Loše vijesti ili depresija već na samom startu veselog prosinca (2012)

Arhiv Arhiv Zadnje ažurirano 11. lipnja 2026.

Fotografije: Aleš Podbrežnik

Mjesto: Ljubljana / Orto bar / Slovenija
Datum koncerta: 03.12.2012
Broj posjetitelja: 20
Cijena karte: 7,00€

Ovaj put se već na uvodu posipam pepelom, jer je ponedjeljkov posjet ljubljanskom Orto baru bio obilježen depresijom, vremenskim kašnjenjem (ili pak prokletom švicarskom točnošću organizatorova rasporeda, ako već tražimo riječi prikladnog opravdanja) te nedostatkom informacija o tome što će nas na sam početak tjedna zadesiti u prvim borbenim linijama na koncertu. Glavni razlog našeg dolaska bili su velenjski prvoborci novovalne metal melodike, petorka uvijek modno u crno odjevenih mladaca Inmate. Oslobodilački faktor kvalitetne i uigrane glazbe isijava sam bit ploče Free At Last, a po europskim gradovima i domovima ljubitelja metala ploču je razasula izdavačka kuća Graviton Music, koja je na istu pozornicu probno postavila i domaće metalce te baskijsku glazbenu nepoznanicu, punkersko alternativni power trio Berri Txarrak. Na samom startu, dakle, nisam ni slutio da će rezultat biti nalik onome kad uz dobro rashlađenu lubenicu popiješ mlako pivo …

Da nam ova večer nikako nije suđena, naznačio je već sam uvod, jer smo po dolasku na poprište, koje obično prije devet navečer uopće ne radi, uhvatili samo posljednja dva komada nastupa grupe Inmate. Pred kardinalno ispražnjenom dvoranom, u kojoj je šank podupiralo samo osoblje, a u prvim borbenim linijama gurala se nevjerojatnih deset osoba, basist Saša Bandalo i gitarist Andrej Bezjak na desnoj strani malene pozornice, stanjem apatične publike vidno nezadovoljni gitaristički suborac Aleš Kroflič na lijevoj strani, bubnjar Jure Grudnik u zaklonu svoje opreme te dinamični rotor sastava, sada kratkokosi mišićavi grlen orator Rok Mike Miklavžina u samom središtu zbivanja, davali su doista sve od sebe, ali pravih rezultata nije bilo moguće primijetiti. Inmate su sastav koji mnogo drži do pravog predstavljanja, a osim zastava s vatrenim logotipom, majica te pročišćene estetike i potpune koordinacije svih članova na pozornici, upravo su izvanredni nastupi ti koji šire dobar glas o kvintetu kako doma tako i izvan granica naše države. Ovaj put, barem po viđenom sudeći, zvijezde nisu baš bile na strani slovenskih boraca. Solidna uravnoteženost obiju gitara i ostalih instrumenata bila je glavni adut debija na način kako dugo očekivani uradak i zaslužuje, no dobar zvuk ovaj put s dobrom predstavom nije ispleo pravu simbiozu sa šestim članom sastava – s publikom. Mike je sjedio na stepenicama i posljednjim atomima snage iz grla istiskivao riječi poticaja i prijeko potrebnog elana, no osim nekoliko prijatelja i pljeska na kraju nastupa, nekakve euforije, dinamičnog plesa strasti i testosteronske ushićenosti u poprilično mlakom Ortu nije se moglo osjetiti. Energični pjevač potom se spustio na daske ispod pozornice i neposrednim kontaktom dao do znanja da je vjera u ono što Inmate rade, usprkos lošem danu, prokleto živa! I ovaj put ne radi se samo o vjeri jednog vjernika ili tek čvrsto povezane petorke, nego o nečem većem. Inmate su radnici i poput desantne jedinice na brižno planiranoj misiji krče si put u inozemstvo. Među ostalim, uskoro se odlaze i preko Kanala u Englesku, a Njemačka i Austrija već su prava stalnica koncertnog menija mladog kolektiva. Nakon izzvučavanja završnih taktova skladbe Free At Last te outra slijedi kao i uvijek još jedan zajednički naklon, pozdrav publici, a oznojeni i mislima već na putu doma odmah su se prihvatili pospremanja pozornice, jer su glavne zvijezde večeri, baskijski trojac Berri Txarrak, već silili na pozornicu.

