Iz pepela feniksa rađa se nešto novo: Dirtswitch i LastDayHere (2012)

Arhiv Arhiv Zadnje ažurirano 11. lipnja 2026.

Autor: Sandi Sadar Šoba
Fotografije: Jerneja Jerak

Mjesto: Orto Bar / Ljubljana / Slovenija
Datum koncerta: 30.11.2012.
Broj posjetitelja: 80
Cijena karte: 5 €

Po jednom lošem danu ne smije se suditi cijela godina, a nakon jednog jedinog glazbenog susreta s proizvodima domaće produkcije ne bi se smjele donositi prenagljene presude – to je vodilo kojim si često smirujem dušu da zbog prevelikih očekivanja po dolasku na domaće klupske scene poslije ne bih bio neugodno iznenađen, razočaran i još manje voljan prihvatiti se inače šarolike ponude slovenskih entuzijasta koji se odluče uz opskurne koncerte publici ponuditi malo više pa izdaju čak i ploču. Naravno, tu je riječ o dvosmjernom procesu pa ponekad ploča potpuno ispuni sve praznine u inače poprilično načetom povjerenju u vještinu i potkovanost stvaratelja s ove strane Alpa i čovjek se u poslušano dodobra zaljubi, a nakon podijske empirije i provjere čarolije stvorenog uživo prije slušano zlato vrlo brzo može ispasti antipod Kosovelovim Integralima te kričeća suprotnost, kao da opet čitam pjesmu Kons 5. Ostavimo rubne stvari po strani i dopustite da vam najprije izložim razlog zbog kojeg sam se u petak, kad se u Ljubljani »događalo« na sav glas – u Kinu Šiška su žbuku sa zidova tresli Devin Townsend i Fear Factory, a temelje Menze pri koritu nekoliko metara dalje pomicao je brežiški kolektiv Demolition Group – umjesto predvidljivih lokacija odlučio otputiti u inače domaći, ali ipak mali ambijent Orto bara. Razlog je bio nastup grupe Dirtswitch – četvorice mladaca iz Naklog kod Kranja koji su prije dobre godine privukli moju pozornost svojim prvijencem Phoenix Down, a točka na i bila je namjera da provjerim i srčanost i glazbenu snagu celjskog petorca Last Day Here.

