Brutal Assault 2011 (drugi dan) – oproštaj od Cathedral

0 10

Autor: Rok Klemše

Mjesto: Vojna tvrđava Josefov, Jaromer, Češka
Datum koncerta: 11.08.2011
Broj posjetitelja: 15

Drugi dan festivala već je rano prijepodne nudio nekoliko zanimljivih bendova, ali je pretegnula jutarnja kava i prvo tekuće pecivo, pa sam dan započeo gledanjem švedskih melodičnih death metalaca Scar Symmetry. Dečki su u ranim poslijepodnevnim satima energično i sigurno predstavili svoju viziju göteborškog metala, koja mi je za moj ukus zvučala previše generički i radijski prijateljski, čemu se Scar Symmetry naginju sve više i više. Klišejski rifovi, pozerski frontmeni s generičnim growlovima i plačljivim čistim vokalima nisu ništa pridonijeli boljem dojmu. Na drugoj je pozornici zato već na sreću bila u pripremi lekcija pravog death metala…

Martin Van Drunen je i drugog dana još jednom došao na svoj račun, i to s nizozemskim “ratnim” death metal sastavom Hail of Bullets, koji je Brutal Assault prvim tonom zavio u nemilosrdnu ratnu vihru. Hail of Bullets svoju glazbu, kao primjerice legendarni Bolt Thrower, temelje na ratnim temama, a Nizozemci su se usredotočili uglavnom na Drugi svjetski rat, s prvom pločom na Istočnu frontu, a s drugom na rat na Pacifiku. Ratne teme u metalu nisu ništa novo, ali Hail of Bullets glazbom doista uspijevaju dočarati pravu ratnu atmosferu. Čas te na komadiće kidaju rifovski šrapneli, čas bombardiraju tonski teške gitarske note, čas napalmom polijevaju izopačene solaže, a razarajuće potresni bubnjevi tresu kao da ti Hail of Bullets bacaju Debeljka ravno u lice, onog koji je s lica zemlje izbrisao Nagasaki. Hail of Bullets ne komplicira gdje nije potrebno, pa nižu jednu za drugom jednostavne, ali prokleto učinkovite rifovske rafale koje imaju učinak slijetanja kamikaze na američki nosač zrakoplova kod Midwaya. Van Drunen je još jednom dokazao briljantan growl koji ima svoju dušu, jer nimalo ne sliči stotinama death metal growlova koji su, uz rijetke iznimke, generički i slični kao jaje jajetu. Kad Van Drunen zarola, imaš osjećaj kao da te živog deru iz kože i posipaju kilogramima soli. Izniman Van Drunen s lakoćom vlada pozornicom i publikom, koju neprestano poziva na sudjelovanje i borbu, a energični frontmen je prije svake pjesme ukratko poučio o čemu govori njegova povijesna lekcija.

HAIL OF BULLETS
1. Operation Z
2. General Winter
3. Full Scale War
4. Advancing Once More
5. Tokyo Napalm Holocaust
6. Kamikaze
7. Ordered Eastward

Jedan od najteže iščekivanih bendova ovogodišnjeg Brutal Assaulta bio je bez sumnje poljski tehnički death metal stroj Decaptitated. Sastav se nakon tragične smrti bubnjara Viteka i vokalista Covana, koji se od te nesreće još uvijek nije oporavio, vraća posve preporođen i osvježen. Jedini originalni član, gitarist Vogg, dokazao je da ima željeznu volju, srčanu želju i lavlje srce nastaviti put benda nakon bratove smrti (Waclaw “Vogg” Kieltyka i Witold “Vitek” Kieltyka bili su braća i osnivači sastava). Oko sebe je okupio novu postavu, koja je početkom ove godine snimila, a ljeti izdala novu ploču Carnival Is Forever, koja predstavlja svojevrsno ponovno rođenje Decapitated. I kakvo je to rođenje! Decapitated su poput uragana brojnu publiku zavili u olujne vjetrove lomljenih rifova, tehnički kompleksnih pasaža, nadzemaljskih solaža i potresnog bubnjanja. Upravo je novi bubnjar Krimh dobio najtežu zadaću: stati u cipele fantastičnog Viteka, koji je još za života, u svojim ranim dvadesetima, važio za jednog od najboljih bubnjara mlade generacije. Krimh očito ne zaostaje previše, jer je s velikim dostojanstvom, sigurnošću i profesionalnošću odbubnjao i najzahtjevnije prijelaze, a tip očito umjesto nogu ima metronome, jer tako preciznu upotrebu dvostruke pedale nisam čuo već dugo. Novi vokalist Rafal lijepo se uklopio u postavu, publiku je znao zainteresirati, na pozornici ima više nego dovoljno energije, samo njegov growl zna na trenutke ispasti pomalo preveć jednoličan. Dečki su više nego uspješno predstavili pjesme s “come-back” albuma Carnival is Forever, a uz njega su se usredotočili još na ploče Nihility i Organic Halucinosis. Bombastičan nastup Decapitated su u velikom stilu zaključili rušilačkom klasikom Spheres of Madness i napokon smo, nakon što su nam dečki oduzeli dah, opet uspjeli disati. Decapitated su se vratili u velikom stilu i lijepo je čuti da ni tragedija nije zaustavila Vogga, jer Decapitated nemilosrdno melju dalje!

