Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Zenith Halle / München / Njemačka
Datum koncerta: 25.11.2011
Broj posjetitelja: 4500
Cijena karte: 40,00€
Opet je kasna jesen, opet je München i opet su Motorhead! Na tradicionalnoj jesenskoj turneji po Velikoj Britaniji i Njemačkoj. Tradicionalno dupkom puni posjetitelja i vjernih pristaša grupe kroz sve godine njezina prkošenja. Turneja sarkastično nazvana “No Album ‘Till Next Year Tour” već imenom aludira na to da Motorhead redovito gostuju na njemačkim pozornicama svake godine, ali i na to da im izdanja novih studijskih albuma slijede s dvogodišnjim razmakom. Redovito. I to nakon 36 godina rockerskog grizenja i ustrajnosti!
Proračunski osiromašeni studeni nalagao je posebnu oprez pri raspoređivanju osobnih financijskih sredstava, otud taktički potez ukrcavanja na brod bratskog RockLine partnera
Koncerti.net, koji je osigurao iznenađujuće dupkom pun autobusni “dvokrilac” slovenskih Motorhead zaljubljenika. Iako štucanje zbog nastupa Beatla Paula McCartneyja, koji je istoga dana koncertirao u talijanskoj Bologni, nije lako, a kamoli brzo, prošlo, nastup najvećih rock n’ roll prljavaca i čistokrvnih punkera, koji još “brljaju” po planetu i kojima od pamtivijeka vehementno zapovijeda čovjek – jedini u potpunosti zaslužan za oznaku “rock ikona”, ljubitelj šuštavih funtskih petica, željezni kancelar Ian “Lemmy” Kilmister, naprosto je poslovična godišnja koncertna obveza! Ako su zvijezde naklonjene. A ovaj put jesu, u svemu.
Sat je 18.00! Pred Zenith Halle već je sve crno i ljudi još uvijek pristižu sa svih strana svijeta na mjesto grešne rock zabave! Uskoro se dogodi čak i to da dva mladića visoko u zrak podignu svijetle listove formata A4 s jasnim natpisom “Kupim ulaznicu!”, što je značilo da je koncert rasprodan! Nevjerojatno. Njemačka vjernost do groba! Motorhead ovdje sviraju svake godine i svake godine je koncert očito tradicionalno rasprodan. Bio je i prošle godine.
Prva grupa koja je zagrijavala publiku bili su Šveđani Graveyard. O tome da su Skandinavci rođeni glazbenici nema potrebe više gubiti riječi. Obilježava ih i izniman osjećaj za revitalizaciju, ili, da upotrijebim malo grublji izraz, oponašanje. I to u mnogim žanrovskim sferama glazbe. Budući da je revitalizam ponovno u naletu, sve više grupa okreće se izravnom koketiranju s nasljeđem N.W.O.B.H.M.-a i heavy rocka sedamdesetih. Graveyard su se u tom pogledu vremeplovom otplovili još nekoliko godina unatrag. Gotovo do kolijevke heavy riffa. Sviraju naime kombinaciju rikućih rifova, koji se polako valjaju na uzdrhtalom bubnjarskom podvozju, uz karakteristično koketiranje s grupama poput Black Sabbath i/ili Pentagram, u to uklapaju čak i bluesovske elemente, a jasno je izražen i princip hipijevske psihodelične rock špure. Bubnjevi s klasičnim postavom. Gola, razgolićena minimalistika. U upotrebi su gitare serije Gibson ES-335 i serije Gibson SG, a nije smio izostati ni štropotavi klasični Rickenbecker zvuk bas gitare! Uvjerljivo koliko god može. Izvedba na izvanrednoj razini! Grupa koju morate obavezno provjeriti. Prošle godine su pred Motorhead koncert u Zenith Halle otvorili Šveđani Grand Magus. Element dooma nosi važnu težinu i u njihovu izražaju. No, ako ovi odavde idu dalje u metal, Graveyard se pomiču u rock psihodeliju prijelaza iz šezdesetih u sedamdesete. Graveyard su na nastupu odsvirali sljedeće skladbe (redoslijed nije točan): No Good Mr. Holden, Aint’t Fit To Live Here, Hisingen Blues, Uncomftoartrbly Numb, Buying Truth, The Siren, Evil Ways. Postava u džepu ima dva studijska albuma, ove godine je izašao Hisingen Blues u izdanju Nuclear Blast Records, što znači da Graveyard još dugo nisu jeftini glazbeni prdež!
