Autor: Urban Bolta
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Ljubljana / Cvetličarna MediaPark / Slovenija
Datum koncerta: 16.12.2011
Broj posjetitelja: 700
Cijena ulaznice: 23,00€
Gostovanja ovih i onih legendi “jugoslavenskog” rock’n’rolla u Ljubljani i svugdje drugdje diljem naše domovine već dugo su stalnica koja organizatorima u pravilu pune džepove, a s druge strane koči snažniji razvoj domaće rock scene. Ipak, rijetko se dogodi da u prijestolnici u istoj večeri odjekuju zvuci dviju velikih grupa nekadašnje zajedničke države, kao što se dogodilo u subotu, 17. prosinca. Stožice Arenu je dodobra zagrijao Parni Valjak, dok je Cvetličarnu osvojila Riblja Čorba.
Čorba ostaje Čorba. Zbog radikalnih uvjerenja njihova frontmena Bore Đorđevića Čorba već godinama ne nastupa u Hrvatskoj, pa se na parkiralištima oko Cvetličarne moglo primijetiti hrpu čeličnih konjića sa zagrebačkim i ostalim hrvatskim registracijama, a iz primorske Rijeke stigao je čak i mini bus pristaša. S godinama su se i ekstremna uvjerenja malo ublažila, pa je Bora tijekom koncerta svima pridošlima s južne strane Kolpe uputio nekoliko pozdravnih riječi.
U devet navečer klupski prostor još je gotovo zjapio prazan, no do početka nastupa dobre pol sata kasnije već se lijepo napunio. Čorba je koncert otvorila udarnom pjesmom Radiću šta god hoću s posljednjeg albuma “Minut Sa Njom” (2009) i njome u prvim redovima zapalila pravi požar koji se tijekom koncerta bez zadrške širio na sve strane. Na sredini pozornice stajao je nitko drugi nego uvijek nasmijani Bora Đorđević, s njegove desne strane basist Miša Aleksić, otraga bubnjar Vicko Milatović – sva trojica Čorbi vjerni cijelu karijeru, dakle od osnutka 1978. do danas. Na desnoj strani gitaru je vitlao Vidoja Božinović, a u pozadini je svoje mjesto pod nebom tražio klavijaturist Nikola Zorić. U toj postavi legendarni srpski promotori rock’n’rolla djeluju već desetljeće, što je njihovo najdulje razdoblje bez izmjena, pa na pozornici djeluju kao čvrst, nepokolebljiv kolektiv uigranih glazbenika. Nehotična posljedica stalne prisutnosti na glazbenom tržištu je gola rutina, kojom je Čorba na krilima stalnog uzgonskog vjetra publike lako odradila i ovaj koncert.
Bora i ratnici (da podsjetim, “Bora i ratnici” bio je jedan od potencijalnih naziva grupe kad su 1978. tražili prikladno ime kolektiva) bez trunke razmišljanja posezali su za najvećim trijumfima svoje karijere i nizali hit za hitom: akustični Veter Duva Duva odsvirali su kar zagrljeni preko ramena, u repertoar su vratili prastari Rokenrol za kućni savet, a najglasnije ovacije doživjeli su Kad Sam Bio Mlad i Pogledaj dom svoj, anđele, koju je Bora najavio kao njihov uopće najbolji komad. Zbilja šteta što se provjerene set liste drže kao pijanac plota i pravim ljubdeveljima grupe, među koje ubrajam i sebe, ne priušte kakav rijetko svirani biser iz Bajina razdoblja – uz one koje sviraju stalno, naravno.
Bora Đorđević je nevjerojatan. Striko je s godinama dobio nekoliko kilograma, kosa mu je već odavno siva, a boja iskustva samo još povećava nevjerojatan karizmu koju omiljeni frontman posjeduje u neograničenoj količini. Po staroj maniri i ovaj nam je put između pjesama priuštio nekoliko autorskih društvenokritičnih satira, koje su se obično završavale salvom smijeha i polijevanjem piva krajnje necivilizirane horde nnazočnih. Kakav vladar, takav narod! Bora naravno nije mogao iz svoje kože pa je pjesmu Volim volim volim žene najavio “veselom viješću da su u Beogradu pederima zabranili paradu”. Ostali članovi benda nemaju egocentričnih težnji i nerado se izlažu, pa je ovo bila još jedna u nizu večeri kad je šou prošao u znaku Bore.
Dvosatno druženje bez malo dvadeset minuta po očekivanim je tračnicama sa završnom Lutkom sa naslovne strane odbrzalo kraju. Riblja čorba ostaje silno popularan akt, koncertno nauljen stroj koji redovitog pratitelja njihovih nastupa zbog gole rutinskosti ostavlja praznim. Ništa drugačije nije bilo ni ovaj put.. nadam se da ću dočekati dan kad će me ostarjeli legionari znati demantirati.
fotografije: Aleš Podbrežnik
Galerija slika
