Nasum Farewell Tour: grind finale i u Ljubljani (2012)

Arhiv Arhiv Zadnje ažurirano 11. lipnja 2026.

Fotografije: Jerneja Jerak

Mjesto: AKC Metelkova, Gala hala, Ljubljana, Slovenija
Datum koncerta: 29.09.2012
Broj posjetitelja: 150 – 200
Cijena karte: 20 € (24 € na dan koncerta)

Slovenija je bila sudionica mozaika kojim se ispisivalo posljednje poglavlje povijesti švedskih grindera Nasum, a težinu povijesnog događaja otkrit će tek krvna slika vremena. Ta mi se misao motala po glavi već kad su koncertni organizatori, neumorni Dihurčki, potvrdili da će se održati povijesni grinderski koncert, a zatim i posljednji pad zavjese te nedvojbeno konačni oproštaj jednog od sastava koji su na prijelazu tisućljeća ostavili najveći i najuočljiviji trag na polju tog ekstremnog žanra. Nakon tragične vijesti da je potresni cunami odnio život osnivača, gitarista i vođe sastava, Mieszka Talarczika, konačan je oproštaj postao načelna nužda jer prazninu u postavi nije mogao popuniti nitko; uz okrugli, dvadeseti rođendan i osmu godišnjicu pjevačeve smrti, podij pod zatamnjenim reflektorima zauzeo je pjevač grupe Rotten Sound Keijo Niinimaa. Kako ta inkarnacija sastava, koju su namjerno držali na umjetnim plućima samo radi dostojnog oproštaja i koncertnog ceremonijala, zvuči uživo, bila je nepoznanica zbog koje se na koncertno poprište jednog sivog rujanskog dana uputila i naša ekipa.

Ispred vrata Gala hale život se probudio rano jer su zbog dvaju predbendova organizatori odrske svjetiljke upalili prije nego inače, a trebalo je i dostojno probuditi koncertni puls rujanski uspavane i svega zasićene slovenske publike. Nakon prvog brojanja glava postalo je jasno da u prvoj trećini koncerta, dok su odrske daske zauzimali novogoriški death’n’rolleri Hellcrawler, još neće trebati uvoditi posebne mjere štednje zraka, no domaći su ipak dokazali da se znaju dobro zabaviti, makar se ispod pozornice baš i ne trese od poga, mosha i buke gladnih hordi punkersko-metalskih hibrida. Hellcrawler su unatoč mladim godinama već prošlogodišnjim prvijencem Wastelands dokazali da imaju dovoljno žmohta zbog kojeg je smjesa punka, metala, stonera i na rifove kalibriranog iskonskog i izravnog soničkog udara više nego potentna. Iako peterac, kojem uz Valterja na basu, Pijoeja za bubnjevima te ukusno odbijenog i djelomice obrijanog Mirana za mikrofonom društvo čini i prekaljeni gitarski dvojac Aris Demirovič – Andraž Zlobec, prokleto podsjeća na vremena kad su svoju ledinu prije dva desetljeća orali Entombed, a nisu bili imuni ni na kadaverske rifove skupine Carcass, uvjetno se u koktel može dodati i ščepac Mötörheada te podosta blackenedovskog thrasha s maidenovskom patinom (koliko god to naoko zvučalo nespojivo), mladcima treba priznati da znaju kako se stvari glazbeno poslužuju. Najbolje od svega je što se kvintet ne obazire na postignute ciljeve i staru slavu, nego su uz standarde sa svog debitantskog albuma uspjeli u set utkati čak tri novotarije. Miran, usput rečeno: naizgled jako podsjeća na vječno zabavnog i pozitivom prožetog bubnjara brežiške skupine Obkurčen, Tracyja Teglo, svoj je nadahnuće za katarzične grlene vinjete o postapokaliptičnom svijetu tražio baš među reflektorima, a prilično ustajalo odrsko cementiranje ostalih članova sastava davalo je statičniju sliku, ali na glazbeno vrlo visokoj razini. Novogoriški su uzdanici nedvojbeno sposobni konkurirati na metalskom tržištu, a činjenica je da su se mnoge skladbe s prvijenca – barem sudeći po reakciji publike – u dobroj godini dana lijepo primile. Uz Rattlesnake Tavern tu je nedvojbeno i Molten Faces Tribe, a s maidenovskim umetcima uhu i duši omilila se i skladba Towards The End, kojom su mladci kvalitetno dotukli sve statične sumnjičave koji su došli mastiti uši samo glavnim jelom večeri. Svakako se mogu samo složiti s onima koji u mladim nadama Slovenije (iako tome EMŠO nekih članova glasno proturječi) vide svijetlu budućnost, a nakon odslušanih novotarija poput skladbe Coffin Garden nema straha za kvalitativni skok na višu razinu jer su svih pet nositelja Hellcrawlera duše prokleto agilne i sposobne dobro obraditi svoje instrumente. Idući bi put trebali samo malo više muževne odrske prisutnosti i komuniciranja s publikom na manje sramežljiv način, no to je samo stvar osobnog ukusa …

