Autor: Aleš Podbrežnik, Rok Klemše
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Komen na Krasu / Slovenija
Datum koncerta: 20.07.2012
Broj posjetitelja: 600
Cijena karte: 30,00€ / 55,00€
Opet se vratila Metal Mania, najdomaćiji metal festival na svijetu, koji sa svojim prizorištem, krškim selom Komen, već godinama domaćoj metal sceni predstavlja svojevrsnu metalsku Meku. Godišnje hodočaće u zemlju pršuta, terana i Metal Manie postalo je tradicija koju smo jako propuštali u godinama kad je Mania uzela godišnji odmor. No godine kad Metal Manie nije bilo na rasporedu zaboravljene su u trenutku kad je postavljen šator i obavljen prvi obilazak prizorišta zajedno s legendarnom tribinom. Zbog poslovnih obveza naš je dolazak u Komen nažalost stigao tek kasno u petak poslijepodne, kad je Metal Mania već bila u punom jeku. Pivo kasnije…
Baš kad je sunce polako počelo tonuti prema obzoru, na pozornicu su stupili talijanski black metalci Necromass, koji u undergroundu (posebno talijanskom) uživaju kultni status. Necromass su u Italiji sa svojom crnom mišom počeli početkom devedesetih i time povukli posve svoju crtu, koja inspiraciju nije tražila kod Venom i Bathory, nego kod Death SS i Mortuary Drape. Članovi benda odjeveni u klišejski corpse paint nasreću su poslužili neklиšejskim black metalom, koji se na početku nije posve došao do izražaja. Tome je pridonijelo ponajprije sunce, koje za black metal naprosto nije prava kulisa, te još lošiji zvuk, koji se popravio tek pred kraj nastupa. U tričetvrt sata dugom hipnotičnom ritualu Necromass su nas poveli trnovitim putem albuma Mysteria Mystica Zofiriana (1994) i Abyss Calls Life (1996) te predstavili svoju viziju black metala, koju čine ponajprije sporiji, gotovo doomerski dijelovi, a izrazito drugačiji je vokal Ain Soph Aourja, koji nije kričeći, nego gotovo death metalski growl. Necromass su šačicu okupljenih pod pozornicom, od kojih je najviše oduševljenja pokazao trojac Talijana, zavili u tamni veo dugačkih, epskih skladbi punih ambijentalnih dijelova, a iznenadile su za black metal posve neobične, tehničke i gotovo progresivno usmjerene instrumentalne pasaže (izrazito razigran, dinamičan i dobro čujan bio je čak i bas!), koje su mjestimice podsjetile čak i na epske instrumentalne »bridgeve« Death. Šteta da je nastup Necromass ostao neprimijećen.
White Skull, kleni talijanski power metalci, iza kojih su dva desetljeća bogatog iskustva glazbene karijere, stigli su u Komen u postavi koju predvodi glavar sastava i ritam gitarist Tony “Mad” Fontò, društvo mu prave još Danllo Bar (solo i ritam gitara), Jo Raddi na bas gitari, Alex Montiero na bubnjevima te velika povratnica u grupu i originalna pjevačica Federica “Sister” De Boni. White Skull su sredinom svibnja ove godine izdali novi studijski album naslovljen »Under This Flagg«, zato je pozornica za njihov nastup bila uređena kulisama bodljikave žice i barikade, koje su podsjećale na bijes jedne od vojnih bitaka. Na golemom štitu nataknutom uz stalak mikrofona bila je nasađena lubanja s bijelom dugom kosom, čarobnjački okult – White Skull dakle. Sastav je brzo raspalio vatru, jer je popuhao na dušu osobito starijim ljubiteljima njihove glazbe, kad je nakon nove War Afrer War nastavio koncert s klasicima Tales From The North i Cleopatra. Sastav je bio izvrsno raspoložen na pozornici, a takvo razuzdano ponaanje grupe potvrdilo je i razmjerno brzo otvaranje limenke Laškog piva od strane pjevačice Federice tijekom skladbe Cleopatra i razmetljivo nazdravljanje publici.
