Legitimno rođenje nasljednika Dire Straits (2012)
Autor: Aleš Podbrežnik
Mjesto: München / Muffathalle / Njemačka
Datum koncerta: 17.03.2012
Broj posjetitelja: 700
Cijena karte: 28,00€
The Straits su zapravo današnji kontinuitet Dire Straits. Molim? Provokativan početak priče, zar ne? Nakon 1995., kad je Mark Knopfler bez velike buke i galame, tiho kao miš, raspustio Dire Straits, nije se dogodilo ništa posebno vrijedno spomena, osim što je naš gitarski šogun »Markus« nastavio sa svojom samostalnom karijerom i učinkovito »draškao« Dire Straits nostalgičare na svojim koncertnim turnejama repertoarom koji je uvijek zahvaćao u interpretaciju Dire Straits klasika. Uostalom, možda se netko sjeća njegova nezaboravnog postanka 03.05.2005. u Ljubljani, kad je Tivoli pucao po šavovima (RockLine reportaža OVDJE)? Uskoro će biti debelih sedam godina, a vrlo brzo i 17 godina od oproštaja Dire Straits.
Godine prolaze, ni Knopfler se u studijskim radovima više ne može pohvaliti onom prekipjevajućom eklektičnom svježinom koja ga je ustoličila u ligu najutjecajnijih i najprepoznatljivijih rock gitarista svih vremena. A Dire Straits još miruju u prašnjavoj riznici rock arhiva, poput pčele s odigranim koitusom »u prazno« na cvijetu orhideje… Ali sjećanja žive dalje. I onda dođe 2011., kad je bivšem Knopflerovu kompanjonu iz Dire Straits u dobru i zlu klavijaturistu Alanu Clarku svega dosta! Skupi septet, nazove ga The Straits i odluči da će s ekipom izvoditi Dire Straits klasike uživo! Bez Marka Knopflera u postavi. Srećom dobiva Knopflerov puni pristanak za izvođenje Dire Straits klasika uživo, što znači da je The Straits dodijeljen puni legitimitet i kontinuitet nasljeđa rock gorostasa. I vjerujte. Clark je skuhao postavu iz vražjeg tijesta!
The Straits su se prvi put predstavili široj europskoj publici kao predgrupa američkih rock velikana The Eagles, a neki od vas već su bili svjedoci njihova koncerta u Grazu lipnja prošle godine. Otvorenih usta i s jezicima do poda, pretpostavljam. Bilo je mnogo visokoletećih ocjena The Straits reinterpretacije Dire Straits klasika, a najvatreniji pobornici i očevici koncerta The Straits uvjerljivo su jamčili da je Terence Reis odličan približak Marka Knopflera. Milujuće brundanje u besprijekornoj izvedbi, jednako tako i zvuk, gitarski solo-i, specifičnosti Knopflerova jedinstvenog zaštitnog znaka gitarske igre, uvježbane do najsitnijih detalja. Naravno, to budi more znatiželje koja bi ubila i mačku, kad bi trebalo!
Nova (ovaj put ožujska) europska turneja, nova prilika. Ovaj put su The Straits glavni nositelji večeri, što znači dobrih dva sata živog repertoara Dire Straits klasika. Ali prvo predstavimo grupu! Vođa joj je Alan Clark! Klavijaturist koji je ostavio pečat na znamenitim djelima Dire Straits, a društvo mu prave saksofonist Chris White – dakle autentični Dire Straits saksofon, redoviti bubnjar sastava Tom Petty & The Heartbrakers Steve Ferrone, najvažniji član cijele situacije Terence Reis, koji mora nositi zahtjevnu Knopflerovu obuću, basist Mick Feat, mladi dodatni klavijaturist, udaraljkaš, prateći vokalist, akustični gitarist Jamie Squire i dodatni gitarist Adam Phillips, koji je uskočio kao zamjena za Phila Palmera!