Nakon kraće pauze pozornicu su zauzeli stari znanci slovenske publike – seattleski HC black thrasheri na death metalskoj podlozi, skupina Black Breath. Ne želeći generalizirati, visokooktanska mješavina Dismemberâ, Entombeda i sličnog društva, za kojom je u devedesetima mnogo tko rado posegnuo, očito je mnogim posjetiteljima koncerta bila draža čak i od nastupa glavnih zvijezda večeri, jer je atmosfera u zasićenim prvim redovima bila više nego jedinstvena. Osim crustera, grindera i metalaca, u intenzivnom moshu našao se i poneki ni slutiti ne sluteći predstavnik sedme sile, a fotografski su objektivi bili izloženi testu preživljavanja jer su s pozornice poletjeli prvi crowd surferi; vokalist Neil McAdams, gitarski tandem Eric Wallace – Mark Palm te ritmički dvojac bubnjara Jamieja Byruma i basista Elijaha Nelsona dali su po diktatu naklonjene publike 110 % šusa adrenalina i izuzetne energičnosti – bez nepotrebnih jajcanja i verbalnih kozlarija! Unatoč tome što je šetnja njihovom prilično kratkom, ali udarnom diskografijom prošla bez zapinjanja kostiju u grlu, a uz prvijenac Heavy Breathing veliki su naglasak dali ponajprije ovogodišnjem albumu Sentenced To Life, nekako se nisam mogao otresti dojma da kod Black Breath ide previše na prvu loptu, no generički princip ovaj put nije predstavljao problem zbog kojeg bi itko morao proktologu. Odrska je kemija bila znatno eruptivnija nego na početku, a zvuk nadograđen u čelični rušilac, nakon kojeg je mnogi morao zasluženo napuniti pluća hladnoćom ljubljanske noći. Američke su boje bile lijepo obranjene, a umjesto kozmetike i pozerstva ljubljanska je publika dobila kvalitetnu odrsku predstavu te iskonski, sirovi i beskompromisni metalizirani izlet u sigurne pličine garažiranih i već prije dobro probavljenih, ali još uvijek probavljivih trenutaka iz vremena izdisaja prošlog stoljeća. Ipak bih dodao: pretjeranih vrhunaca ipak nismo doživjeli.