O aktivnosti bivših članova zlatnog doba Guns N’ Roses nema potrebe trošiti riječi. Basist Duff McKagan već nekoliko godina povremeno traži utjehu zabave u svojoj grupi Loaded. Karijerno po treći put oživljena grupa ove je godine izdala svoj treći studijski album naslova “The Taking” (2011), koji je nakon dvije godine naslijedio prethodnika “Sick” (2009), što znači da smo očito svjedoci najplodnije ere Loadedova stvaralaštva. Postava kvarteta u sastavu Duff McKagan (gitara, vokal), Mike Squires (gitara), Jeff Rouse (bas gitara) i Isaac Carpenter (bubnjevi) ponudila je odličnu mješavinu prljavog rocka, odlučnih punkerskih konotacija, kojih se Duff čvrsto drži kroz svoju dugovječnu karijeru, u kojoj nije teško uočiti natruhe stonerske zadrogiranosti kao i grungeovske hrapavosti. Postava je glavninu nastupa podredila izvedbi skladbi s albuma “The Taking”, publiku podžegla s čak tri obrade, a na kraju podigla nazočne na noge očekivanom Guns N’ Roses cvjetom It’s So Easy. Zvuk je bio razmazan. Osobito što se tiče zvuka gitara. Mogu reći čak i to da su Graveyard zvučali dosta bolje. Kako god. Loaded su, očekivano, izmamili od publike znatno više povratnih decibela buke i vreve. Bend, kojim zapovijeda simpatičan “dječački” McKaganov vokal, odvezao je dakle svoj nastup od tri četvrt sata bez vidljive greške.
Sat je devet! Dvorana se omota u tamu! Zavijaju sirene. Kad sirene zavijaju na koncertu Motorhead, jasno je da na pozornicu može dolaziti samo Bomber! Zavijanje sirena poslužilo je ovaj put kao zamjena za Lemmyjev tradicionalno teatralni pozdrav “We are Motorhead and we play rock n’ roll!”. Na pozornici vlada prava močvarna magla, nedostaje samo još zavijanje u duetu Baskervilskog psa. Minimalistički opremljena pozornica. Visoka tri metra, pozadina obučena u crne zastore. Deejevi podignuti bubnjevi i visoko iznad njih obješena troglava Motorhead maskota! Kraj je mirovanju pred pozornicom kad bend bukne u poznato štropotanje i prizorište se pretvori u bojište podivljalih “mosharа”, koji su cijeli tjedan čekali trenutak kad mogu potpuno isključiti glavu prije nego u ponedjeljak ujutro u kravati stanu pred svoje nadređene na radnim mjestima. Energija, kao uvijek jedinstvena i nezaboravna. Nešto što možeš doživjeti jedino na Motorhead koncertu.
Uigrana grupa održava osjećaj neprobojnosti i nesavitljivosti. Atmosfera koja je prisutna svake godine u Zenith Halle i za koju se brine vjerna Motorhead publika, Lemmyju i kompaniji, više nego očito, u potpunosti godi! Klizalište prolivenog piva, odbačenih i izgubljenih osobnih rekvizita, od hlača, cipela, do mobitela, zdrobljenih naočala do ručnih satova. Nema kočnica! Rat i kaos u dvorani! To je ona vrsta koncerta koja ujedini, pomiri i u punom opsegu sjedini stare rockere i mlijekozube zaljubljenike!
