Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Nina Grad
Mjesto: Zagreb / Pogon Jedinstvo / Hrvatska
Datum koncerta: 15.10.2012
Broj posjetitelja: 400
Cijena karte: 170,00HRK
Prvi značajniji metalski događaj ove jeseni doveo je u naše krajeve zanimljivu, neuobičajenu kombinaciju dviju postava koje su glazbeno međusobno udaljene poput magnetskih polova Zemljine osi. Legende doom metala i u mnogočemu jedan od utjecajnijih metal sastava Paradise Lost u novoj ulozi glavnih nositelja turneje te cerebralni švedsko-američki progresivci Soen, kojima je pripala uloga podrške turneji engleskih metal veterana.
Linija koncertnih obreda analitičkog onaniranja našeg dragog elektroničkog časopisa na uvijek bratskoj relaciji Ljubljana-Zagreb posljednjih godina nije baš rijetka u koncertnoj ponudi. Kad je riječ o tako zanimljivim imenima, nedvojbeno se isplati umjesto na sladoled u Portorož, nakon posjeta koncertu u Ljubljani otići na još jedno izdanje. U Zagreb, dakako.
Koncert koji se trebao odvijati u klubu Boogaloo, dakle na poprištu na koje smo se tijekom ovih godina dobrano navikli, premješten je na novu lokaciju, i to u dvoranu Pogon, koja se nalazi na lokaciji bivše tvornice »Jedinstvo« na Savskom nasipu, točnije točno tamo gdje je klub Močvara. Prostor, minimalistički oblikovan, ne može se mjeriti s »raskošem« ljubljanskog CUK Kino Šiška, u kojem su obje skupine uživale na pozornici dan prije, no ta je opaska u osnovi posve nebitna. Glavno mjerilo kvalitete koncertnog prostora je njegova akustika. A dvorani Pogon, koja aktivno djeluje već dvije godine, pokazalo se pri našem prvom posjetu da se u tom pogledu može više nego vjerovati. Razlog promijenjene lokacije koncerta najvjerojatnije leži u cijeni najma prostora.
Baš kao i u Ljubljani, nešto prije osam na pozornicu je stupio legendarni hrvatski dark rock / post punk sastav Phantasmagoria. Riječ je o reliktnoj skupini nastaloj u vrijeme kad je post punk žario i palio krajem osamdesetih. Skupina koja se temelji na elementima punk glazbe u osnovi je nekompatibilna za otvaranje koncerata Paradise Lost, pa ipak nije posve tako. Gotički element posjeduju i Paradise Lost i Phantasmagoria, a povremeno energija u posve tankoj, bezbolnoj paraleli spaja atmosferične sadržaje, osobito kad netko traži poveznicu s gotičkom erom Paradise Lost, koju započinje album One Second.
Phantasmagoria je kvintet koji će iduće godine napuniti 25. obljetnicu djelovanja. Dolaskom na scenu brzo je stekao kultni status među skupinama tadašnjeg alternativnog rock podzemlja pokojne Juge. Rat na Balkanu im je kasnije poprilično pomrsio konce, ali unatoč nesretnoj činjenici da Phantasmagoria u svem tom vremenu nije uspjela izdati niti jedan studijski album, nikad nije prestala nastupati uživo. Godine ekstravagancije, ekscesa i provokacije za Tomija i društvo su manje-više prošlost. Šešire naslijeđene od Fields Of Nephilim i tamne Ray Ban naočale Andrewa Eldricha (The Sisters Of Mercy) Tomi je ostavio kod kuće, no Phantasmagoria i danas održava razrađen scenski izgled i karakter gotičko-darkerske ekspoziture, po kojoj odmah znaš da je iz boce iskočio duh zarobljen u vremenu. Tu su autorske Broken Mirror, Isoleted, In The Middle Of Nowhere, Land Of Fantasy, Alex, pa ubrzano bijesna obrada kultnih makedonskih alternativaca Mizar naslova Djevojka od Bronca.,… Za post punk tipična upotreba retro sintesajzerskih zvučnih kulisa osamdesetih, navijeno zveckava i naglašena bas-noga koja gitarskoj svirci zapravo oduzima primat te neizostavno Tomijevo duboko gromoglasno pjevanje! Sve vrlo kompaktno i u izvedbi vrlo uvjerljivo. Vrlo dobar zvuk za predgrupu. Osjeti se da je skupina prošla lijepu eru rocka. Phantasmagoria je u Zagrebu dobila nešto više odziva publike nego dan prije u Ljubljani.
