Ian Anderson je prvorazrednim teatralnim nastupom dokazao da prosječan čovječuljak u ‘razvijenom’ svijetu i nakon četiri desetljeća ostaje ‘glup kao čep’! (2012)

Arhiv Arhiv Zadnje ažurirano 11. lipnja 2026.

Autor: Peter Podbrežnik
Fotografije: Jernej Vene

Mjesto: Palasport Di Chiarbola / Trieste (Trst) / Italija
Datum koncerta: 01.12.2012
Broj posjetitelja: 1000
Cijena karte: 30,00€ (tribine) / 50,00€ (parter naprijed)

Ian Anderson je prvorazrednim teatralnim nastupom dokazao da prosječan čovječuljak u ‘razvijenom’ svijetu i nakon četiri desetljeća ostaje ‘glup kao čep’

Šetrdeset godina prošlo je otkako su legendarni progresivni rockeri Jethro Tull pod flautističkim i pjevačkim diktatom škotskog agroživežnog korenjaka Iana Andersona, premazanog svim mastima, snimili konceptualnu burlesku »Thick As a Brick«, koja je s godinama postala neka vrsta mjerila kako stvoriti prvorazredno konceptualno remek-djelo. Vremena su se od tada, nakon četiri desetljeća, naravno korjenito promijenila i nažalost ne nabolje, pa je Ian osjetio da treba snimiti nastavak »Thick as a Brick«, koji je s podnaslovom »Whatever Happened to Gerald Bostock« snimio kao samostalni izvođač, jer njegov dugogodišnji tullovski gitarski prijatelj Martin Barre nije dijelio istu viziju, zbog čega su Jethro Tull trenutno na neodređeno vrijeme ‘postavljeni u kut’. Nimalo kontroverzan potez u obliku novog »Thick As a Brick«, koji se pokazao dostojnim nastavkom originalnog prog rock remek-djela, ispao je iznenađujuće posrećen i Ian je krenuo na samostalnu koncertnu turneju na kojoj uživo izvodi oba dijela koncepta »Thick As a Brick«, pri čemu uz vrhunsku glazbenu izvedbu nudi i nadasve zabavnu scenografiju, kakva je mogla niknuti samo na njegovu crnohumorističnom ‘vrtu’.

O tome smo se mogli nazorno uvjeriti tijekom njegova nastupa u tršćanskoj dvorani Chiarbola, gdje smo prije otprilike godinu dana prisustvovali prilično nesretnom nastupu ‘čudaške’ verzije legendarnih Yes. Ian je unatoč tome što je usred svojih šezdesetih još uvijek zavidno vitalan za svoje godine i opet je nekoliko puta izveo svoj zaštitni stav na jednoj nozi. Isto tako je, kad nije pjevao, zdušno mijenjao flautu i akustičnu gitaru te ponovno potvrdio svoj dugogodišnji multiinstrumentalistički pedigre. Ianu su na pozornici društvo pravila dvojica dugogodišnjih tullovskih prijatelja: klavijaturist i aranžer John O’Hara, koji je sa svojom razbarušenom kosom, pingvinskim fraku i naočalama izgledao poput ludog genija, te bjelokosi i smireni basist David Goodier. Barrea je zamijenio mladi bavarski gitarist Florian Opahle, koji je svoje gitarske zadatke obavio odlično, iako je zbog svog seljačkog izgleda s američkog južnjačkog zakutka više sličio nekom od članova skupine Molly Hatchet. Za bubnjevima je umjesto dugogodišnjeg tullovskog bubnjara Doanea Perryja ili Ianova sina Jamesa Duncana, koji je u prošlosti više puta obavljao dužnost koncertnog bubnjara, sjedio Scott Hammond.