Sastav je oduševio izvanrednom scenskom pokretljivošću, odličnom uigranošću, a pozornost je ponajviše privlačila karizmatična scenska figura, kremenog držanja, Federica sa svojom dualnom bojom glasa, koja je varirala od žestokog grlenog izraza, koji podsjeća kao da je pjevača Grave Digger Chrisa Boltendhala uhvatilo u žensko tijelo, do točkaste kalibracije u skladu s porukom skladbi i potrebom za zaokretom atmosfere, gdje je vodeću ulogu preuzelo čisto melodično urezano žensko pjevanje. Pjevanje svom snagom. Kako i dolikuje. Sastavu ne manjka urođenog osjećaja za pompu i bombastiku. Talijanski power metal! I to bez trunke sladila! Srčano odsječeno! Punom snagom! Od početka do kraja. Bez kolebanja. Sat pristane power metal orgije! I White Skull svojim dolaskom nisu bili samo ugodno osvježenje festivala Metal Mania Open Air, nego su svojim uvjerljivim nastupom zasigurno priredili jedan od najboljih koncerata prvog dana festivala. Bez trunke osjećaja da štede baterije!
Između oba mokra sna power metalaca (čitaj: Izzyja) svoje su mjesto našli brazilski thrasheri Violator, koji su već pristojnom broju publike iz Brazila donijeli vratolomni thrash, pun agresivnih rifova, nesputane brzine i juriša od početka do kraja. I to doslovno, jer jednoličnije, ako-si-čuo-jedan-komad-čuo-si-sve, nisam čuo već poduže vrijeme. Pa ne da Brazilci svoj sat ne bi odsvirali kako dolikuje. Daleko od toga, bolju energiju na pozornici ovogodišnja Metal Mania nakon Violator više nije vidjela – trojac u prvom planu neprestano je mijenjao pozicije, cijelo vrijeme trčao po pozornici i bez zaustavljanja vratolomno čupao. Ako su Brazilci Metal Maniu bombardirali pravim thrash »attitudeom«, malo im je više poskliznulo s vlastitim materijalom. Za nezahtjevne su Violator vjerojatno bili orgazmični, a mi malo zahtjevniji smo sa svakim odsviranim komadom gubili zanimanje za Brazilce. Naime, baš svaki komad bio je sličan drugome kao jaje jajetu, riffovi uglavnom monotoni, a komadi postavljeni samo na jedno – brzinu u petoj brzini. Dojam je popravio dobar frontmen, koji je publiku nagovarao pomalo klišejskim »we are all united as one« i sličnim obraćanjima, ali je ispao baš simpatično i time kao stvoren za atmosferu Metal Manie. Bend je bio vidno sretan i zadovoljan što je mogao svirati na Metal Maniji, a u svojim obraćanjima iskren i skroman. Juriš na juriš još ne gradi dobar thrash bend i Violator od »velikih« novodobnih thrash bendova (Warbringer i sličnih) dijeli još puno.
Primal Fear, kao nositelji prvog dana festivala Metal Mania Open Air 2012, njemački power metalci, koji su punokrvno zaigrali istoimenim prvijencem izdanim 1998., danas se smatraju jednom od najpouzdanijih i nesalomljivih metalskih utvrda koje je Njemačka dala u povijesti metal glazbe. Primal Fear, koje vode iskusni lisci Mat Sinner na bas gitari i jedan od najuglednijih pjevača europskog power metala Ralf Scheppers, redovito izdaju studijske albume i redovito koncertiraju po svijetu. Grupa je u travnju ove godine odradila europsku turneju i posjetila između ostalog i Ljubljani obližnji Zagreb, gdje je priredila odlično koncertno iskustvo. Ljeto je vrijeme festivala i Primal Fear su se u skladu s profesionalnim odnosom svjesno odlučili da promociju novog albuma »Unbreakable« (2012) prošire i na nastupe uključene u ljetne festivale. »Metal Mania Open Air« treći je festival u Sloveniji koji je do tog dana ugostio Primal Fear! 2003. nastupili su na Rock Otočcu, kasnije ih je ugostio tolminski Metal Camp, a treći put čast je zapala upravo ovogodišnju Metal Maniu. Zanimljivo je da Primal Fear u Sloveniji u sklopu samostalne koncertne turneje još nikad nisu nastupali u svojoj karijeri.
