Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Trieste (Trst) / Etnoblog / Italija
Datum koncerta: 28.09.2011
Broj posjetitelja: 150
Cijena karte: 10,00€ (prodaja unaprijed) / 12,00€ (na dan koncerta)
White Widdow australski su melodični rockeri osnovani 2008. godine! Unatoč trogodišnjem stažu, to su glazbenici koje ne smijemo ubrajati među početnike. Riječ je o prekaljenom kvintetu s jasnom vizijom. To potvrđuje odličan studijski prvijenac “White Widdow”, koji je izašao prošle godine, a pravu težinu skupini daje drugi studijski album “Serenade”, koji je izašao ovih dana, (opet) preko izdavačke kuće AOR Heaven Records. “Serenade” službeno nije vani ni tjedan dana, a White Widdow već su u Trstu.
Etnoblog je klupski prostor blizu tršćanske marine. U devet navečer na ovom je kraju Trsta barem bez problema moguće naći parkirno mjesto. Pola je deset navečer i na pozornici se pojavljuju domaći bendovi Fist Of Rage. Sudeći po samom imenu, koje zvuči više domaće vodama power metala, kao i po indie rockerskom sakou pjevača, čovjek bi od Fist Of Rage očekivao svašta, samo ne hard rock. A ipak. Fist Of Rage svoju baštinu njeguju na snažnom uporištu u traženju inspiracije u klasicima kao što su Whitesnake, Rainbow i Deep Purple. Uzorna svirka s uključenim obradama grupa Deep Purple, Whitesnake, AC/DC, a naravno da je većinski dio pripao izvedbi skladbi s istoimenog prvijenca grupe. Postava je sekstet, s dvije gitare i klavijaturistom. Uskladenost i uigranost su na razini, pjevač rado preuzima gestikulaciju i scensko ponašanje Davida Coverdalea. Dečki su imali malo problema samo zbog vokala, koji je u zvučnom miksu bio namješten pretiho, pa je povremeno skrenuo s idealne melodijske linije. Inače, nastup na razini. Zajedno s upotrebom engleskog u vokalu!
White Widdow trebalo je svega 15 minuta, ako ne i manje, da pripreme pozornicu za svoj nastup. Deset minuta do jedanaest navečer kvintet je otvorio svoj koncert pjesmom One More Night, koja pripada studijskom prvijencu sastava. Klasični uvodni motiv sintisajzera usisao je u unutrašnjost kluba i pred pozornicu čvrstih stotinjak glava, koje su isprva samo pristojno slušale i zurile u grupu. Jules Millis, čovjek koji po stasu i crtama lica bežno podsjeća na presjek Jeffa Keitha (Tesla) i Johana Fahlberga (Jaded Heart), trebao je dobrih desetak minuta da napokon pridobije većinu prisutnih da počnu aktivno pratiti događanje na pozornici. Da White Widdow unatoč svemu nisu nepoznanica u ovim krajevima naše zapadne susjede, dokazala je sredinom Spirit Of Fire, gdje se publika posve automatski uključila u pjevanje vodećeg motiva na klavijaturama, i pri samom kraju sa skladbom Broken Hearts Won’t Last Forever, jer je u obje skladbe prepoznala refrene, što znači da se prvijenac grupe već uzorno “primio” na sjeveru Italije. To je iznenadilo i Julesa, koji je u Spirit Of Fire odmah potom stupio na rub pozornice, stavio nogu na rub monitora i na taj način još intenzivnije držao publiku uz sebe.
Sastav je prije početka turneje naišao na nekoliko problema, jer je morao žurno tražiti zamjenskog basista. Nažalost, nisam uspio uloviti ime, iako je karizmatični i agilni frontman Jules Millis basista tijekom koncerta predstavio čak dvaput. U svakom slučaju sumnjam da je riječ o trajnoj zamjeni, jer čovjek po stasu nikako ne može biti srcem pristaša melodičnog rock principa. Na sebi je imao majicu grupe Metallica, a po “alternativnom” izgledu podsjećao je na ekscentričnog basista Nicka Oliverija (ex-Queens Of The Stone Age). Kako god, čovjek je majstor svog zanata, jer je u nekoliko dana nabubao obje ploče White Widdow i grupi spasio turneju.