Kako se i dalo očekivati, u začudo prilično fino popunjenom Orto baru ledenu su atmosferu razbijali mladci s nešto kraćim stažem, barem što se godina djelovanja tiče. Dirtswitch je postava koja je svoj put po slovenskim pozornicama, a i simbiozu me(n)talnih energija, započela u Naklom kod Kranja 2009., a nakon samo tri godine djelovanja za pojas su zadjenuli i prvi studijski trofej – impresivnu pločicu Phoenix Down. Budući da se na starim lovorikama ne da spavati i budući da željezo treba kovati dok je vruće, u godinu dana uslijedio je niz koncerata i doma i u inozemstvu, a ja sam ih začudo uhvatio tek na samom kraju promotivne turneje, ali kako kaže stara izreka: »Bolje ikad nego nikad«. Iznad pozornice već se šepurila zastava s logotipom sastava, dobro zagrijane lampe u pojačalima bile su spremne da se u uši mase izlije tona svježeg, usijanog dušnog nektara. U najavljeno vrijeme dečki su zauzeli pozornicu i u nasićenu masu očekivanja zarezali neočekivano, novim udarnim projektilom kombinacije prljavih teških distorzija, solidne ritmičke podloge i milozvučnih slatkih vokala. Slave Fish, kako se radnim naslovom žigoše novi visokooktanski konglomerat postgrunge standarda i dodobra proučenih rifova, kojima Dirtswitch dodobra namotaju na sebe i uši i oči ljepšeg dijela publike, a na zvučne čari nisu imune ni grungeu sklone testosteronske mačo face. Prvi dojam je izniman jer je uravnoteženost artikulirane gitarske prljavštine ispod prstiju Janija Nendla, bosoprsta razigranost basista Roka Seiferta, bubnjarska udarnost Uroša Markiča te vokalna osjetljivost, a ujedno i prodornost vokalista Luke Lamuta uživo jednako učinkovita kao i u predstavljanju studijskog materijala. Grupa isijava predanost, a dobar duh postgrunge zaljubljenosti i u udarnije distorzije i u mekše konture baladnih priča o ljubljenju, patnji i životnim bolima odrastanja prožima svako vlakno scenskog bića sastava Dirtswitch. Pohvaliti valja ponajprije udarniji gitarski zvuk, koji cjelini daje poseban prepoznatljiv pečat, a izniman uigranost pred oči prikrada asocijacije na sastave Alter Bridge, Alice In Chains, Soundgarden, dok se ja uz koketno ušuljavanje wah-waha nisam mogao otresti asocijacija na Toma Morella i njegove zvučne ekskurzije i u sastavima Rage Against The Machine, Audioslave, a uvjetno i u njegovim najnovijim stvaralaštvom pod imenom The Nightwatchman. Too Much, udarniji štikl s ploče Phoenix Down, strasti ne smiruje, a kao izniman rotor scenske kemije pokazuje se Luka, koji svojoj podijskoj suzdržanosti, kontemplativnoj smirenosti i mekoći daje taman dovoljno eskapističke slobode da se tempo zbivanja ne zaustavlja, a srce kuca jače. Iznimnoj izvedbi autorskih pjesama ubrzo slijedi prvi izlet u posudionicu zvukova, ideja i paketa užitka. Spoonman je pjesma kojom su moje tinejdžerske godine dobile primjeren soundtrack za ublažavanje tegoba, no istina je da sam nakon toliko godina prokleto osjetljiv ako se itko laća preradbe svetog materijala pa umjesto dostojanstvenog poklona prošlosti publici servira polovičan zamazak i nekakvu benignu besmislicu. Kod sastava Dirtswitch kvaliteta se pokazuje i u skokovima u tuđe cipele, dragi moji! Luka je bez problema dosezao potrebne visine koje su još Chrisu Cornellu predstavljale zapreku, a cijeli glazbeni životić slovenske inačice krasnog briljanta s albuma Superunknown funkcionira bez zapinjanja i neželjenih posljedica želučanog refluksa. Autorski nastavak pjesmom Restraints a još više baladicom Looking Back dovodi uzburkaniju dušu u područje možda blago nepotrebnog creedovskog suspensea, no usprkos svemu dečki svoj posao, čak i kad na trenutke zazvuče malo slatkasto, obave suvereno i na razini. Budući da treba zadržati pozornost slušatelja, izlet u prilično bizarna vremena glazbenog biznisa pjesmom Open Your Eyes, koju je prije dobrog desetljeća pjevao njemački sastav Guano Apes, bio je pomalo neočekivan, pa čak i suvišan. Umjesto energije koju je s pozornice znala bljuvati temperamentna doseljenica Sandra Nasić, a prije svega zbog nedostatka bijesa i oštrine kojom je raspolagao njemački izvozni proizvod, Dirtswitch su poslužili pomalo otrcanim klišejem koji je u tom trenutku zvučao posve nepotrebno, ali bezazleno. Znatno suverenije i muževnije zazvučala je udarna pjesma Overhang, koja je nalik kombinaciji Metallice iz razdoblja Garage Inc. (pritom mislim ponajprije na dobru i udarnu ritmičku sekciju te taman dovoljno glasnu i prljavu gitaru) s već navedenim alternativnim implantatima. Hibridi su ovaj put bili dobrodošli, a evolucija je dovela do stepenice na kojoj se od dobro poznatih građevnih elemenata može složiti nešto prokleto dobro i ušima odmah drago. Primjer za to je i visokooktanski prvi singl s ploče Phoenix Down, pjesma My Story, kojom koncert klizi prema kraju, a da išta zapinje, ni na pozornici ni ispod nje. Komunikacija između Dirtswitcha i podijskih opsjedatelja bila je taman kako treba, a dobar duh večeri bio je sklon i mladcima na pozornici i mojoj grungeom i alternativnim briljantima pomalo zalijepljenoj duši. Drugi dukat iz nove kolekcije pjesama kojom Dirtswitch misle nadograditi dosadašnji put je pjesma, izvorno napisana za štikl koji bi se trebao vrtjeti na borbama novodobnih tučačkih gladijatora, sirovija rock’n’roll pjesma WFC, koju ćemo možda ubuduće znati i pod imenom Piece Of Me, no iz dosadašnjeg opusa pomalo strši, odskače i nekako ne predstavlja najlogičniji nastavak njihove zvučne evolucije. Radije ih vidim u grunge vodama, mislim, dokaz za to je i suvereno izveden poklon divu, palom junaku seattleskog zvuka, Layneu Staleyju, pjesma Man In The Box! Nešto mekša vokalna izvedba doduše ne dostiže Layneov samouništavajući gnjev, ali sve ostale komponente – udarni val gitara, masivni zid basa i bubnjeva te izniman skokovi u vokalne visine izvedene su odlično! Tome je mogla pritrditi i masa, koja je nakon pjesme Under My Skin dobila veliki finale pjesmom koja krasno sovpada s duhom sadašnjeg vremena revolta, revolucionarne ushićenosti i bijesa – R.A.T.M. neuvelom Killing In The Name, kojom se cijeli set simpatično ulijeva u cjelinu pod koju bi se rado potpisali i neki uvaženiji, viđeniji i češće slušani stariji staleški kolege mladih Gorenjaca.