Soen su na pozornicu izašli malo iza devet. Bend u kojem su temeljne figure bubnjar Opetha Martin Lopez i jedan od najboljih basista metala Steve DIGiorgio, koji opet nije otišao na turneju, no skupina je za njega našla više nego dostojnu zamjenu (imena nažalost nisam uspio nigdje iskopati), predvođen karizmatičnim likom na mjestu pjevača, Šveđaninom Joelom Ekelöfom, dok za riffovski zid skrbi gitarist Kim Platbazdis, nova je cerebralno progresivna postava, ledeno hladne i otožne atmosfere. Vokalne i melodijske linije koje bira Joel, htio ne htio vuku na Tool, a cijela stvar povremeno može zaudarati po aranžmanskim rješenjima novijih Opeth. Izdavanjem prvijenca »Cognitive« skupina ne izmišlja toplu vodu. No definitivno je činjenica da je Soen glazba izvedena uživo puno punija i djeluje još grabežljivije od studijskog originala. Već sama Joelova scenska koreografija (naravno unaprijed uvježbana) usisava i prikuje slušatelja uz sebe, dok je pravi užitak gledati što radi ritam sekcija u skupini. Ona je temelj koji donosi glazbene zanimljivosti skupine, dok je gitara definitivno najslabija karika cijele stvari.
Zvuk za Soen nije bio idealan, ne tako jasan kao u Ljubljani, a nešto nesamouvjerenosti skupina je pokazala i time što Kim i koncertni klavijaturist skupine (imena novog nisam uspio iskopati) nisu pratili Joela vokalnim harmonijama, tako da ti dijelovi, osobito u posve mirnim pasažama, nisu zvučali tako intenzivno kao u Ljubljani. Soen su skupina s velikim potencijalom, ali da bi u budućnosti posegnuli za više autentičnosti, nužno će glazbi dodati još nešto, nešto što će skupinu udaljiti od sličnosti s Toolom. Možda konkretnog gitarista, majstora zvučne manipulacije, kao i bogatije i višeslojnije gitarske svirke. Bilo bi zanimljivo jednom doznati što sve propuštamo kad ne možemo uživati u scenskim vragolijama na »fretless« bas gitari prejasnog gurua bas gitare Stevea DiGiorgia.
Paradise Lost su očekivano isporučili svoj standardni koncert. Standardni koncert zadnjih nekoliko godina, otkad više ne možemo zaobići činjenicu da je Nick Holmes naprosto vokalno načet. Ne samo da ne može držati grleno ričanje, zbog čega su fanovi osuđeni na to da skupina ne izvodi materijal s prva dva studijska albuma, nego mu ne idu više ni više lege kad koristi standardni falsetto vokal, čisti vokal. Set liste i u Ljubljani i u Zagrebu bile su identične.
Osobito nakon povratka skupine na stare staze s posljednja tri albuma, koji su kvalitetna nadogradnja jedan drugome, skupina sastavlja repertoar klasika ponajviše s albuma Icon, Draconian Times, Shades Of God, točaka One Second, pa Erased iz »Symbol Of Life«, a među njih umeće skladbe najnovijih izdanja, s naglaskom na aktualnom studijskom albumu. Nakon otvarajućeg šrapnela, trenutnog iznenađenja s klasikom Widow s »Icona«, vjerojatno nitko u dvorani nije ostao bez naježene kože u uzbuđenom stanju, a to je stanje u nastavku održavala odlična nova pjesma Honesty In Death, koja je odmah pokazala da je novi album među publikom već odlično prihvaćen. Melodična Erased iz »Symbol Of Life«, koja je naznaka da Paradise Lost na koncertima koriste snimljene matrice klavijatura, usisala je u poguban ugođaj još intenzivnije prisutne, koji su se izdašno uključili pjevanjem stihova skladbe.