Motorhead su za ovu turneju lijepo prozračili set listu. Odmah nakon uvodnog Bomber blitzkriega, zadržali su svoj neukroćeni robusno muževni punkerski izgled klasikom Damage Case, koju su nakon više godina ponovno vratili u set listu. U nju se vratio i strašni Orgasmatron apokaliptičnih vizija, a nedvojbena iznenađenja u ovogodišnjem repertoaru bile su skladbe I’ll Be Your Sister (album “Overkill”, 1979) i The One To Sing The Blues (album “1916”, 1991). Štoviše! I’ll Be Your Sister je za njemački dio zamijenila u repertoaru novију skladbu Rock Out, koju su Motorhead izvodili na britanskom dijelu ove turneje. Prvi put nakon 2005. iz repertoara su potpuno ispale skladbe Robbo s albuma “Another Perfect Day”, dok se klasici Stay Clean, Over The Top, The Chase Is Better Than The Catch, uz obavezni željezni repertoar Metropolis, Going To Brazil, Iron Fist, Killed By Death, više nego odlično dodaju! Izvedba Killed By Death uvijek najavljuje da se repertoar bliži kraju, prije izvedbe te skladbe postava navije svoj instrumentarij na još višu bučnost, na pozornicu s gitarom dokoračuje i Duff McKagan, a ujedno je to skladba koja najzornije pokazuje koliko je Lemmyjev vokal još dobro očuvan. I ovaj put je kromirano grlo željeznog kancelara prkosilo u punini!
Phil i Mikkey dobili su svaki svojih nekoliko minuta za solaže, s tim da Philove nitko ne bi propustio. Phil nosi šešir, što nedvojbeno djeluje u prilog dotjeranosti scenskog izgleda grupe, za razliku od niza godina kad je gitarist velškog podrijetla izlazio na pozornicu odjeven u rastegnutu kapu-čarapu (dimnjačarsku kapu).
Pred Metropolis je Lemmy nestao u backstageu na nekoliko trenutaka. Kad se vratio na pozornicu, dao je publici do znanja da je morao sanirati jedan od prstiju lijeve ruke. Očito se tijekom sviranja basa urezao u njega.
Blues uspavanka s Lemmyjem na usnoj harmonici Whorehouse Blues i Mikkeyem na drugoj akustičnoj gitari, u bisu se pretvorila u očekivano pakleni završetak redoslijeda Ace of Spades / Overkill (prije toga su Motorhead još navili gitaru i bas u zvuku), što je iz pregrijanih glava publike iscijedilo i posljednje atome snage. Šut u čelo blesavo. Do kraja. Koliko god ide! Suvišno je ponavljati da koncert grupe Motorhead, nakon novog münchenskog iskustva, zadržava sve blistave znamenke klasične tradicije iskonski prljavog rock n’ roll šuta, koji gradi nasljeđe veličanstvene karizme trojice otpadnika. Nehrđajući perpetuum mobile! Još dugo nakon što su nas Motorhead napustili i dvoranu preplavilo oscilirajuće piskavo brujanje mikrofonije. Temeljna iskonska rušilačnost, kao garancija da nema presretnog junaka koji se ne bi s bulama odgmizao na sve četiri na kraju okršaja s njom i istodobno obećao da će se po novu dozu bula i ogrebotina uskoro opet vratiti!
fotografije: Aleš Podbrežnik
Za prijevoz u krilu uvijek sigurnog i ugodnog ozračja i ovaj je put pobrinula se Agencija Koncerti.net na čelu s neustrašivim, čvrstim rockerskim zaljubljenikom, Concert Freak-om!
Setlista
MOTORHEAD: 1.Bomber 2.Damage Case 3.I Know How to Die 4.Stay Clean 5.Metropolis 6.Over the Top 7.One Night Stand (plus Philip Campbell guitar solo) 8.The Chase Is Better Than the Catch 9.Get Back In Line 10.I’ll Be Your Sister 11.The One To Sing the Blues (plus Mikkey Dee drum solo) 12.Orgasmatron 13.Going to Brazil 14.Killed by Death 15.Iron Fist —dodatek— 16.Whorehouse Blues 17.Ace of Spades 18.Overkill DUFF McKAGAN’S LOADED: 1. Sick 2. Seattlehead 3. Sleaze Factory 4. New Rose (orig. The Damned) 5. Executioners Song 6. We Win 7. Dead Skin 8. Cocaine 9. Your Name 10. Lords of Abbadon 11. Attitude (orig. Misfits) 12. It’s So Easy (orig. Guns N’ Roses)
Galerija slika
