Autor: Sandi Sadar Šoba
Mjesto: Gala Hala Metelkova
Datum koncerta: 18.05.2012
Broj posjetitelja: 200
Cijena ulaznice: 7 € / 10 € na dan koncerta
Nakon uvodne godine na Kapinoj potrazi za glazbenim užitkom svaki je sljedeći korak sve više i dalje puka želja, a vrhunce je teško nadmašiti. Pa preživljava li teorija i u praksi? Blago rečeno – nakon što sam prije tri, pardon – već četiri godine na pozornici Gale Hale okusio sočnost Moveknowledgement, Red Five Point Star i We Can’t Sleep At Night, svaka daljnja želja za ponavljanjem iste doze adrenalina može svako očekivanje učiniti sličnijim traganju za nedostižnom ekstazom prvog savršenog osjećaja nirvane, koje nikako da se pojavi na vidiku. Ipak, sa suzdržanim apetitima i realnim umjerenim pesimizmom dočekao sam i dan nakon kojeg sam samo mogao zamuknuti i skinuti sve svoje pesimistične vinjete sveznajuće oholosti, a municiju za to dala je, naravno, novookupljena elita slovenske alternative; uz sve to događaju se nije moglo zamjeriti baš ništa, ili, budimo iskreni i ipak malo kritični, gotovo baš ništa.
Nakon napornog radnog tjedna opuštanje pod ljetnom pozornicom Gala Hale zaista dobro dođe, pa se u nadi da će obećanje svježeg zraka biti ispunjeno prema hramu alternativnih orgazama zaputila i naša malobrojna, ali uvijek izazovima željna (a i žedna) ekipa. Popis izvođača obećavao je nastup štajerskog -svesloveskog dvojca imena Coma Stereo, pozornički razvrat odcvalih pankera koji se zovu Buldogi, uz svježu senzaciju BeatMyth, u kojoj grlene čakre intelektualno čisti govorni mastermind sastava Moveknowledgement, dok je ostatak večeri bio manje-više velika zagonetka. Na popisu izvođača bili su upisani i do petka posve anonimni, doista izrazito subverzivni Ludovik Material te enigmatično iznenađenje večeri, koje se reklamiralo kao potpuno nova akvizicija izdavačke kuće Kapa. Sudeći po postojećem izboru imena i stilskih pravaca koji su pronali dom pod Kapinim krovom, mogli smo dobiti savršen užitak i velika imena slovenske scene, ali i potpunu subverziju te neki doista produhovljen uradak nakon kojeg bi čovjek mogao samo pasti u komu i u želji za otkupljenjem dati si prerezati žile da skrati muke, pa ipak – Kapa je dosad rijetko razočarala. Sve je bilo moguće, a unatoč otkrivenim kartama večer je bila sve prije nego unaprijed određena i jasna.
Prvo razočaranje stiglo je kao grom iz vedra neba. Budući da je Ljubljana u svibnju obično iznenada prehladna za bivakiranje pod vedrim nebom, organizatori su cijelo događanje preselili u utrobu inače često pretijesne Gale Hale. Unatoč strahovima, početak je protekao u znaku inflacije prostora za ples i deficita publike posve predane alternativi. U devet, odnosno malo poslije devet, publika se ipak počela postupno tiskati u Galu i zauzimati sigurne kutke uz šank, a hrabriji su odmjerili sigurnu udaljenost od pozornice i “skulirano” očekivali prvi čin večeri. Led ljubljanskog svibanjskog mraza prvi su lomili mariborski atipični alternativci i veličatelji transgalaktičkih ritmova Coma Stereo. Prvi živi susret sa sastavom nalikovao je ritmičnom udaranju magli psihodeličnih bogova sedamdesetih, Pink Floyda, o obale postrockovske smirenosti nekakvih Tangerine Dreama (s dahom uvijek aktualnih Isis i Red Sparowes). S lijeve strane pozornicu zauzima Sašo Stamatovski, dobro opremljen moogovima i sintisajzerima. Središnji podij pripada plejadi