ponajprije skladbom “Esmeralda”, koja po stilu pomalo podsjeća na Focusovu “Sylviu”, a na nastanak “Esmeralde” vjerojatno je utjecala upravo ova potonja.
Oko pola 11 navečer napokon smo dočekali razlog svog dolaska – Return to Forever IV. Publika je ludovala i klanjala se grupi i prije nego što su glazbenici doista stavili prste na instrumente – posve očekivano, jer Hrvatska ne ugošćuje svaki dan takve legende, inovatore i općenito međaše u glazbenoj povijesti, kakvi su Return to Forever odn. ponajprije Corea, Clarke i Ponty. Početak su, nažalost, obilježile ponajprije tehničke poteško će s traženjem pravog zvuka i usklađivanjem među pojedinim glazbenicima. Bas se nije čuo, klavijature su bile pretihe, gitara preglasna. Takve poteško će vukle su se do nekog trećeg komada, tako da nismo baš u potpunosti uživali u “Medieval Overture” i “Senor Mouse”. Kod skladbe “Sorceress” napokon se sve poklopilo, Corea i Clarke su s osmjesima počeli uživati u sviranju, a sve ostalo bio je, zasigurno, još jedan koncert za glazbenu povijest.
Return to Forever oduevili su svakom skladbom, bila ona akustična ili naelektrizirana. Posvuda je najviše žario ponajprije Clarke, koji dokazuje da najbolje godine ima još pred sobom. Udaranje po žicama još nikad nije bilo tako erotično kao što to čini Clarke – a ponajprije još nikad nije ispuštalo takav zvuk i posljedično glazbu. Slapping je oduvijek bio Clarkeova domena, no ovaj je put opet dokazao da za njegove najbolje nastupe nije potrebno tražiti stare videe na YouTubeu – sa svakim koncertom Clarke izvlači iz džepa novi set basističkih trikova. Isto tako, sve je fanove zanimalo kako će se u već ionako puno zvučno platno benda uklopiti Jean-Luc Ponty. Violinist je doduše u fantastičnoj formi i u nedjelju je također dokazao zbog čega ga je bend pozvao u ovu novu postavu, ali moram priznati da s njim ponajprije komadi s “Hymn of the Seventh Galaxy” gube dio onog svemirskog zvuka koji je tematska osnova spomenute ploče. Pontyjevi umeci, udvostručenja i soloi naime zvuče previše tradicionalno jazzovski da bi nadogradili ili barem držali korak s konceptom. Možda se netko neće složiti s navedenim, jer je ipak odsvirano odlično, čak majstorski, samo stilski nije pripadalo konceptu albuma “Hymn of the Seventh Galaxy”. Zato je Jean-Luc tim više blistao u akustičnim dijelovima te dijelovima RTF-a s “Romantic Warriora”, gdje se prilagodba komada uopće nije osjetila, štoviše, izgledalo je kao da su izvorno napisani za kvintet. Budući da je Gambale još jedna novost u bendu, valja istaknuti da se ni Di Meole ni Connorsa nije pretjerano zažalilo.
Uz klasike poput “After the Cosmic Rain”, “Hymn of the Seventh Galaxy”, “Romantic Warrior” i “Spain” (gdje je svaki put mjesto za improvizaciju izborio Clarke, što je naravno fenomenalno zbog njegove tehnike, ali za moje pojmove bilo je takvih, međusobno prilično sličnih umetaka previše), RTF4 su odsvirali i novo Pontyjevo djelo Renaissance, prekrasnu akustičnu ariju koja je posve odgovarala ugođaju rovinjskog prizorišta. Koncert su doduše navodno završili legendarnom Coreinom “Spain”, koja je uz sve improvizacije i spontane umetke pojedinaca trajala gotovo 20 minuta. Nakon takvog završetka koncert bih ocijenio fantastičnim, ali ne kao neki presežak u povijesnom smislu. Zato je sljedeća gesta benda bila razlog da je svatko zapamtio koncertnu noć za cijeli život. Naime, pri drugom bisu RTF4, nasmijani kao nikad, pozvali su pred pozornicu sve gorljive sljedbenike koji smo skakali i pokušavali dotad ostati na nogama unatoč svom našem znoju na podu, čime su se malčice narugali mirnoj i uglavnom nezainteresiranoj tzv. eliti, koja je uz svoje vino raspravljala o trenutnom ekonomskom stanju svojih ulaganja. Mnoštvo se između njihovih stolova probilo do predpozornice, gdje smo cijelu Clarkeovu “School Days” preskakali i isprplješćali, a kasnije je Corea ostao na pozornici toliko dugo da je onima od nas koji smo se uspentrali dovoljno visoko stisnuo ruku i zahvalio. Komunikacija doduše ni u jednom trenutku nije škripala, ali ovaj se put vidjelo da nismo zahvalni samo mi, odbijeni sljedbenici, nego da je i bend sretan što nekoga može tako oduevaiti. Naravno, prvi su tim zahvalniji kad bend oduševljava cijela dva i pol sata!
Koncert RTF4 u Rovinju zasigurno je bio velik presežak. Ako gledamo snimke s prethodnih koncerata ove turneje, ovaj je bio jedan od najraspoloženijih i najopuštenijih, ali istodobno i najtješnje odsviranih, pogotovo nakon prve tri skladbe. Od trenutka kad su glazbenici stupili na pozornicu, euforija odlične višetisućglave mase opravdano je rasla do vrhunca, koji su dosegnuli sa “School Days” i ponajprije svojim prešernim odnosom, zbog kojeg imaju toliko sljedbenika kroz sve te godine. Avantgarde Jazz Festival već je svojim rođenjem ugostio najveće jazzere u rocku i najveće rockere u jazzu, a prema organizatorima, ljubitelji takve glazbe mogu se nadati još više odličnih grupa. Stoga – hvala Rovinj, hvala Return to Forever i hvala ljudima koji su omogućili događaj i bili prisutni. Svi su naime sada ponovno upisani u glazbenu vječnost, kamo se sa svakim novim pothvatom vraćaju Return to Forever.
Setlista
1 .Medieval Overture 2. Senor Mouse 3. Sorceress / Shadow of Lo 4. After the Cosmic Rain 5. Hymn of the 7th Galaxy 6. A Dayride in Oakland 7. Renaissance 8. Romantic Warrior 9. Spain 10. School Days
Galerija slika