Nastavak me malo više brinuo jer sam i sam prilikom praćenja niti celjske grupe Last Day Here uz slušanje ploče From Pieces Created doživio priličnu averziju, a u glavi mi je uz potencijal koji se ne razbukta do kraja uz slušanje gotovo pukla aneurizma. Usprkos svemu odlučio sam štajerskom kvintetu dati priliku da se dokažu i uživo. Sa sedam križeva zajedničkog postojanja na plećima, djelomično izmijenjenom postavom (grupi se nakon odlaska bivšeg bubnjara kao posljednji prije debele godine i pol pridružio Saša Corso) i novim elanom, gitaristički dvojac kojeg čine veterani celjskog hardcorea i nu-metala Uroš Boršič i Jure Gorjanc, basist Tomi Šenveter i vokalist Marko Duplišak odlučili su napisati novo poglavlje svog postojanja. Nakon višegodišnje stanke vrijeme je za nov vjetar u jedrima sastava, a prikladan za promociju ploče koja će ugledati svjetlo dana 2013., albuma New Beginning, bio je i tandemski nastup sa sastavom Dirtswitch. Već nakon prilično predvidljivog introa i uvodnih sampleova uvoda u pjesmu Hope Never Dies i u Ortu ostaje jasno samo jedno – LastDayHere su ostali, na donekle nadograđen način, još uvijek zarobljenici forme koju su prije nekoliko godina napisala imena poput Linkin Park, a grupe poput Cage 9, Digital Summer, Index Case ili Signs Of Betrayal održavaju provjerene, ali ne i nadograđene i poboljšane, na komatoznom životu. Valja priznati da je prvi val suzdržanosti mogao proizaći i iz prilično tiše zvučne slike sastava jer su prethodnici imali zvuk znatno dotjeraniji, a gitarski masiv kod LastDayHere zvučao je znatno zločestije, tanje i, ako smijem naglasiti, za mrvicu previše bezdušno. Uroš i Jure doduše znaju svoj posao, no melodika preciznog stampeda i matematički točno odmjerenih breakova ipak ne može nadomjestiti dušni supstrat alternative i grungea koji je prije toga punio svodove ljubljanske scene. Činjenica je da je Marko svojom scenskom prezencijom i izuzetno kvalitetnim nastupom pridonio tome da je donekle ustajala dinamika postupno zavjetrila među nešto razrijeđenim redovima petkovske publike, no mnogo je ljudi došlo po dozu već provjerenih jela, a umjesto toga svi su dobili iznenađenje kakvom se nisu nadali. I nastavak je bio u znaku novitet! Pjesma Simply Divine kao drugi singl s dolazećeg albuma najava je da su dečki fragmentiranost prvijenca ostavili iza sebe te da je novi studijski čin odlučnije i domišljatije zamišljen. Kombinacija milozvučnih vokala i naizmjenično grlenih krikova okrunjena je prilično sempliranim zvukovima, a dotjerane konture daju dojam da su se dečki posla prihvatili s lucidnošću i znanstvenim duhom, a ne toliko slijedeći inspirativne niti trenutne inspiracije. I zbog toga se nisam mogao otresti dojma da u inače kompaktnoj cjelini svih dijelova zjape mali, ali ovaj put pomalo smetajući nedosljednosti. Izniman izvedba nije se primjereno prenijela na auditorij, a nedostatak mojota održao je inače dinamičan scenski nastup u sferama prosječnosti, ali ne i iznimnosti, koju bi dečkima za sam trud nedvojbeno potpuno priuštio. Nešto više čvrstoće i opipljivosti, a prije svega pravog magnetizma u kompasu koncertnog finala donijela je pjesma Hide, kojom su se celjski grofovi nu-metala predstavili već na prvijencu From Pieces Created. Ne, neću suditi da su neki stara odijela s vremenom potpuno prerasli i da je više bila riječ o trenutku sentimentalnog prisjećanja na prošlost, jer je gručica ljupkih djevojaka ispod pozornice stidljivo zauzela prvi red i glasom podržala Markov trud da zbivanje prebaci u višu brzinu. Pritom je djelomično uspio jer je nastavak s ostatkom nove, još neizdane ploče onu iskricu strasti, koju su neki došli tražiti isključivo zbog odjeka prošlosti, konačno otpuhnuo. Ja kažem: »Hvala bogovima!«, jer mi je preporođena zvučna slika sastava draža od one izpred nekoliko godina. Kilometraža, godine novih iskustava i izazova, a ponajprije kaljenje u vatri i znoju pozornica i doma i u inozemstvu – sve su to čimbenici zbog kojih se grupa LastDayHere isklesala u solidan izvozni proizvod, a do iznimnosti fali još sasvim malo. Najprije bih istaknuo činjenicu da je nu-metal već posljednjih nekoliko godina prilično preživjela forma koja nudi vrlo malo prostora za nadogradnju, evoluciju i tako potrebna iznenađenja. Ja imam malih iznenađenja, barem kad je riječ o glazbi, uvijek rado, a kod ovog generičkog derivata, koji celjski petorac inače zanatski suvereno i dobro predstavlja, previše je stvari servirano iz prve i po istom kalupu. Riječ je naravno o mom osobnom mišljenju, no usprkos sjaju i uigranosti, besprijekornosti i sterilnom zvuku, velika većina inače pomno pakiranih poruka projurila je pored mojih ušiju, a cijela slika bila je preobilna da bih je mogao odjednom obuhvatiti, probaviti i nakon svega još biti objektivan. U svakom slučaju, okus u ustima nakon viđenja LastDayHere u koncertnom elementu malo mi se popravio, a dečki su svojim zalaganjem dobili veliki plus u mojoj bilježnici. Usprkos svemu bio je kasan sat, a kod prilično benignog zbivanja u Ortu u hladnoću ljubljanske noći prijevremeno me namamio poziv obveza, pa konačnog raspleta dijaloga, u kojem je grupa na pozornici cijedila svoj dušni supstrat, a zauzvrat dobivala mlake pljeskove, nažalost nisam dočekao.