analognih efekata pred kojima staje suzdržani gitarist Tomaž Kurež. Desnu stranu pozornice zauzima kratkokosi basist Marko Širec, a u zadnjoj ga liniji za bubnjevima masivno nadopunjuje sanjalački ritmometar Domen Repnik. Prvi let po paraboli užitka počinje naslovnom skladbom prethodne ploče Transgalaktika i osnovna matrica zbivanja je zadana. Coma Stereo su kozmički jahači postrockovske apokalipse, a umjesto jasnih i oštrih linija u zvuku prevladavaju debeli slojevi obojenih magli i efektiranih slojeva potpune čulnosti. Kombinacija pretjeranih delayeva, nježnih distorzija s obiljem odjeka, amorfnih phasera i chorusa pretvara električnu gitaru u šesterožičanu kist koja u uši nanosi suptilnost međukozmičkog šapata, sintisajzeri to samo dodatno podupiru, a glavne konture zbivanja ispredaju se na okviru čistog i dominantnog basa. Coma Stereo odplesu svoj šamanski nastavak i u skladbi Jasmin Starwars, koja je energičan nastavak pomalo uspavanog starta. Ritam basa i takt NoMeansNojevskih bubnjeva. Piskanje efekata i razglabana ljepota gitara u maniri Sonic Youth bude strasti i zbivanje prebacuju u višu brzinu. Vokala nema i nitko ih ni ne propušta, a zvučna slika na neki bizaran opskuran način podsjeća na prerađenu postrockovsku inačicu Srečne Mladine. Nakon starih trenutaka poluprošle povijesti slijedi otkrivanje sadašnjosti Coma Stereo skladbom 1000 Mest. “Pojem v puščavi. / Rišem obzorje. / Tisoč mest,” haiku je koji Tomaž na intenzivan i ispovjedno pročišćen način otpjeva, a naracija se, kao da su je nakon apokalipse gorko ispisali preživjeli astronauti, vraća u sfere naizgled kaotične prošlosti. Iskra ponovno aktualizira Transgalaktiku nakon kratkog skoka u nekadašnji prostorno-vremenski kontinuum, a skladbama Črna Jutra i Bogomila u prvi plan se opet prikrada zloslutnija slika sadašnjih obrisa Tisućerih gradova. Coma Stereo zvuče kao izniman soundtrack nekog SF filma iz šezdesetih, a glazba je ujedno više nego prikladna za ples i potpuni mentalni odklop. Nakon kratkog pljeska budećeg oduševljenja iz zvučnika zaječe slatki tonovi božanskog Kristalnog voza. Nježni pritisci na klavijature pojačavaju ritam kucanja srca, a srčanu čakru potpuno rastope slatko lupkanje bubnjeva i hipnotične gitare. U splet se upletu Hammondi koji se na Deep Purpleu domaći način stupnjuju prema sve gušćem suspenseu, samo što ovaj put ne treba očekivati gitarske eksplozije tisuća rifova. Uz zvukove mariborskih virtuoza osjećanja sasvim prirodno se isprede novi stih večeri u skladbi Vse misli so odveč. “Vse misli so odveč …” U mislima tako lako odlutam preko rubova svemira i popnem se na koprenu bogova, mogao bih nastaviti tok misli i ni najmanje ne bih lagao kad bih rekao da se nisam barem malo dotaknuo magle božanske izuzetnosti. Ali, nažalost, vjernost jenjava i svaka dobra stvar dočeka svoj kraj u teatralnom završetku. Harakiri je posljednji trenutak verbalizacije osjećaja mističnim stihovima. “Nirvana je v zraku. Kroži nad Zemljo. Čaka na večnost. Ji je že kdo povedal, da je preveč neba? Nekdo pa poje pesem o Soncu. Isto sonce bo pelo nam. Pripravljen sem prekleti vse, pripravljen sem odpustiti vsem.” Nakon katarze svaka bi riječ bila suvišna, a osjećaj je na svoj slatki način bio toliko neopisiv da je dovoljno reći da su dečki ispunili sva, ali apsolutno sva očekivanja. I potpuni ejakulat osjećaja zaključio je tek prvo poglavlje festivala!