Zvuk skupine odličan. Morao si stajati obavezno uz »grozdove« oba niza monitora, svejedno gdje. Ili lijevo, desno, ili u sredini. Zvuk gitara stvarao je ono iskonsko masivno mračno odjekujuće poguban tipično iskustvo po kojem je skupina stekla status najmarkantnijih i posebnih skupina u povijesti metal glazbe. Solaže, gitarski ukrasi, čak i harmonije (njih je doduše bilo za prgršt, primjerice u novoj, nad-odličnoj In This We Dwell), čuli su se odlično i razgovijetno, jednako kao i odjekujuća bas gitara, a i bubnjevi su bili ugođeni na pravu jačinu. Ova skupina uživo svira doista na vrhunskoj razini, o tome nema nikakve sumnje.
Problem je Nick Holmes. Uz svo poštovanje, prijeđene kilometre pjevača, uz sve što je dao za Paradise Lost u svojoj glazbenoj karijeri, čovjek bi mu lako zažmirio na jedno oko i preslišao jednim uhom, jer tip više nikako ne dostiže onu zavidnu vokalnu razinu da bi mogao normalno pjevati sve skladbe kao nekad. Sve bi bilo okej da se Nick normalno ponašao na pozornici. Barem u Zagrebu.
U Ljubljani je dan prije djelovao normalno na pozornici. Doduše manje zgovorno, ali barem konstruktivno, pristupačno i neuzvišeno. No sve to ne vrijedi za njegov performans u Zagrebu. Već je tijekom Erased zakasnio u kitici, a od tuda je za Nicka išlo samo nizbrdo. Nakon Erased vidno se razbjesnio i naprosto nestao s pozornice. Zašto, nije znao nitko. No ubrzo je u pauzi na pozornicu utrčao tehničar i MacKintoshu zamijenio bežični gitarski sustav, koji je očito crknuo. MacKintoshova sedmožična gitara ubrzo zahuji, spremna za izvedbu jedinog klasika s »Draconian Times«, Enchantment, Holmes se vraća na pozornicu, koncert ide dalje, tijekom Enchantmenta pak se na nekoliko trenutaka pojavi tehničar koji zalijepi set listu. Možda je to razbjesnilo Holmesa. Vrag zna.
Da je Holmes ovaj put na pozornicu stupio kao »primadona«, naznačio je već početak koncerta, kad je prstom unatrag pogledom šibnuo svjetlotehničara na suprotnom kraju dvorane da ugasi prednja svjetla. On je to brzo shvatio i udovoljio želji. Dakle, Holmes nije mogao izdržati do solaže, da napravi nekoliko koraka unatrag prema podestu bubnjeva i prepusti središnju poziciju na pozornici MacKintoshu, koji je od tu dalje vodio solažu na gitari. Holmesa je do tu dijelila tek šačica sekundi. No njegov je ego naprosto morao odigrati uštogljenog klauna. Igra svjetla dio je uhodane koreografije, određene u skladu sa zahtjevima pojedine turneje, a razlog cijelom teatru oko svjetala, koji je Holmes kasnije još izvodio na pozornici tijekom koncerta, krije se negdje drugdje. Ako ne u kompleksu svjesnosti da jednostavno više ne može dostojno pjevati materijal pa takvim načinom preusmjeravanja pažnje kompenzira svoju slabu točku. Pjevač je tijekom koncerta više puta divlje mahao stalkom za mikrofon i držao ga u zraku kao da bi nekoga htio njime udariti, a nekoliko ga je puta i snažno zabio u pod pozornice.
Isto tako njegova komunikacija s publikom nije bila na razini poštovanja prema obožavateljima. »C’mon!!! Clap your hands, if you don’t give a fuck!!!!« i slični komentari ne spadaju u arsenal zdravog odnosa skupine prema svojim obožavateljima. Publika je srećom sav taj pjevačev egoistični teatar doživljavala kao oblik sarkazma, inače bi Holmesa zacijelo već linčovala. S hrvatskim temperamentom se na koncertima naprosto nije zdravo igrati.