Najveći šok bila je scenska prisutnost pjevača i glumca Ryana O’Donnella, koji je pokrivao one Ianove vokalne linije koje legendarni flautist jednostavno više ne može otpjevati. Tako se ostvarila zla slutnja svih nas koji smo posljednjih godina imali priliku uživo čuti Ianov sve više oštećen vokal, kojem godine nisu ni najmanje oprostile, a nakon operacije 1985., kad je zamalo ostao bez glasa, nikad više nije zvučao kao nekoć. Tu treba posebno pohvaliti O’Donnella, koji je po izgledu pomalo podsjećao na legendarnog glumca Toma Bakera iz znanstvenofantastične serije Doctor Who, jer mu je glas bio na moč sličan Ianovu, a uz to je svojim presvlačenjem i scenskom mimikom pripremio vrhunsku glumačku predstavu, koja je, i zahvaljujući ostalim Ianovim scenskim drugarima koji su se predano posvetili svojim instrumentima, bila prava paša za oči. Da je O’Donnell stavio umjetnu bradu i periku i da je netko primaknuo jedno oko, mogli bismo na tren čak pomisliti da na pozornici stoji Ianov mladi dvojnik.

U prvom dijelu više od dva sata dugog koncertnog nastupa, prekinutog usputnom petnaestominutnom stankom, Ian i njegovi glazbeni prijatelji izveli su cijeli »Thick As a Brick« iz 1972. Svi osim Iana, koji se na pozornici pojavio kad su svi ostali već imali spremne instrumente za početak sviranja, na pozornicu su došli preobučeni u iznošene jakne, s metlama i radničkim kapama na glavama, kao da su neki radnici iz kazališta s početka 20. stoljeća. Pritom su se bavili velikim koferom u kojem je jadni basist Goodier među ostalim pronašao i kondom te steznik. O’Donnell mu je svjetiljkom posvijetlio prema publici, gdje su potom prstom pokazali na izmišljenog ‘krivca’. Burleskni skeč nastavio se projekcijom na kojoj se pojavio Ian u ulozi psihijatra Geralda Bostocka, glavnog protagonista oba dijela »Thick As a Brick«. Dok većini Talijana (te je večeri u publici bila potpuna pobjeda gerontokracije, uz iznimku šačice ‘štrebera’, nekoliko metalaca i triju usamljenih djevojaka koje su vjerojatno promašile nastup Lady Gaga) nije bilo ništa jasno, dvojica Slovenaca u drugom redu cijelo su se vrijeme zadovoljno smješkala humorističnim umetcima. U trenutku kad se na pozornici pojavio Ian te zasvirao akustičnu gitaru i otpjevao uvodne stihove »Thick As a Brick«, u dvorani je prvi put doista zakuhalo, iako većinom osijedjela publika sve do kraja nastupa, očekivano, nije bila tko zna kako glasna. Ian je usred nastupa opet iskoristio stari trik s mobitelom, na koji ga je ovaj put nazvala violinistica Trans Siberian Orchestra Anna Phoebe, koja je u prošlosti već nekoliko puta surađivala sa slavnim flautistom. Ian ju je pozvao da se putem Skypea na određeno vrijeme pridruži skupini u nastavku nastupa, što je ona i učinila. Dok je svirala violinu, bavila se svojim novorođenčetom, a u pozadini ju je vrebao tajanstveni ronilac, koji se te večeri još nekoliko puta pojavio na projekcijama. Naravno, radilo se o unaprijed odigranom skeču, a tajanstveni ronilac, koji šeta po trgovima i selima, nije bio nitko drugi nego Ian. Originalni »Thick As a Brick«, koji je ironično nastao kao parodija na konceptualne albume, satira je o dječjem geniju Geraldu Bostocku, kojemu korumpirani i konzervativni žiri oduzme nagradu za najnadarenijeg mladog pisca kad u njegovu društveno-kritičnom spisu prepozna sebe i odraz cijelog izopačenog i staromodnog društva kojemu služi. Što se glazbe tiče, riječ je o izuzetno kompleksnoj, više od 40-minutnoj suiti s ogromnim brojem nepredvidljivih vremenskih prijelaza, improvizacija i dužih instrumentalnih dionica u kojoj nema nikakvih stanki, što znači da je riječ o izuzetno