Kao drugi na pozornicu su stupili moščanski punkeri Buldogi. Oživljavanje slovenske punkerske prošlosti najbliže je frankensteinovskom eksperimentu, a po aromi i zvuku ta zvijer tako i hrče. Po uzoru na Pankrte i nanovo oživljene Niete, Kuzle i Lublanske pse, prije nekoliko godina odlučili su si odrezati komad kolača i Buldogi, a sudeći po količini starećih feromona, oda 30-godišnjem trenutku slovenske kreative danas je pomalo ustajala i banalno naporna. RV Maček sa svojim hrapavim vokalom i gitarom sve je prije nego pojam mladenačkog elana. Pjevač Damo Zorc pokušava zadržati dodir s društveno kritičnom jezgrom nekadašnje revolucionarne prošlosti na neseksepilan način odcvalog frontmena, a kad se cjelini doda i lagano razglabana gitara Roka Zupana te primjereno neprecizan ritam dvojca Janez Fifolt i bubnjarska (ne)taktičnost Blaža Grma, vrlo brzo nakon najvećeg hita sastava, skladbe Mi smo (Legende), postane dosadno, iako estetsku razinu cjeline rječito opisuje već sam naslov ploče – Ni lepo. Ne kažem da likovi iz susjedstva nemaju što reći, samo je rok trajanja na neki bolan način bliži nekom Novom (starom) rocku nego progresivnom razmišljanju mlade izdavačke kuće Kapa i Kapinog festivala, ali to je samo stvar ukusa i prikladnosti. Je li to onda stvar otpornosti i genske prilagođenosti? Kao što nakon apokalipse na Zemlji ostanu samo Keith Richards i žohari, tako su i Buldogi na svoj način preživjeli dva državna uređenja, dočekali svoj trenutak slave i pažnje u novom mileniju i na svoj (ustajali) način propagiraju idiličnu sliku buntovnih vremena kakva nikad nisu bila. Propušteni trenuci odsad se mogu nadoknaditi i nakon 27 godina, a povijest se uvijek može iznova napisati, zar ne? Prepuštena Buldozima, masa ostaje u stanju polukonfuznog šoka, a ja, iskreno, s pivom u ruci radije pobjegnem na čist zrak imaginarnom provodu. Punk je inače izravnost, sarkazam, zdrava doza zafrkancije, a društvena osviještenost i kritika sugeriraju da ne bi trebalo biti prevelikih zamjerki na napisane riječi, zar ne?
Nakon među-jednočina glazbene ili izvankontekstualne buke slijedi povratak u stanje »normalnih« moždanih valova. Nakon kraće stanke došlo je vrijeme za otkrivanje iznenađenja večeri – najnovije akvizicije matične izdavačke kuće Kapa: sastava Ewok. Oči zasvijetle od radosti i optimizma kad na pozornicu stupi trojac s višim duhovnim kormilarom. Za klavijature staje nadahnuti krotitelj dubovskih ritmova, izuzetnih elektroničkih krikova i pune tonalne spektralnosti najboljeg trenutka slovenske glazbe – Miha Šajina iz sastava Moveknowledgement, ovaj put u pomalo osebujnoj glazbenoj inkarnaciji. Za bubnjeve sjeda član sastava koji je iznenada postao prijazan, Luka Kuhar, a nakon višegodišnje odsutnosti sa slovenskih glazbenih pozornica svoje prirodno mjesto za mikrofonom ponovno zauzima nekadašnji vokalni pokretač i njihalo izuzetnog slovenskog sastava koji je nažalost prestao djelovati – Milan Jerkič, nekadašnje prvo grlo dubovskih ratnika alternative Intimn Frizurn. Krstiteljški nastup, odnosno zapravo prvi koncertni čin, prvi zapis na dosad nepopisanom listu nove pozorničke senzacije i potpuna penetracija u središte srca slovenskih ljubitelja dobre glazbe može početi. Ewok su atipičan hibrid elektronike, tehno ritmova i organske dubovske inačice rocka. Oni su alternativa svim okorjelim normama i odgovor na sve pretpostavke da alternativa može biti samo atonalna i zbog debelih slojeva intelektualnosti dostupna samo odabranima. Ewok su pop, a ovaj put pop nije uvreda, nego iskren kompliment. Iako su potpuna novotarija na slovenskom glazbenom nebu, trojac glazbenih veterana dodaje si loptu inspiracije tako prirodno i uigrano kao da iza sebe već ima tisuću koncerata. Lijevu stranu pozornice potpuno kontrolira polubog mikseta i klavijatura Miha, središnji centar