Usprkos svemu mogu reći da je ovaj petkovski večer bio prokleto zanimljiv i pun divnih preokreta, a ponajprije šarolike palete dobre, ponajprije glasne glazbe. Tandemski eksperiment ovaj je put rezultirao time da su gorenjske alternativne nade za nekoliko dužina nadmašile utvrđenije i iskusnije štajerske alternativne metalce. U skladu s poslijeizbornim analizama i preslagivanjem statistika ovako i onako, treba i u pehare ovogodišnje anamneze događanja uliti malo čistog vina. Ja bih posudio metaforu iz svijeta numizmatike. Srebrnjaci s vremenom dobiju na površini tamniji sloj patine koji novcu daje malo tamniji sjaj. Usprkos tome neupućeni u želji da novac bude što ljepši hrle da ga što prije očiste pa uzmu u ruke čeličnu četku i izbruse naizgled nečistoću s površine svog brižno čuvanog blaga, a time naprave nepopravljivu štetu. Blistaviji novac vrijedi manje, a s patinom su marljivci uspjeli s novca strugnuti i karakter i priče. S glazbom je slično. Dirtswitch se svoje zaljubljenosti u prljavije konture ne srame i tu svoju strast čak nadograđuju, što će, nadam se, dokazati budući studijski uradak. S druge strane, LastDayHere su odlučili svoj zvuk uglačati do maksimuma, što se nekima može i svidjeti, no ja pogrešam onih osam grama duše zbog kojih se nešto dobro može pretvoriti u nešto iznimno. Vremena je dovoljno, a tko ima pravo, pokazat će test vremena i izdržljivosti. Ja i dalje radije stavljam na kartu prljavštine jer mi sterilna servilnost osobno ne odgovara, dragi moji …