Münchenska dvorana Muffatfthalle idealan je prostor za grupe ranga The Straits, za koje se očekuje da na svoje koncerte ondje skupe oko 1500 ljudi. Dvorana se i u prošlosti uvijek pokazala kao prostor odličnih, potpuno pouzdanih akustičnih karakteristika – uostalom, kanadske art rock legende Saga snimile su tu krajem 2007. koncertni album i DVD »Live In Munich« (RockLine recenzija OVDJE, RockLine reportaža OVDJE)! Lokacija nije mogla bolje poslužiti izvedbi još jednog koncerta čiste, savršene zvučne ujednačenosti i izvedbe koju su ovaj put dočarali The Straits.
Predgrupa, britanski kantautor John Allen, svoj je nastup završio u 40 minuta, nažalost smo ga preskočili i stigli u Muffathalle jedva 5 minuta prije početka koncerta The Straits. Dvorana se zamrači, grupa pod vodstvom Alana Clarka izlazi na pozornicu, publika je dočekuje gromoglasnim ovacijama. Sintetizatorska zavjesa se uključi, prepoznatljiva fraza na ksilofonu odsvirana preko Clarkova sintetizatora, popraćena blagim milovanjem Whiteova sopran saksofona, probudi prisutne! Private Investigations. Uključi se prva fraza flamenco gitare Terencea Reisa i prisutne polako usisa u jedinstveni svijet magije…. Ne bih htio napuhavati stvari, ali to je činjenica. Terence u vokalnoj izvedbi može biti zapravo identična kopija Marka Knopflera, ako želi. Svakako je tehnički prilično bolje potkovan, što se pokazalo kasnije tijekom koncerta, no kad si zažmirio i usredotočio se samo na upotrebu pužnica uha, lako si samoga sebe prevario da su na pozornici zapravo pravi Dire Straits s Knopflerom na čelu. Naježiš se u trenu! Ne ide drukčije u takvoj situaciji i to je osnovni pokazatelj da smo došli na pravi koncert! Već sam uvod potvrdio je da su The Straits opravdali ono što su zacrtali. Od prvog do zadnjeg takta, s bogatom zvučnom kulisom koju su izgradili dečki na pozornici, markantnim »Knopfer-like« vokalom Terencea Reisa, svakako nezaboravnim kričavo nadistorziranim zvukom Adama Phillipsa na kraju skladbe, s onim presudno prodornim »lickom« koji vraća skladbu u motiv golog srčanog ritma zamračene dvorane, a zatim eksplodira u završni crescendo! Maksimalno približeno originalu, gotovo pobjednički.
https://www.youtube.com/watch?v=6q9zUJks11o
Vokalno odstupanje Reisa od Knopflera potvrdila je već sljedeća Walk Of Life, jer u srednjim do nešto viših registara Reis više ne hvata u potpunosti Knopflerovu boju. Publika se dodatno raznježila i posve prepustila uz ovu snažno izvođenu zimzelenu Dire Straits klasiku, a uvodni dio koncerta pridonio je zanimljivom otkriću da su The Straits u aranžmanima znatno istaknuli ulogu saksofona, jer je Chris White zapravo u svakoj točki bio intenzivno uključen u soliranje. Već je u Private Investigations usred skladbe unio svoj solo, a tim je atributom sadržaj svih skladbi repertoara “polepšan”. Time je karakter originala još porastao i nadograđen je.
Klasika za klasikom. Jedan od vrhunaca koncerta dogodio se već u samom prvom dijelu nastupa, kad se postava prihvatila jedinstvene Telegraph Road i Reis je prvi put zagrabio (u uvodu skladbe) i za »national steel« gitaru. Ona je identična onoj s naslovnice albuma Dire Straits »Brothers In Arms« (s palmom na trupu). Dakle, to nije dobro gitara, nego »national steel« gitara. Razlika je relativno mala. Dobro obično proizvodi zvuk pomoću samo jednog rezonantnog metalnog stošca (konusa), dok »national steel« to može i iz tri. Dobro obično ima drveno tijelo, dok je tijelo »national steel« gitare obično u cijelosti metalno.
https://www.youtube.com/watch?v=eF4ITRqd-uM
No »national steel« je ostao u rukama Reisa, jer je uslijedila Romeo And Juliet, jedna od najljepših ljubavnih balada koje je rock glazba dala (upravo mi se omaklo, jer je ubrzo na set listi uslijedila i krhka, u havajski dašak odjevena Your Latest Trick, s nezaboravnim vodećim motivom Chrisa Whitea i slatkim erogenim solističkim začinom na saksofonu!!!). Bend je Romeo And Juliet nešto prearanžirao, u početnom dijelu svirao znatno mekše od izvorne verzije, a zatim u završnom dijelu uhvatio korak s pulsom originala, ponajprije kao što je već spomenuto. Chris White ponovno izdašno uključen sa saksofonom! Čarobno.