DECAPITATED
1. Day 69
2. Pest
3. United
4. Mother War
5. Carnival is Forever
6. Spheres of Madness

Nakon Decapitated trebala je uslijediti još jedna tehnička death metal poslastica s veteranima Atheist, koji su nažalost otkazali nastup. No organizatori su pronašli više nego primjerenu zamjenu u obliku francuskih tehničara Gorod, čiji sam nastup na veliku žalost zbog novinarskih “obveza” morao preskočiti.

Nešto posve drugačije festival je ponudio s finskim doom metal sastavom Kypck, pa je sljedeći tričetvrt sata djelovalo kao povratak u vrijeme slave i veličanstvenosti velikog Sovjetskog Saveza. Za slavu Majke Rusije pjevali smo s Kypck, čija je posebnost da tekstove pišu na ruskom i tematski oslikavaju polupreteklu povijest Rusije. Kypck su svoj posao obavili tako dobro da bi im se stajaćim ovacijama poklonio i Centralni komitet s Džugašvilijem na čelu! Nastup Finaca zbog slavenskog jezika dobiva neki poseban čar domaćinskog i romantičnog, i čini se kao da skupina doista živi u moćnim vremenima velike Rusije. No vokalna izvedba frontmena Erkkija, nabijena snažnim emocijama, u sebi ne krije samo sovjetski patos, nego i svu trulež sustava koji se srušio sam u sebe te opisuje velike društvene probleme poput alkoholizma, samoubojstva, siromaštva. Kypck su nas sporo valjajućim doom metalom gurnuli na prostrane ruske ravnice kojima vladaju vječna hladnoća, led i snijeg. Ritam sekcijom pouzdanom kao Lada Niva pogazili su nas super teškim ritmovima, a nad njima se poput votke niz grla slijevaju teške, melankolične gitarske linije. Ikonografija Kypck (uniforme s crvenim zvijezdama, gitara S.S. Lopakke izrađena od prave AK-47 (Kalašnjikov) puške) nezaboravno iskustvo još više produbljuje i naglašava da Kypck nisu politički, nego povijesni bend, kako je na pozornici naglasio Erkki! Finci su mljeli nemilosrdno kao tenkovi u bitci, što je prijevod imena skupine, i u vremenu koje im je bilo odmjereno odabrali su odličan izbor pjesama, među kojima je meni osobno prednjačio fenomenalni, duboko emotivni singl s novog albuma Nizhe, genijalna Alleya Stalina, a sjajno je ispala i obrada klasika Black Sabbath, Chernyi Sabbath, otpjevana na ruskom. Kypck je bend koji istodobno okružuju toplina i hladnoća, a to fantastično predstave i uživo. Nakon kraja proleterijatu ispod pozornice nije preostalo ništa drugo nego da s drugovima nazdravimo čašicom votke.

KYPCK
1. Chernaya Dyra
2. Alleya Stalina
3. Tovarischam
4. Bardak
5. Chernyi Sabbath
6. Stalingrad