White Widdow izuzetno su jaki na poziciji vokalnih harmonija. Julesa na vokalu podupiru samo gitarist Enzo i Julesov brat Xavier na klavijaturama. Zanimljivo je da i Xavier i Enzo svojim vokalima pogađaju intonaciju sličnu vokalnoj boji Julesa, pa grupa bez problema u skladbama ispliće i podijeljene stihove, koje si naizmjence na poziciji glavnog vokala dodaju sva tri člana grupe. Odlična egzekucija. Isto vrijedi i za harmoniziranje višedijelnih vokalnih linija. Dakle, perfekcija. A to je vrlo važan element melodic rock principa, gdje se stvarno ne isplati falširati, jer s time propada i pravi AOR ugođaj u tvojoj glazbi. White Widdow se nečeg takvog stvarno ne trebaju bojati, jer su u izvedbi harmoniziranja vokala u najmanju ruku uzor drugima.
Enzo je mnogo inspiracije u svom glazbenom razvoju crpio iz lika i djela Eddieja Van Halena (Van Halen), kao i Georgea Lyncha (Dokken, Lynch Mob), te je u nekoliko briljantnih solističkih točaka ukazao na to da je riječ o vrhunski potkovanom gitaristu. Zvuk je odlično služio prostoru. Samo je vokal opet malo podređen u zvučnom miksu.
Da su Whitre Widdow u izvedbenom smislu doista koherentan entitet, potvrdila je euforičnost svijeta pred kraj koncerta. U prvoj trećini publika je djelovala vrlo suzdržano. Za poslovično vruć talijanski temperament to je bilo posebno iznenađujuće. Pri kraju je pak u prostoru žestoko i glasno skandirao preko 100 glava i tražio dodatak.
Grupa se nakon duljeg predaha vraća na pozornicu. Jules ponovno upozori da je bend malo hendikepiran zbog neočekivane promjene na poziciji bas gitare, što je značilo da je vokalist htio neizravno izraziti da sastav ipak ne vlada posve suvereno svim točkama s oba studijska albuma. Ipak, dečki su se prihvatili još jedne skladbe! Nove Mistake (“Serenade”, 2011) i nakon pet minuta dodatka definitivno se oprostili od publike.
Uz navođenje imena White Widdow i vezu s melodic rockom / AORom, danas se u Sloveniji rijetko tko trgne. Ipak, činjenica je da je sastav nakon svega tri godine djelovanja pozvan na svakogodišnji dvodnevni britanski festival posvećen baštini melodičnog rocka zvan “Firefest”, dokaz da je riječ o odličnoj novoj grupi. Ne samo koncert u Trstu, nego i oba studijska izdanja, koja su primjer velikog melodičnog perfekcionizma u AOR revitalizmu, ovaj put australskog podrijetla, a sadrže dobar snop atmosferskih paralela sa Survivorom ili skandinavskim sastavima tipa Treat, 220 Volt ili Renegade, izravan su dokaz da je u pohodu nova melodična rock postava čiju je glazbenu aktivnost vrijedno pratiti u svakom trenutku.
Nakon sat i 10 minuta koncert je bio gotov. White Widdow su dakle odsvirali većinski dio obaju studijskih albuma. Za nešto više morat će snimiti i treći studijski album. I činjenica da je sastavu koji potječe iz žanrovski izumirućeg glazbenog oblika, koji se više ne razvija i koji je svoj zenit dosegao u osamdesetima, omogućeno nastupati na samostalnoj turneji po Europi, neosporan je dokaz koliko je cijenjena njegova glazba, koju (za sada) personificiraju albumi “White Widdow” (2010) i “Serenade” (2011). Ako ste ljubitelji takve glazbe, nemojte dvaput razmišljati o tome idete li na koncert White Widdow ili ne, ako se ovaj odlični australski melodični rock kvintet opet jednom nađe na pozornicama Trsta!
fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista
WHITE WIDDOW: 1. One More Day 2. Shoukai (intro) / Tokyo Rain 3. Cross To Bare 4. Do You Remember 5. Cry Wolf 6. Change Of Passion 7. Fire & Ice 8. Strangers In The Night 9. Serenade 10. Spirit Of Fire 11. Reckless Night 12. Broken Hearts Won’t Last Forever —dodatak— 13. Mistake
Galerija slika
