Izdavač: AFM Records
Datum izlaska: 25. 1. 2019.
Produkcija: Jacob Hansen
Trajanje albuma: 54.07 min.
Žanr: Progressive Metal
Evergrey su dugovječni švedski progresivni metalci iz Göteborga. Kroz 24 godine djelovanja razvili su osebujan stil koji je za sobom povukao vjernu bazu poklonika, a oni ih cijelo vrijeme žarko prate u njihovim glazbenim poduhvatima. Evergrey zapravo oličava lik Toma S. Englunda, izvanrednog pjevača, skladatelja, aranžera, naravno i gitarista te glavnog pokretačkog motora i nepokolebljivog vizionara.
Evergrey djeluju u sadašnjoj postavi više od osam godina zajedno i u tom su se vremenu razvili u nevjerojatno skladateljski izbrušen i uglačan glazbeni briljant, odnosno entitet koji teško može stvoriti uradak koji bi bio predmet rasprava o mogućim poboljšanjima.
Nakon dva izvrsna albuma, »Hymns for the Broken« (2014) i »The Storm Within« (2016), koji su doista vrhunski radovi, postavilo se pitanje jesu li Evergrey sposobni zadržati taj nevjerojatan kreativno učinkovit izražajni kontinuum i prenijeti ga na novi uradak. Taj odgovor daje ukupno deveti album sastava naslovljen »The Atlantic«, koji ih pridružuje čvrstoj njemačkoj izdavačkoj kući AFM Records. Odgovor je u svemu potvrdan.
The Atlantic je treći dio konceptualizirane priče koja je započela na albumu »Hymns for the Broken« o svim mogućim unutarnjim borbama pojedinca sa svim demonima koji te pokušavaju zaustaviti na tvom životnom putu prema svjetlu i u postizanju konačne osobne nirvane. Gorčine raskida veza među prijateljima, hrpa drugih osobnih armagedona,… ukratko, »The Atlantic« je veliko finale te trilogije, koje pojedinca na kraju dovodi do stanja unutarnjeg mira i pomirenosti sa svijetom. Iako to pitanje držanja ega na lancu ostaje uvijek otvoreno iskustvo svakog od nas.
Na novom albumu Evergrey zadržavaju mračnu narav. Svoju izrazitu depresivnost, melankoliju i sumornost. Skandinavska receptura melankolije je grabežljiva. Gorka je, ali oprtana »slatkoćom« nevjerojatno gipke skladateljske muzikalnosti i raskoši raspoloženjske grabežljivosti, koja te odmah usisava u jedinstveni svijet glazbene filozofije sastava i njihova izražajnog, to jest sebi svojstvenog, glazbenog karaktera.
Komadi su skladateljski izbrušeni do posljednjih detalja, a dojam da govorimo o progresivnom sastavu, zanimljivo, kod Evergrey zapravo uvijek iznova ulazi u drugi plan. Tom S. Englund ponovno je pridonio nekoliko nevjerojatnih glazbenih ideja u kojima razvija optimum svojeg vokalnog izričaja. I to u nizanju grabežljivih i istinskih emocija, uzavrelih strasti,.. Album pun gorkog osjećanja koje te preuzima u tren oka. Refreni jedan drugome kradu pozornost, a kod Evergrey je zanimljivo to da se atmosferični krešendo nalazi u refrenskim napjevima, a ne u nekim razuzdanim eskapadama mogućih progresivnometalnih juriša u kojima bi sastav razmetao tehničkim vrlinama pojedinih članova. Većina skladbi srednje je brzog tempa i taj blagi doom prizvuk se osjeti. Draži taman koliko treba i onoliko koliko mora da bi album bio doista što depresivniji, a sastav, kao što sugerira i njegovo ime, »vazda siv«.
Samo jedna primjedba. Treća skladba All I Have mogla bi biti dvije i pol minute kraća jer Evergrey u višestrukim ponavljanjima iznimno predvidljivog refrena postaju blago naporni, iako je refrenski napjev urezan po izrazito harmoničnoj liniji koja ponovno nudi nevjerojatnu pjevnost i muzikalnu grabežljivost, no u tom se pogledu znatno bolje i posebno uvjerljivo razvijaju druge točke albuma, i to udarna uvodna A Silent Arc, a osobito odmah iza nje Weightless, koja je poseban školski primjer spajanja pravovjerne metalske udarnosti i izbrušene muzikalnosti. Ovim dvjema se s najvećom lakoćom u nastavku, a osobito u drugoj polovici albuma, pridružuju još Currents, End of Silence i Departure. No, kao što rekoh, skladbama koje nisam nabrojao činim manju nepravdu, jer nema slabe točke na uratku, odnosno točke albuma kojoj bi se moglo išta dodati ili oduzeti u postizanju izražajnog optimuma. Album »The Atlantic« zgrabi od početka do kraja i drži te u posebnoj slatkogorkoj hipnozi gorkog osjećanja. Zajedno s izvrsnom produkcijom, koja je punokrvno kontrastirana. Masivni, niže ugođeni zvučni zid neprobojnih metalskih fraza, spretno dodavanje aranžmana za klavijature koji jačaju dramatično i mračno ozračje, razigrane ritmičke strukture koje se brinu i za punokrvni progresivnometalni dosje sastava (on doseže vrhunac upravo u završnoj The Ocean). Sve je dakle na svom mjestu kako treba biti i »The Atlantic« vrijedi kao jedan od najsnažnijih i najuvjerljivijih studijskih uradaka na polju progresivnometalnog žanra za 2019. godinu. To mogu mirne duše, s obzirom na to da smo tek dobro zakoračili u 2019., već sada odlučno potvrditi i proglasiti.
autor: Aleš Podbrežnik
ocjena: 9.0 / 10
Popis skladbi:
01. A Silent Arc
02. Weightless
03. All I Have
04. A Secret Atlantis
05. The Tidal
06. End Of Silence
07. Currents
08. Departure
09. The Beacon
10. This Ocean
Postava:
Tom S. Englund – vokal, gitara
Henrik Danhage – gitara
Rikard Zander – klavijature
Johan Niemann – bas-gitara
Jonas Ekdahl – bubnjevi