pozornice za svoje ventrikularno izgaranje koristi nekoliko ostarjeli, ali još bolji Milan. U debele matrice promišljenih ritmova i zvukova s kirurškom se preciznošću međugalaktičkog razarača utka Luka, a rezultat jednadžbe je potpuna sinteza triju duša u jednoj jedinoj uravnoteženoj formi. Nakon uvodne skladbe, prikladne za plesno ugađanje grupnog libida, skladbe Don’t Stop, dolazi vrijeme za superjunake. Uz Pacmana se tu u plesne ritmove zapali i Supermanov znak, a potpuno tehnički uigran konglomerat ritmike i melodike usisava u sebe i posljednje atome suzdržane skepse. Ewok su nova drvena zapovijed, a njihova glazba evanđelje nove vjere u glazbena čuda. Dečki ispadnu rutinirani jahači glazbenog rodea, a odstupanja od maksime savršenosti ne primjećuju se ni u jednom jedinom trenu. Booty pomakne i one najzacementiranije guzice, a nakon Finacolade u grlo se izlije hektolitar čiste sočne ukusnosti i uravnotežene popoidne slatkoće, nakon koje ni dijabetes nije toliko velika i zloslutna kletva kakva je možda bila dosad. Prebrzo se izniman koncert velikih trenutaka i punih slijedova primiče završnom činu Are You Ready i iskreno – jedva čekam da dečki posluže prvijencem, prvim kljunim i punokrvnim, koji će kvalitativno nadograditi i još poboljšati ponudu izdavačke kuće Kapa!
Da su nakon dosad viđenih vrhunaca i padova po logici opće matematičke vjerojatnosti mogući samo usponi i padovi na sinusoidi zbivanja, potvrđuju i elektro punkeri Ludovik Material. Album Passion For Red slučajno se podudara s danom festivalskog događanja, a rođenje prvorođenca ljubljanskog trojca, maga elektroničkih gumba i gitare Matije Dolenca, bubnjara Jerneja Korena i energične ekscentrične pjevačice Tine Perić, prenosi njihovu viziju pojma Prekmurje Noise Conspiracy u Ljubljanu. Tako bi se naime mogao opisati atipični disco noise mlade postave, opis po kojem su Ludovik Material opisivi kao sastav u kojem glavnu riječ ima bivši producent trance glazbe, basist koji pokušava svirati bubnjeve i pjevačica koja pokušava svirati gitaru dopunjuje sliku nečega što je sve prije nego uobičajeno i jednostavno probavljivo. Zapravo je faktor šokantnosti taj koji potrese središnji živčani sustav izrazitom glazbenom i zvučnom provokacijom u jednom zamahu. Glazbeni oratorij je mračan i melankoličan do amena, organska strana, gdje se oči prikuju na atipičnu postpunkersku anti-divu u poderanim čarapama i ispranašnoj šminki, tako oštro i neumoljivo pruša ruku bučnoj elektronici u maniri Atari Teenage Riot da rezultat zaista može biti vrlo hrapav, neelegantan i provokativno abrazivan zdrizg kaotične ekscesivnosti. Ludovik Material je provokacija i istinski pozornički doživljaj potpune subverzije, koja pak nije nužno uvijek inovativna. Time se dotičem repetitivnih uzoraca koji ne krnje udarnu sliku trojca, a na svojevrstan način upravo Ludoviki nude svoje rješenje za druženje Buldoga s ostalim izvođačima. Ludoviki su borgovski most između svijeta organskog i anorganskog, dakle digitalni hardcore, a na bučan, gotovo industrial način u reljefnom prikazu prilično hladnog svijeta ponajviše se ističe skladba Passion In Red. Strast prevlada, a Tina usprkos povremenom osjećaju pozorničke izgubljenosti krmari među grebenima razorne samouništavajuće snage i nepobitnog pozorničkog karizma. Estetika morbidne urbane interpretacije vremena i prostora naših zabetoniranih života poziva u misli i srce slike potpunog revolta i zgražanja, kao i potpune očaranosti, a Ludoviki mogu istodobno obitavati na oba razdvojena kontinenta (ne)lijepog. Bizarnosti i cinizma ne manjka, zato je cjelinu na atipičan način zaista teško potpuno sabrano pratiti. Jednako tako ne manjka ni osjećaja postmoderne i zloslutne prisutnosti skorog kraja, koji dovodi pretposljednji čin večeri do njegova znakovitog i pljeskom snažno poduprtog kraja.