Teško je isticati vrhunce. Tu je Telegraph Road, energija vrlo slična onoj u završnom stampedu sa Sultans Of Swing, pa intimna Communique, dalje Brothers In Arms s nezaboravnom gitarskom igrom izuzetno osjetljivih impresija (uvodni motiv na flauti Chrisa Whitea uključen!). Ako bi trebalo birati među manje posrećenim uvrštenjima na set listi, to su možda baš Two Young Lovers i Walk Of Life, koje bih bez problema propustio u repertoaru i radije zamijenio s Love Over Gold, Once Upon A Time In The West ili Where Do You Tink You’re Going?.
Profinjena igra izuzetnih glazbenika, s izuzetnim ispunjavanjem raspoloživog spektra zvučne slike, kad u dvorani čuješ pad pribadače na pod pozornice. Nadopunjavanje, usklađenost. Nema smisla više gubiti riječi na tome, to morate sami doživjeti pri prvoj prilici. Grupa je te večeri prvi put u svom postojanju uživo izvela posve novu pjesmu, čemu je RockLine bio svjedok već na zvučnoj probi grupe u dvorani Muffathalle negdje oko pet popodne. Autorska skladba Jesus Street, s izuzetno ljupkom melodijskom konturom koja zavede već pri slušanju »iz prve«, važna je najava da se iza svega kuha prvijenac sastava. Ako bude odrađen u stilu kao ova skladba, u The Straits ćemo po svoj prilici dobiti kompetentnog razvojnog nasljednika Dire Straits. To još nije sve. Grupa u rukavu zapravo već ima dvije autorske skladbe, druga je Looking For America, koju su također vježbali na zvučnoj probi, ali joj treba još malo vremena da se izbrusi pa je grupa može uključiti u živi repertoar.
https://www.youtube.com/watch?v=gC11hC5EmXg
Istaknuo bih i završetak redovnog dijela koncerta s nadobveznom Sultans Of Swing. Tu je koncert dosegnuo svoj crescendo, a grupa je još jednom briljantno okrunila svoju uigranost nakon mirnog dijela u sredini skladbe, kad je u stupnjevanom stilu odrezala završnicu, začinjenu žmahtnim prepletom solizama i izuzetnom skladnošću u komunikaciji ispreplitanja vodećih melodija, osobito između Whiteova saksofona i Reisove gitare.
Nakon očekivane Money For Nothing i lijepog iznenađenja s ljupkom, organskom i svijetlom Portobello Belle (obje u bisu), gdje je ponovno punim plućima »zapjevao« Reisov »national steel«, dečki su se nakon dobrih dva sata nastupa oprostili i ostavili nas ekstatične. Savršen zvuk, savršena izvedba! Tu nema nikakve šale. Vjerodostojno i dostojno u svakom koraku u Dire Straits obući. Ne znam u čemu je razlog što nam Mark Knopfler više ne želi vratiti Dire Straits, ali ako se to nikad više ne dogodi, glazbene generacije odsad su u mukotrpnoj potrazi za živom izvedbom glazbe Dire Straits posve spašene. Rodili su se The Straits! Terence Reis je doista jak adut! The Straits se uz njega mogu čvrsto, bezbrižno i gipko artistički razvijati, a istodobno punim zaletom izvoditi veliki repertoar rock legendi! Lijepi izgledi za budućnost, dakle!
Setlista
- Private Investigations
- Walk of Life
- Telegraph Road
- Romeo and Juliet
- Tunnel of Love
- Your Latest Trick
- Communique
- Two Young Lovers
- Jesus Street
- Brother in Arms
- Sultans of Swing
—bis— - Money for Nothing
- Portobello Belle
Galerija slika




