Primal Fear su svoj nastup započeli očekivano! Masivnom prezentacijom novog albuma »Unbreakable«. Pred pozornicom se skupila gomila, jedva kojih 300 ljudi, najzagrijaniji među njima bjesnili su u prvim redovima. Ali nekakvu posebnu odzivnost publike tijekom koncerta grupi nije uspjelo izmamiti. Mnogo metalskih glava ovom je prilikom čak uopće prvi put doživjelo neki od nastupa Primal Fear, usprkos činjenici da grupu nije teško uhvatiti na koncertnim turnejama, jer Primal Fear uvijek dolutaju na njih barem do Beča ili Münchena, ako ne i bliže. To znači da je u publici bilo mnogo slučajnih posjetitelja koji su tijekom koncerta razgledavali oko sebe, jer je osnovni motiv njihova dolaska na ovogodišnje izdanje festivala ležao posve drugdje. Power metal je od svih metalskih žanrova danas mlađim generacijama metal entuzijasta najmanje zanimljiv, jer daje najmanje brutaliziranja, na koje su se mladi u posljednjih nekoliko godina snažno razmazili. I melodičnu komponentu obično konzumiraju tek uz jasno isticanje najekstremnijih sadržaja koje metalska glazba danas može dočarati.
Grupa je nastupila u posve istoj postavi kao u Zagrebu, 05.04.2012., pa je na gitarama grupi ponovno pomagao Mr. Constantine, tajanstveni grčki gitarist, kao ponovna zamjena za vječno prezaposlenog službeno stalnog člana sastava, inače švedskog glazbenog »wunderkinda« Magnuisa Karlssona. Constantine je pri ponovnoj interakciji s izvrsnim i iskusnim velemajstorom gitarskih vještina Alexom Beyrodtom pokazao dodatni napredak u kratkom vremenu Primal Fear legionarstva, jer su gitaristi tijekom nastupa djelovali složno i kompaktno kao malokoji još tako dobro nauljeni stroj. Unatoč tome tijekom koncerta se osjećalo da grupa pomalo štedi energiju. Tijekom koncerta isticao se osjećaj stroge profesionalne rutine. Ni Scheppers nije imao svoj dan i njegovi prepoznatljivi »screamovi«, koje danas u metalu među vokalistima postiže tek malokoji (jedan od takvih je primjerice Tim »Ripper« Owens) nisu postizali pun odjek. Isto tako je čovjek nekoliko puta ružno promašio idealnu melodiju u stihovima, što je pošteno zaškakljalo uvijek budne receptorske organe sluha svih zahtjevnijih konzumenata koji su se te večeri našli na prizorištu festivala Metal Mania Open Air. Zvuk je u početnom dijelu malo zafrkavao, jer su gitare u zvučnoj slici djelovale pomalo prigušeno i pretiho, naknadno su stvar tijekom koncerta sanirali, ali si morao slušati koncert na relaciji nekoliko metara od pozornice do mikserskog stola.