Glavni čin slijedio je naime na kraju, a očekivanja su, barem s moje strane, bila izuzetna. Nakon prošlogodišnje najave da se Nasum nakon 45 koncerata konačno opraštaju, postalo je jasno da će posljednji čin biti nešto svečano i posebno. Mnogi su fanovi navukli prikladne ratne boje, opremili se jaknama išaranim logotipima benda i uredili crustersko – punkerske frizure, a u svojim nijansama crnila na posljednji su put nekoć vitalnog, ali tragikom obilježenog i ožigosanog sastava uputili se i brojni metalci. Kad su iz zvučnika zavijorile fanfare posljednjeg suda, kataklizme, a u mnoštvo zaurlale sirene rata i patnje, postalo je jasno da posljednji čin neopozivo počinje. Na pozornicu stupaju nekadašnji gitarist i sadašnji bubnjar Anders Jakobsen, gitaru opasuje nekadašnji basist i sadašnji gitarist Jon Lindquist, kojeg s lijeve strane gestikulacijama i pozerstvom prati gitarist Urban Skytt, bas preuzima Jesper Liveröd, a posljednji svoje mjesto za mikrofonom zauzima finski orator grinda Keijo Niinimaa. Nakon bučne uvertire standard večeri postavlja skladba Mass Hypnosis, koja po decibelima potpuno nadmašuje prethodnike večeri, a brutalni desant izravnog i brutalnog grinda zavrtloži utrobu Gala hale. Publika je, doduše, prikovana za pod uz udarni val švedskih legendi zadivljeno ostala stajati, ali bilo je mnogo onih koji su od prvog trenutka koncerta vrišteći i usnama slijedeći pjevača oralno razlagali i razlagali kričeće evanđelje uništenja. Udarni valovi nisu jenjavali ni u nastavku, a konzistentna buka na punoj desetki dodobra je zaglušila mnogo uhiju. Turbine koncertne simbioze tutnjale su punom parom, a uz u zrak podignute gitare i atmosfersku uzvišenost osjećalo se da se Nasum ne opterećuju formom, a uz emotivne zagrljaje i izražavanje naklonosti među članovima na pozornici bilo je jasno da je posljednji čin svjestan oproštaj od nečega što je godinama ispunjavalo svakodnevicu i srca; unatoč tome što je usađen u strano tijelo, Keijo je u Mieszkove tekstove utkao svoju dušu i tako se poklonio preminulom temeljnom stupu sastava. Skladna ravnoteža između kaosa i harmonije, između glazbenog erosa i morbidnog tanatosa bila je savršena, a uz kontrolirani bijes pozornicu je obasjala svjetlost genijalne muzikalnosti i prekaljenih odrskih poteza, koji unatoč uzdignutim šakama, gitarama i grickanju žica nisu izgledali ni najmanje cock rockerski osladno. Švedska duša s ovaj put finskim glasnicama poslužila je savršenu grindersku zabavu, a šetnja kroz sva četiri studijska čina, albume Inhale/Exhale, Human 2.0, Helvete i Shift, tekla je prirodno, neusiljeno i neizvještačeno. Moshpit je zaživio, stagediving također, a među zagušljivim stampedima ritma i glazbe slijedile su promišljene stanke koje su tjerale skladbe, od podpozorničkih kanona na tekst naslovne pjesme prvijenca Inhale/Exhale nadalje, prema neizbježnom trenutku konačnog oproštaja. Skladbi koje bi čovjek posvetio našoj vladi, politici i vremenima u kojima živimo nije nedostajalo. Uz skladbe Bullshit, Time To Act!, pa Idiot Parade i I See Lies istaknuo bih najviše ono što tinja u srcima mnoštva – skladbu Wrath. Nakon encorea, koji je nakon znojnog odlaska s pozornice bio namijenjen ispunjavanju želja horda, trenutak posljednjeg pomazanja bio je sve bliže. Posljednji čin oproštaja značajno je poslužen u obliku skladbe The End razvikanih legendi psihodeličnog isključenja The Doors, a eklektični je oproštaj nakon posljednjeg spuštanja zavjesa, naklona i odlaska s pozornice bio konačan. Emocije koje bi se mogle rezati nožem obuzele su svakog pravog fana, a suzdržaniji i lucidniji mogli su samo priznati da je ljubljanski koncert bio lijep oproštaj od velikana grinda. Ljubljana je dobila svoj Grind finale u obliku krasne koncertne poslastice, čiju nadogradnju, barem od strane Nasum, nažalost, više nećemo doživjeti.

Bila je to priča o fenomenu koji se na prijelazu tisućljeća dogodio u švedskom grinderskom podzemlju, a čudesnom budilniku bilo je ime Nasum. Grind je bio namijenjen revoltu i katarzi, a povoda je uz globalizacijsku jurnjavu bilo sve više i dovoljno da se dogodi me(n)talna revolucija. Ikonoklastički oratorij skupine Nasum pozivao je na djela i djelovanje, ali je zbog zasanjanosti i hipnotiziranosti masa ostao previše često nečušen. Toga nije isprao ni potresni val koji je s obale azijskog ljetovališta odnio život mladom i talentiranom tekstopiscu te nepokolebljivom revolucionaru, koji je umjesto puške u ruke radije uzeo gitaru, a svoje parole odjenuo u glazbu. Ni na kraju drugog desetljeća postojanja te nakon višegodišnjeg držanja skupine u stanju umjetne kome to svijet nije promijenilo. Svijet se, nažalost, vrti dalje prema točki iza koje neće biti povratka. Kataklizma je na obzoru, a Nasum su svoj organon profanih evanđelja već ispisali i dali na razmišljanje budućim naraštajima. Ništa više nije bilo za dodati i ništa se više nije moglo oduzeti. Posljednji je čin bio ispisan i zastori su pali. Ostala je samo praznina i jasna svijest mislećih da nije zlato sve što sja i da se svaka praznina ne može ispuniti tonom sranja jer to jednostavno ne bi bilo fer. Nasum su to znali, zato su pozornicu počasno i uzdignute glave radije sami napustili. Uz zvukove kraja i dodire daha vječnog pratitelja, o kojem je pjevao i Jim Morrison. Nakon kraja nema se više što dodati, zar ne?