I nakon čudne mentalne epizode dihotomne razdvojenosti dolazi vrijeme za eklektično smirenje i konačnu ekstazu. Ona stiže već debelo iza ponoći u obličju izuzetne kohezije sonskih jahača duba, elektra i tvrdozvučne binarne superiornosti, sastava Beat Myth. Dugo vremena nisam podlijegao čarima elektronike, a nakon prvog susreta s Chemical Brothers, Massive Attack ili, budimo malo domoljubno slovenoljubni, Moveknowledgement, svako opiranje ritmici i imperativu plesa postalo je posve besmisleno. Jedini je kriterij konzumiranja, naravno, visoka razina intelekta, sočnosti i zvučne dorađenosti, jer svaki prdac na sintisajzeru zvuka ipak ne smije biti taj koji već na prvu buku potpuno zamagli um i prosudbu. BeatMyth je zapravo idejna nadogradnja izuzetnog freestyle rada nadahnutog pjevača i performera, rapsoda i putnika N’Toka s DJ-em Plank Tonom (Igorom Vukom) i Mikeom Preetersom (u svakodnevici i bez alter ega bolje poznatim kao Mitja Pritržnik). Ono što odmah postaje očito jest neposredna sklonost rezanju u puno i bez predigre. BeatMyth penetriraju u klupsku duđu Gale Hale N’Tokovim komadom Masterplan, u koji BeatMyth udahnu još oštriju i prije svega nepokolebljiviju čvrstoću postapokaliptičnog svijeta. Sinteza zvuči kao armirani beton koji ne smekšava ni slučajnost nepredvidivih živih situacija. Oštar drum&bass dubstep projektil čiste plesne ekstatičnosti zareže u ledinu kao desettonski plug, a srce izbrazdano pada pod binarnu algebru ritma i potpune razigrane nedefiniranosti, nakon koje svatko može postati samo vatreni pristaša, a ne kritičar slovenske elektroničke inovativnosti, koja lako nadmaši i okvire naše poslovično ograničene kure. N’Toko dovodi do orgazma jezičnim akrobacijama, a ostatak dvojca većom zvučnom manipulacijom. Slijedi organski projektil ništa blaže strasti skladbom Bondage, da bi se kolektivni um mogao uhvatiti ukòštac s Levijatanom. Ovaj je industrijski proračunat i zloslutan te hladniji od najčvrstijeg čelika. N’Toko je orator mračnih slika potpunog fobičnog magnetizma pakla, a obračun s klaustrofobičnim slikama rezultira katarzom skladbom Hands, inače izuzetnim štiklom s posljednje ploče izuzetnih Moveknowledgement. Plesni komad dobiva malo zloslutnije podtonove, a u misli mi se prikrada slika i providnost nekada mračnijeg i tvrdozvučnijeg Nebukadnezara. Vjerojatno je riječ samo o bljesku, jer je pozornički entitet ovaj put posve drugi, ali okus Hada ne može tek tako isprati ni peto pivo … Prvi čin najnovijeg studijskog albuma Questionable Image predstavlja skladba Arp, beskompromisna i tvrda kao Prijapov kurac, a plodna iskra intelekta međugalaktičke bistroumnosti rezultira remiksom skladbe Weedmo, u kojoj je već Boltzman izjavio svoju ljubav THC-ljubavi – ili su je barem moja uši tako doživjela, kao tren takve ljubavi prema botaničkim proizvodima. Your Own Two Heads me podsjeti na Zaphoda iz Vodiča kroz galaksiju za autostopere, a umjesto besmislenog vješalaškog humora BeatMyth režu u klupsku maglu ritmom i oštrim rimama N’Toka. Nisam poznavatelj tekstova, ali maskulativni poziv na istodobno razmišljanje s obje glave odjednom daje puno (orgazmičnih) povoda, a ovaj put umjesto prokreacije prevladala je želja za plesom i eksplozijom svemira na Prodigy način. Cjelina je oštra kao elektropunkerski projektil britanske bistroumnosti u inkarnaciji Prodigyja, a to nije nužno loše. Naprotiv! Treba samo povezati točke na zvjezdanom nebu i slika je veličanstvenija od domaće opskurne minimalnosti na n-tu potenciju. Connect The Dots igra je ritma i break beatova, uz koju bi svaki čovjek s devet grama života u tijelu rado zavrtio glavom, pustio srce da provali van i izvikao gromoglasno: »Postojim!«. Skladba Questionable Image, naslovna skladba već trećeg studijskog uratka sastava BeatMyth, kvalitativno je usavršenje energičnih erupcija, a svijest se u međuvremenu već temeljito otopila u otapalu srčane genijalnosti, a komadići i mjehurići duše na impozantan način samo cure kroz pore van, jer je upotreba očiju već odavno otkazala. Ja sam se prepustio ritmu i dodirima zvučnih valova, sonskih tsunamija, zatvorio oči i jednostavno odlutao preko rubova svemira, a cijela je Gala disala i pulsirala s imperativom potpune zvučne manipulacije. Veliko finale večeri bilo je kemijski savršeno skladbom Sick i posljednji atomi prisebnosti raspršili su se u oluji euforije.
Nije bilo što dodati, ništa oduzeti. Večer i rano jutro bili su tako savršeni i vrhunski dopunjeni. Hladno ljubljansko jutro zagrlilo je zamišljene rapsode koji su kap po kap praznili prostor Gale, potreseno i sretno kimajući činjenici da je Kapina festivalska zadaća bila više nego zadovoljavajuća, a svi apetiti prokleto utaženi, iako nismo uživali u zvjezdanim imenima i radijskim atrakcijama. Bismo li bili ikako sretniji? Misao je kojom mogu zaključiti svoj tok impresija. Nisu potrebni glasni odgovori jer je pitanje samo retoričko … U međuvremenu je odbrojavanje srčanih otkucaja do novog Kapinog festivala, odnosno noći beskrajnih iznenađenja, već počelo, jer je nakon uspona na vrhove potpune ekstaze za sljedeći šut potrebna još veća doza glazbene droge da bi život mogao biti savršeniji. Misija nemoguća? Ne bih se više kladio na tu skeptičnu izlizanu frazu i pusto kljuse, jer su kod Kape iznenađenja uvijek moguća. To potvrđuje i moje ovogodišnje stajaće ovacije i iskrena želja za još i uskoro – ali ne za tri godine …
Setlista
COMA STEREO:
1. Transgalaktika
2. Jasmin Starwars
3. 1000 mest
4. Iskra
5. Črna jutra
6. Bogomila
7. Kristalni voz
8. Vse misli so odveč
9. Harakiri
BULDOGI:
1. Mi smo (Legende)
2. Dvign glavo
3. Svetilnik stoletja
4. Ta ptič
5. Aroma
6. Slepa ulica
7. Suicid
8. Globalna štala
9. Oda revežu
10. Kolk rabš?
11. Drhal
EWOK:
1. Don’t Stop
2. Pacman-Superman
3. Booty
4. Finacolada
5. Street Light
6. Beat april
7. Are You Ready
LUDOVIK MATERIAL:
1. Intro
2. Passion for Red
3. Gun
4. Almihty
5. Made In
6. Come
7. Večerni program
8. Heart for Sale
9. Kraljević Marko
10. Bis: Večerni program (punk verzija)
BEATMYTH:
1. N’toko: Masterplan (BeatMyth remix)
2. Bondage
3. Leviathan
4. Moveknowledgement: Hands (BeatMyth remix)
5. Arp
6. Boltzman: Weedmo (BeatMyh remix)
7. Your Own 2 Heads
8. Connect the dots
9. Questionable image
10. Sick
Galerija slika
