Autor: Rok Klemše
Mjesto: Gala hala, Ljubljana
Datum koncerta: 26.02.2012
Broj posjetitelja: 300
Cijena karte: 20€/25€
Sedmi dan Bog je dovršio djelo koje je učinio, a sedmi dan Sotona je pripremio svoj teren. I dok je Bog počivao, Sotona je stvorio death metal i počivao sedmi dan od sveg čupanja koje je odradio. I Sotona je oskvrnuo sedmi dan i obescastio ga, jer je taj dan počivao od sveg death metala koji je slušao dok je stvarao. A dok je stvarao, slušao je Vital Remains, Malevolent Creation i Krisiun, a nama jadnim grešnicima bilo je dano da prošle nedjelje na koljenima molimo trojcu bogova death metala.
Još prije toga na pozornicu je stupio talijanski black/death metal sastav Hatesower i ovaj put čak nije trebalo začepljivati uši ili bježati van na pivo. Sa svojim izgledom gotičkih pičkica (vokalist s nekakvim polurukavčićima preko ručica; još uvijek ne znam čemu služe, je li si dečko zaboravio počupati dlačice?) isprva nisu obećavali ništa posebno dobro, ali su već u prvim trenucima potvrdili izreku da izgled vara. Hatesower su šačicu okupljenih pod pozornicom uspješno zagrijali energičnim šusom melodično obojenog death/black metala, koji je na trenutke podsjetio na neke novije Hypocrisy. Melodični riffovi i lijepo zvuče soloi letjeli su kao ludi, a savršeno namješten zvuk pobrinuo se i za to da su na vidjelo napokon izašle i bas linije. Hvala jarcu, jer je basist spretno razgibavao prste po fretless basu, a nekoliko razigranih basovskih i gitarskih linija podsjetilo je čak i na Death ere Human. Više je smetao vokal pozerskog frontmena, koji je siktao u dosadnim black metalskim tonovima, no inače su Hatesower bili posve ugodno iznenađenje.
Sljedeće nastupajuće, Talijane Karnak, već je bilo nešto teže probaviti i još jednom se potvrdilo da Talijani, uz nekoliko rijetkih iznimki, death metal naprosto ne znaju svirati. Karnak, koje smo 2008. mogli vidjeti i na Metal Manii, u dobrih pola sata zamorili su sporo kotrljajućim death metalom, kojeg su okrunili masivan, ali zapaprljan zvuk, dosadni riffovi i jednolične pjesme koje su si bile slične kao tjestenina bolognese i tjestenina carbonara – okus im je doduše bio malo drukčiji, ali u osnovi ih nije razlikovalo ništa osim rijetko posijanih solaža, koje također nisu pokazale ništa više originalnosti. Ni, inače konkretno, rikanje nije prošlo bolje, jer je krulјenje bilo generično, dosadno i ponavljajuće – ako ste gledali stand-up Pabla Francisca, onda znate o čemu govorim. Isa consisa!
Sve se okrenulo kad su na pozornicu stupili američki Vital Remains i išibali Isusa. »Where is Your God Now?« Ne znam, ali prošle nedjelje ga u Gali hali sigurno nije bilo, jer se skrivao pod stijenom, sisao prst i pjevao Kumbaya, k nama su se naime ponovno vratili Vital Remains, koji u tekstovima opjevaju sve drugo osim ljubavi prema Gospodinu, Benediktu XVI., Rodetu i Ljudmili Novak. Od Vital Remains očekivali smo beskompromisan šus satanistički i antikršćanski obojenog death metala i točno to smo i dobili! Ipak, Vital Remains uvijek je iznenađenje vidjeti, jer nikad ne znaš tko će stajati na pozornici. Ovaj put na pozornicu su uz šefa benda Tonyja Lazara ponovno stupili vokalist Scott Wily (s najviše ne-death metalski zvučećim prezimenom, »willy« je američki umiljati naziv za pišulju, hehe) te basist Gator Collier, a na drugu gitaru i za bubnjeve veliki bwana Lazaro ponovno je postavio praktički nepoznata demona iz mase. No Vital Remains su već uvodnim rušilcem Galu halu butnuli ravno u deveti krug pakla, iako im je na početku pošteno napakostio zvuk. Scottov vokal bio je praktički nečujan, a cijela zvučna slika bila je barem na početku zagušena i zapaprljana. Publika se nije dala smesti i stage divingu nije bilo kraja, a odličan odziv publike iz benda, koji je na pozornici vidno uživao, istisnuo je još više. Unatoč odl(o)(i)čnom nastupu benda ipak se osjeća nedostatak praktički nezamjenjivog Suzukija; mali solo gitarist Brian Weber doduše je sigurno i precizno odsvirao epske gitarske solaže i demonske pasaže, ali scenske prisutnosti nema nimalo. No činjenica je da Suzukija u Vital Remains najvjerojatnije više nećemo vidjeti i trebat će se navići da i u njegovoj odsutnosti pjesme poput Devoured Elysium, Icons of Evil, Hammer Down the Nails i Let the Killing Begin (s epskim, bogohulnim introm i tako dobrom atmosferom koju grade gitarske linije da bi se s kantom benzina i upaljačem najradije uputio u najbližu crkvu) ruše bez milosti. Bendu se može malo zamjeriti što su posve zanemarili prva četiri albuma, a na trenutke je već gotovo mučno slušati sedam, osam i devet minutne pjesme. No vjerojatno su upravo Vital Remains bili pobjednici nedjeljne večeri i čavle su u nježne ručice zabili snagom 6(66) tonskog čekića. Molimo!