Iz melankolične, hladne Sibirije s Exodus smo se premjestili u vrelu Bay Area San Francisca, a stari thrash metal mačkori ponovno su odsvirali jedan u nizu svojih brutalnih koncerata nabijenih nevjerojatnom energijom, koji dokazuje da Exodus u ovom trenutku s lakoćom jedu veliku četvorku. Bend pod vodstvom jednog i jedinog Garyja Holta na pozornicu je izmarširao uz zvukove akustičnog uvoda prve pjesme s nove ploče Exhibit B: The Human Condition, The Ballad of Leonard and Charles, i gurnuo nas u krvavu priču o serijskim ubojicama Leonardu Lakeu i Charlesu Ngu. I krv je šprcala, a udovi letjeli na sve strane već pri prvom udaru po žicama, kad se ispod pozornice rasplamsao apokaliptičan mosh, koji nije jenjavao sve do zadnje sekunde Exodusova dominiranja pozornicom. Exodus su u tričetvrt sata nevjerojatno sirovom energijom zagrizli u olujno brz thrash, krvoločne rifove i rušilačke ritmove te pokazali kako bi se osjećao da si zaplivao u akcelerator čestica. Ekipa Exodusa u 2010. je fenomenalna i ne pokazuje znakove starenja ni opadanja; šef Gary Holt na pozornici se pretvori u pravu zvijer koja nemilosrdnim napadima trga žice kroz oštre rifove i agresivna žaganja, a kad mu uz bok stane brat po oružju, odlični Lee Altus, i zajedno prošeću prstima kroz maratonske, dah oduzimajuće solaže, doista shvatiš da je dvojac Holt/Altus trenutačno jedan od boljih gitarskih dueta u metalu. H-team je mrtav, živio HA-team! No Exodus se ne zaustavljaju samo na rezanju rifovima, nego te u lokvi krvi ostave i precizno odmjerenim udarcima ritam sekcije. Fenomenalni Jack Gibson ponovno je dokazao kako se služi tempom prokletih sa šarolikim bas linijama i jedinstvenim metalnim zveckanjem, a Tom Hunting opet je opravdao ime jednog od najboljih bubnjara u thrashu. Josefov se ljuljao pod nizom razigranih i dinamičnih prijelaza, torpedirajućih bas bubnjeva i brzih te točnih thrasherskih ritmova. Rob Dukes je još od svog dolaska u Exodus jabuka razdora među fanovima, ali Rob je s Exhibit B snimio najbolji Exodus album s njim na čelu i ovaj put dokazao da i uživo postaje sve bolji frontmen kao i vokalist, a suzdržao se čak i od seljačkih ispada. Njegov jednoličan buldogov lavež doduše zna postati jednoličan, ali se Dukes ovaj put iskazao. Ponovno se pak nije iskazala češka publika, koja još uvijek ne zna što treba napraviti kad frontmen zahtijeva wall of death. No užitak uz brutalni, vratolomni i vrata parajući “exodus attack” bio je opet potpun!

EXODUS
1. The Ballad of Leonard and Charles
2. Beyond the Pale
3. Iconoclasm
4. Blacklist
5. War Is My Shepherd
6. Bonded By Blood
7. The Toxic Waltz
8. Strike Of The Beast

The Dillinger Escape Plan unatoč velikim hvalospjevima nisu mi bili ni izbliza šalica čaja, a za jedan od boljih koncerata taman kad se smračilo pobrinuli su se norveški black metal veterani Satyricon. Svoj ritual Satyricon su neočekivano, ali fenomenalno započeli klasikom s prvijenca Dark Medieval Times, Walk the Path of Sorrow, koji je dao do znanja da se nazire nešto transcendentalno, nešto nadzemaljsko, a istodobno iskonsko i zvjersko. Sve to i još više danas su Satyricon, pa makar im se predbacuje da su izgubili vezu sa svojim korijenima i ne znam što sve ne, Satyr i Frost točno znaju kamo vode glazbu benda. Nevjerojatno karizmatični Satyr vladao je publikom iza ovjenčanog mikrofona i doista je bilo nevjerojatno vidjeti koliko je Satyrov nastup naštudiran. I ne govorim o nekakvom glumatanju ili unaprijed naučenim pozama, Satyr se s pozornicom stopio kao pentagram s vatrom. Satyricon su odličnim izborom pjesama stvorili tamnu, mističnu atmosferu, koju su gradili prije svega nepogrešivi, ambijentalni (ako ih tako smijem nazvati) dijelovi i dugi instrumentalni pasaži, koji su stvarali nekakvu ritualističku ceremoniju koju je vodio fenomenalni Satyr. Posebno masivan zvuk Satyricon su dobili kad je Satyr u ruke uzeo i gitaru, a monumentalnu sliku bend je dobio uz pomoć epskog, životinjskog Frostovog bubnjanja. Satyricon su svoj nastup očekivano, ali spektakularno zaključili klasikom Mother North, koja je poput posljednjeg krika moćne zvijeri odjeknula u noć. Satyricon su dijabolična zvijer koja je bez milosti Brutal Assault veličanstveno gurnula u vječnu vatru.

SATYRICON
1. Walk the Path of Sorrow
2. The Wolfpack
3. Now, Diabolical
4. Black Crow on a Tombstone
5. K.I.N.G.
6. Hvite Krists Død
7. The Pentagram Burns
8. Fuel for Hatred
9. To the Mountains
10. Mother North

U prijateljskije smo vode otplovili u društvu švedskih melodičnih death metalaca Soilwork, koji su, sudeći po brojnoj publici ispod pozornice u Češkoj, očito doista velik bend. Dečki su svoj nastup odsvirali s odlikom, ali za moj ukus i oni su, kao mnogi švedski melodični death metal bendovi, zaplovili u sve više radijski prijateljske vode. Energični frontmen Bjorn “Speed” Strid, kojemu je publika jela iz ruke, tako koristi sve više lijepih, pjevnih refrena, a setlistu su manje-više činile same novije pjesme. Soilwork su imali zvuk kao iz kutije za cipele i zbog toga je još više do izražaja došlo nadljudski dobro bubnjanje Dirka Verbeurena.