zahtjevnom pothvatu pa je bilo posve razumljivo da Ianov umorni vokal to nije mogao u cijelosti izdržati. Nekoliko puta je čak prilično nespretno ‘zabrljao’ kad se prerano uključio u instrumentalnu pratnju. Srećom, u drugoj polovici nastupa to mu se više nije dogodilo, dok je svoju instrumentalnu misiju opet obavio odlično i bio, uz stav na jednoj nozi i ohrabrujuće geste, slika i prilika scenskog zabavljača. Svijetlokosom gitaristu Florianu vidjelo se da neizmjerno uživa u pojedinim gitarskim solažama, gdje je zauzeo središnju scensku poziciju i šepurio se poput nekog gitarskog heroja osamdesetih. Posebno je te večeri bio raspoložen dugogodišnji tullovski klavijaturist O’Hara, koji je u drugom dijelu nastupa prihvatio i harmoniku. Pojedini stihovi iz teksta bili su pritom izravno popraćeni duhovitim projekcijama, koje su vrhunac doživjele u drugom dijelu nastupa, kad je došlo vrijeme za izvedbu »Thick As a Brick 2«, koji nije izašao u obliku super duge suite, nego se sastoji od više kraćih skladbi s naslovima. Između je bila petnaestominutna stanka, koja je u trenutku otpuhnula razmak od četrdeset godina između originalnog koncepta i njegova suvremenog nastavka, koji pripovijeda o pet mogućih profesionalnih sudbina odraslog Bostocka. Najzabavnije je ispala dionica »Banker Bets, Banker Wins«, tijekom koje se O’Donnell našminkao u korumpiranog bankara s obveznim engleskim polucilindrom i kišobranom za šetnju, dok su se u pozadini tijekom refrena puštale izuzetno prikladne snimke domaćih prasaca koji se halapljivo nažderu iz korita. Između »Power of the Spirit« i »Give Till It Hurts« O’Donnell se našminkao u evangelističkog TV propovjednika te među pojedinim članovima banda, osim Iana naravno, skupljao dobrovoljne priloge za crkvu. I ovaj put se na projekcijama više puta pojavio ronilac, koji je napokon pronašao izlaz na more, dok je vrvjelo snimaka s Ianova imanja, ili bolje rečeno posjeda s vilom i velikim poljoprivrednim površinama. Najvažnije je bilo to da je tijekom šetnje sa svoja dva najbolja prijatelja, mačkom i psom, nahranio svoje kokoši. U zaključku »Thick As a Brick 2« Ian je kar na projekciji predstavio pojedine članove banda i zahvalio publici na podršci. Time je bio kraj službenog dijela nastupa, ali ne i koncertnog druženja, jer Ianu većina pristaša nikad ne bi oprostila da nije izveo i najomiljeniju tullovsku klasiku »Locomotive Breath«. Tijekom izvođenja potonje publika je iznenada oživjela, skočila na noge i probila se pod pozornicu, tako da su i tete u krznenim kaputima i staro-rockerski stričeki u kaputima koji su zaudarali po divljačinskom gulašu i vinu pokazali poneki znak života.

Ian i njegova ekipa iznenadili su nezaboravnom scenskom predstavom. Oduševljeni smo bili i oni od nas koji nismo zaboravili da godine nisu bile milosrdne prema njegovim vokalnim sposobnostima i koji bi radije vidjeli da je »Thick As a Brick 2« izašao kao novi album Jethro Tull, naravno s Martinom Barreom na gitari.

Setlista

Thick as a Brick, Part 1
1. Intro (Gerald Bostock visits a psycotherapist)
2. Thick as a Brick
—stanka 15 min.—
Thick as a Brick, Part 2
Thick as a Brick 2: Whatever Happened to Gerald Bostock?
3. Intro: Visiting St. Cleve
4. From a Pebble Thrown
5. Pebbles Instrumental
6. Might-Have-Beens
7. Upper Sixth Loan Shark
8. Banker Bets, Banker Wins
9. Swing It Far
10. Adrift and Dumbfounded
11. Old School Song
12. Wootton Bassett Town
13. Power and Spirit
14. Give Till It Hurts
15. Cosy Corner
16. Shunt and Shuffle
17. A Change of Horses
18. Confessional
19. Kismet in Suburbia
20. What-ifs, Maybes and Might-Have-Beens
—bis—
21. Locomotive Breath