Ni Malevolent Creation nisu razočarali i ponudili su konkretnu dozu old-school death metala, iako se od njih zbog razočaranja u prošlosti baš nije puno očekivalo. No Brettu Hoffmanu i njegovoj bandi uspjelo je dokazati da još znaju kako se služi death metal. Doduše, i drugi Amerikanci redom su na pozornicu stupili sa čudnom postavom, opet je u bendu očito samo jedna gitara Phila Fasciana, a nepoznatog basista vjerojatno su pokupili dok je štopao na Fernetičima. Iako s čudnom postavom, Malevolent Creation odužili su se odličnom setlistom, koju su sačinjavale prvenstveno tornada s prvijenca The Ten Commandments i njegova nasljednika Retribution. Hoffman je u dobroj vokalnoj formi pošteno odrikao klasike a la Remnants of Withered Decay, Multiple Stab Wounds i Corronation of Our Domain i ponovno dokazao da ima najkulskije brkove u death metalu. Solidnu formu potvrdila su i preostala tri člana, ponajprije Fasciano, koji je prilično uspješno zakrio nedostatak druge gitare (iako se na trenutke jako propuštala), a još najviše bubnjar Gus Rios, koji je dodobra namučio opne i udarao po njima bez milosti kao prije Malevolent Creation Vital Remains po svemu što makar malo miriše na svetu vodu, tamjan i uskrsna jaja. Malevolent Creation utrčano, uigrano i sigurno su set zaključili klasikom Malevolent Creation i dokazali da im još nije otkucao zadnji čas.
Death metalski sabbath zaključili su pioniri brazilskog death metala Krisiun, trio koji našim pozornicama nije nepoznat i trio kojeg čine braća Max Kolesne (bubnjevi), Moyses Kolesne (gitara) i Alex Camargo (bas/vokal; Alex koristi majčino prezime). Brazilska nevera bez milosti je vruću publiku bacila pod svoj death metal kotač i ponovno odsvirala odličan koncert. Čak i ako nisu najoriginalniji death metal bend na svijetu, sigurno su jedni od najsrdačnijih, što svojim govorima i iskrenim zahvalama fanovima dokazuje Alex, a sviraju tako brzo, tako udarno, tako točno i tako paklenski kao da bi svirali Duracell zečići kad bi svirali death metal. Krisiun su dokaz da je Južnoamerikancima glazba položena u kolijevku i pravi su »underground survivori« koji death metal sviraju kako treba. Max je za bubnjevima prava životinja, koja se po opnama ponaša kao kružni udarci Chucka Norrisa, a uz njegovo bubnjanje orgazmiraju svi koji palе na 250 bpm udaranje po bas bubnjevima. Neki raznovrsniji prijelaz ne bi škodio, ali takav je pač Maxov stil. S druge strane, originalniji je Moyses, čiji su soloi i riffovi raznoliki, razigrani, brzi i točni, iako bi se na pozornici mogao pomaknuti za koji centimetar. Statično stanje poput lipova boga nije death metal. Čak i ako se neki dio pjesme previše puta ponovi i tako ispadne jednolično, Krisiun svaki nedostatak nadoknade odličnim, srčanim sviranjem i iskrenošću. Death metalski »a must« godine Krisiun su u društvu Tonyja Lazara zaključili obradom Venom klasika In League With Satan.
Galerija slika