SOILWORK
1. Follow the Hollow
2. Night Comes Clean
3. The Crestfallen
4. Let This River Flow
5. Late for the Kill, Early for the Slaughter
6. Two Lives Worth of Reckoning
7. The Chainheart Machine
8. As We Speak
9. Stabbing the Drama

Sat se primicao ponoći, času vještica, a savršeniji trenutak za nastup legendarnog britanskog doom metal sastava Cathedral organizatori nisu mogli odabrati. Pogotovo jer je taj nastup bio ekskluzivne naravi, budući da je bio jedan od posljednjih koncerata sastava, koji je svoj oproštajni koncert najavio za prosinac ove godine. Bila je to dakle vjerojatno posljednja prilika vidjeti uživo jedan od klasičnih, pionirskih britanskih doom metal bendova. Cathedral su nas u dobrom satu proveli kroz svoju diskografiju i najprije nas je obasjalo vampirsko sunce. Pogled je cijelo vrijeme bio uperen u jedinstvenog frontmena Leeja Doriana, koji je svojim iščašenim scenskim nastupom, psihotičnim grimasama i neprestanim kretanjem ikona i maskota benda još od ranih devedesetih. Cathedral su doom metal stare škole, koji je inspiraciju crpio prije svega iz lika i djela otaca Black Sabbath, a to se u glazbi Britanaca i jako osjeća. Brži, epski i nagrovani komadi uz savršeno odabranu rasvjetu živih svjetala ispali su još psihodeličnije, čemu je svojim grubim i zadrogiranim vokalom izdašno pridonio Dorian. Cathedral bi zbog svoje bogate diskografije mogli svirati sate i sate, ali su u jedan sat morali strpati pjesme koje su već odabrali. Budući da je to bila posljednja prilika za ziban uz hipnotične ritmove Cathedral, nedostajala mi je još poneka klasika, ali mahati glavom uz doom himne Enter the Worms, Midnight Mountain, Cosmic Funeral bilo je nezaboravno. Cathedral su svoj nastup očekivano zaključili vječnom klasikom Hopkins (The Witchfinder General) i pobrinuli se za blago gorak, ali lijep i nezaboravan oproštaj. Zaista je velika šteta da legendarna Katedrala zatvara svoja vrata, ali istina je i da je upravo zbog toga njihov nastup na ovogodišnjem Brutal Assaultu imao još veći pečat i težinu.

CATHEDRAL
1. Vampire Sun
2. Enter the Worms
3. Soul Sacrifice
4. Midnight Mountain
5. Cosmic Funeral
6. Ebony Tears
7. Ride
8. Hopkins (The Witchfinder General)

S veličanstvenim oproštajem Cathedral petkova večer još zdaleka nije bila gotova, jer su na svoj nastup čekali još drugi velikani norveškog black metala Mayhem, odlični njemački death/thrasheri Dew-Scented i jedni od pionira viking metala Einherjer. Sva trojica više nego vrijedni gledanja. No čovjeka nakon cijelog dana stajanja, slušanja odličnih bendova, vrućeg sunca, litara piva i prehodanih kilometara ni snažna želja za moshanjem uz agresivni death/thrash Dew-Scented u pola dva ujutro ne drži na nogama. Klasika Hopkins (The Witchfinder General) bila je tako pravi pratitelj u noć punu snova… noćnih mora o kamikazama, komunistima, vukovima, vampirima i vješticama.

Fotografije: Nina Grad

Setlista

Excrementory Grindfuckers Cannabis Corpse Dordeduh Your Demise Benighted First Blood Debustrol Ram-Zet Svart Crown Scar Symmetry Hail Of Bullets Decapitated Gorod Kypck The Exploited Katatonia Exodus The Dillinger Escape Plan Satyricon Soilwork Cathedral Mayhem Dew-Scented Einherjer

Galerija slika

Pošalji komentar

Tvoja e-adresa neće biti objavljena.

Ova stranica koristi kolačiće radi pružanja internetske usluge, oglasnih sustava i funkcionalnosti koje bez kolačića ne bismo mogli ponuditi. Posjetom i korištenjem web-stranice pristaješ na kolačiće. Prihvati Pročitaj više

Privatnost i kolačići