Chainbreraker, koji je vrlo rano izveden na set listi, dao je naslutiti da će koncert Primeal Fear biti kraći nego što je bilo najavljeno. Nakon brzog jurišanja kroz nove skladbe Strike, pa Give ’em Hell te potom klasik Nuclear Fire, Primal fEar su malo sišli s početne nabrušenosti i prihvatili se odlične power balade Seven Seals, no tu je ubrzo već bio i Chainbreaker. Uslijedile su još Metal Nation, pa odlična Fighting The Darkness, a skladbe Final Embrace i Metal is Forever najavile su kraj nastupa. Osjećaj je bio kao da nedostaje završni »krešendo«. Dvadeset minuta kraći nastup nego što je bilo najavljeno! Sastav se vraća na brzi dodatak i »odradi« Bad Guys Wore Black, posve novu skladbu, što dodatno iznenadi, jer sastav tako nije pokazao baš nikakvu tendenciju da svoj koncert dovede do pravog vrhunca.
Unatoč primjedbama bio je za većinu, koja je te večeri prvi put gledala Primal Fear, koncert nedvojbeno lijepo i pozitivno iznenađenje! Primal Fear su previše iskusni i uvježbani da bi pokazali mane neusklađenosti i neodlučnosti na pozornici. Ali ovaj je put njihov nastup djelovao kao spretna režija posve rutinirane igre. Grupa se nakon koncerta vrlo brzo pokupila u backstage i nestala u noć. S posve drugačijim pristupom prema vrućim glavama u prvim redovima nego nakon onog koncerta 2003. na Rock Otočcu, kad su članovi sastava skakali s pozornice i rukovali se s fanovima u prvim redovima. Tada ih je organizator čak otjerao s pozornice kad im je isključio glavno ozvučenje, jer su Primal Fear tada čak prekoračili vrijeme određeno za njihov koncert. Osjećaj blage uzvišenosti sa strane grupe prema fanovima ni ovaj put nije izostao, sam nastup grupe pak neće ući u anale kao jedan od onih koji bi beskompromisno pomeo festivalsku konkurenciju.
S druge strane, u anale domaće koncertne scene, unatoč kasnom satu, bez sumnje je ući završetak petkove večeri sa starim mačkama slovenskog thrasha Sarcasm, koji su u ranim jutarnjim satima odsvirali jedan od svojih boljih koncerata. Raspoloženi Sarcasm, prema svjedočenju članova još na krilima uspješnog i odlično primljenog koncerta na novosadskom Exitu, jednako raspoloženu su publiku pozdravili skladbama s aktualne ploče, Summer 91 i Something to Believe In te ponovno dokazali da je novi album vrhunski thrash proizvod koji se bez srama može uspoređivati s kultnim Crematory. Bombastični i zarazni refreni iz Mucyjevih usta brzo su zarazili i publiku, koja je ushićeno pjevala s bendom, a nasreću smo ovaj put bili pošteđeni i nerijetko blesavih obraćanja. Sarcasm su doduše razumljivo izabrali energične thrash himne, ali bih s velikim veseljem umjesto promašenih Litr na mizo i Terrorist radije čuo bilo što s novog albuma. Šteta da bend očito ne shvaća vrhunskost novog albuma i da ga se od promocije nadalje dotiče s dvije, tri skladbe. Pa ipak su Sarcasm odličnom instrumentalnom izvedbom, ponajviše na račun nezaboravnih Blaznikovih rifova te odsad snažno zveckajućeg Yoldina basa, uz sigurni Mucyjev vokal predstavljali jedan od vrhunaca ovogodišnje Manie. S vječnim thrash himnama Road Warriors, Dej Mi/Sarcasm, Thrash Tonight i završnim Crematory Sarcasm su bili fantastičan vjetar u leđa za nastavak petkove večeri.
tekst – White Skull, Primal Fear: Aleš Podbrežnik
tekst – uvod, Necromass, Violator, Sarcasm: Rok Klemše
Setlista
WHITE SKULL:
1. Intro
2. War After War
3. Tales From The North
4. Cleopatra
5. High Treason
6. Bottled Mind
7. Under This Flagg
8. The Killing Queen
9. Nightmares
10. Red Devil
11. After the Battle
12. The Rooman Empire
13. Asgard
Galerija slika