Svaki normalan čovjek koji je tog dana bio u dvorani Pogon Jedinstvo vjerojatno je potiho pomislio: »Da ja tako loše pjevam, istupio bih iz skupine i preporučio kolegama zamjenu za sebe!« Zapravo ne znam u kakvim su odnosima članovi skupine, ali u nekoj drugoj tako velikoj skupini Holmesu bi se već poštено klimala stolica. Ako samo pomisliš na otrovni growl MacKintosha u njegovoj skupini Vallenfyre, čovjek se doista čudi svoj perfekciji i glazbenoj zrelosti tog odličnog gitarista da kod Paradise Lost već godinama dopušta tu smetajuću manu vokalne interpretacije.Na koncertu nije bilo skladbe u kojoj Holmes dijelom stihova nije prepustio publici da mu ona pomogne dok pjevač štedi snagu (i šuti!).
Dakle, nije problem izvedba instrumentalnog dijela ekipe, a kamoli smjela set lista. Jedno i drugo je doista krasno klapalo zajedno. Problem je pak Holmes i njegove mušice. Ovaj je put svojim ponašanjem u dvorani izazivao negativne emocije, zato je i reportaža više nego manje blaga i manje pragmatična nego što bi inače bila. Razlika između ljubljanskog i zagrebačkog koncerta je minimalna, ali značajna. U Ljubljani je Holmes svoj ego obuzdao, u Zagrebu nije. Bend je oba koncerta suvereno odsvirao, a Holmes se u Zagrebu ponašao kao princeza na zrnu graška. Nakon Just Say Words (»One Second«, 1997) samo je još skraćeno povikao »Thank you!!!« i odvihorio s pozornice. MacKintosh ga je još nekoliko trenutaka tražio na pozornici, vjerojatno ni sam nije mogao vjerovati što se događa s pjevačem. Ostatak Paradise Lost, predvođen pristupačnima Gregom i Aaronom, dostojno se oprostio od svojih ljubitelja u Zagrebu.
Kako rečeno. Sve bi bilo okej, pa i činjenica da Holmesov vokalni raspon više ne dopušta optimalnu realizaciju vokalne interpretacije klasika Paradise Lost, da je tip na pozornici pokazao drugačiji pristup i karakter. Ovako je nakon koncerta ostao gorak osjećaj da nas Paradise Lost vuku za nos, pa makar sasvim lagano. I to po toj strani što skupina koja će tek napuniti 25 godina svira svega sat i dobrih dvadeset minuta. To je već gotovo razina ishlapjelih W.A.S.P., koji su u svojoj upola manjoj izvedbenoj žetvi danas na pozornicama ionako poduprti snimljenim matricama. Kako god. U budućnosti će Paradise Lost vjerojatno posjećivati tek najzagriženiji fanovi i svi ostali ljubitelji metal glazbe koji skupinu cijene, a još je nikad nisu uspjeli uloviti uživo na pozornici.
Ta spoznaja polovičnosti to više izbija u prvi plan nakon što su Paradise Lost na ovogodišnjim ljetnim festivalima funkcionirali mnogo bolje i uvjerljivije. Prema pripovijedanju prvog RockLine metal stručnjaka i prvog metal gurua, inače dragog i veoma cijenjenog kolege i prijatelja Roka Klemšeta, Holmes je u Beogradu krajem lipnja ove godine (RockLine reportaža OVDJE) djelovao kao da je osjetno popravio svoj vokalni scenski pristup, a Paradise Lost su nastupom na ovogodišnjem Metal Campu potvrdili izvedbenu snagu velike uvjerljivosti s jednim od najboljih nastupa ovogodišnjeg izdanja Metal Campa (RockLine reportaža OVDJE). Šteta što ovogodišnja jesenska koncertna turneja u prilog albumu »Tragic Idol« ljetnu formu skupine naprosto ne opravdava.
Setlista
SOEN:
1. Fraktal
1. Fraccions
3. Delenda
4. Oscillation
5. Last Light
6. Canvas
7. Salvia
8. Slithering
PARADISE LOST:
1. Widow
2. Honesty In Death
3. Erased
4. Enchantment
5. Soul Courageus
6. In This We Dwell
7. Praise Lamented Shade
8.Pitty the Sadness
9. As I Die
10. One Second
11. Tragic Idol
12. The Enemy
—dodatak—
13. Embers Fire
14. Fear Of Impending Hell
15. Faith Divides Us – Death Unites Us
16. Say Just Words
Galerija slika