Berri Txarrak je baskijski power trio koji svojom baskijskom lirikom i glazbom potresa svijet još od 1994., no usprkos tome u našim su krajevima još potpuno nepoznati. Trojac je dobio dobre kritike na raznim glazbenim natječajima, a s brojnim koncertima u Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Danskoj i domaćoj Španjolskoj razvili su se u sastav koji može suvereno nastupiti i pred sastavima poput Rise Against. Sedam albuma i niti jedna skladba na engleskom – to je statistika koja pokazuje da dečki očito imaju dovoljno ideja i glazbenih poruka za publiku, no ovaj put u Ortu je nedostajala upravo ova potonja. Među publikom, koja se primaknula malo bliže pozornici, većinu su činili turisti iz španjolski govorećih zemalja, a među zanesenjacima koji su očito znali što ih čeka zavijorile su boje baskijske zastave. Krasno, samo još moramo načeti glazbu, a tu se stvar počinje komplicirati. Kad Berri Txarrak zauzmu pozornicu, ime koje u prijevodu znači Loše vijesti pokazuje se vrlo prikladnim! Alternativno zdrizanje razglašene gitare, brutalni tempo masivnih bubnjeva i do kraja navijeno basovsko pojačalo ukazuju na to da se sprema decibelno testiranje potresne sigurnosti ljubljanskog kluba. Albo-Kalteak zvuči najprije vrlo obećavajuće. Debeli nanos distorziranog explorera, koji kroti bradati mršavi pjevač Gorka Urbizu, na način koji sam oduvijek volio kod genijalnih alter punkera At The Drive In krasno se povezuje s ritmičkom sekcijom bubnjara Galdera Izagirrea i basista Davida Gonzaleza. Ali sve me prođe kad na tako odlučnu i udarnu glazbu Gorka nasuče svoje vokale koji su, ruku na srce, ispod svake kritike. Ne samo da nemam pojma o čemu pjeva – za baskijski sam totalni analfabet, a vi? – nego me izvedba vrlo nesuverenog jadikovanja i odvraća od daljnjeg udubljivanja. OK, možda će biti bolje, kažem si, ali stvari se sve više komplicirati. Premalo samopouzdanja dečki maskiraju sve većom glasnoćom i navijanjem gumba za izlaznu snagu, no ipak glazbeni konstrukt nema dovoljno jaja da bi im čovjek mogao vjerovati na prvo slušanje. Usprkos nizu studijskih izdanja koja slušaju na imena Ikasten, Eskuak/Ukabilak, Libre, Jaio.Musika.Hil, Pavola i Haria, ostajem hladan kao špricer, a defragmentirana slika intenzivnog punkerskog poplesavanja ne ide zajedno s nervoznom energijom mekoćurastih vokala, svemu tome dodajte još sve više razglašene žice na električnoj gitari koje Gorka ugađa kar uživo tijekom sviranja, i dobivate nešto što ne spada u rubriku priča o uspjehu. Usprkos tome, nekoliko španjolskih zanesenjakinja pjevalo je sve komade nesamopouzdanog pjevača, a među publikom se uz snimatelja, koji je kamerom hvatao sve dobre trenutke sastava, njihajući se derao i prepiti pristaša trojca na pozornici, ukrašen nogometnim šalom lokalne baskijske jedanaestorice. S šuškavim, blesavim naglaskom Gorka je potom mucajući pozdravio publiku i izustio nekoliko mlitavih riječi o svojoj sreći što je u Sloveniji: »Every country is the same – like here, like there, like everywhere. You nice, he’s dangerous and not so nice, but we’re here, playing, yes … Nice ...«. WTF? Da je bar šutio i radio ono za što je plaćen! Mješoviti niz starih i novih »hitova« tako je išao dalje u smjeru shizofrenog iritiranja masa. Komadi poput Jaio.Musika.Hil ili Haria imaju nekoliko doista krasnih elemenata koji bi imali potpuni potencijal. Rif tu, rif tamo, lijep prijelaz na basu tu ili tamo i čvrst zvuk bubnjeva – to su elementi koji sastavu daju nekakav prilično čvrst kralježnicu, no, nažalost, trio ima vrlo loš par glasnica, a to kao potpuni supresor ubija i posljednju nadu da bi moglo biti išta bolje. Na Hasi eta bukatu i Onak eta Txarrak već se potpuno gubim, sve degradiranija buka koja je navirala iz zvučnika sprječavala je da čujem i posljednji šapat zdravog dijela razuma, koji me tjerao na preuranjeni odlazak. Slijedi još nekoliko cendravih obraćanja i blesavog nervoznog smiješenja, a onda pada konačna odluka – vrijeme je novac, a usprkos recesiji mora postojati šačica dobrog ukusa i racionalnosti, pa se prije isteka dva sata maratonskog kažnjavanja ušiju uputim na ledeni ljubljanski zrak.

Ne mogu biti nepristran kad kažem da su mi dva komada domaćih gladijatora dobro izbrušenog i poput britve oštrog metala doista dala dobar flaster na dušu. Velenje se pokazalo kao mjesto gdje se rađaju dobre ideje i odrastaju dobri glazbenici, a iz valionice iskričavih talenata po kvaliteti, nastupu i odlučnosti ističu se Inmate, a dečki uz jasnu viziju imaju i kralježnicu te jaja dobro spuštena u hlače, što za Baske, koji slove po svojoj upornosti, revoltu i zdravom ponosu, ali ne i po glazbenoj briljantnosti, ne bih mogao reći. Mlitava predstava, koja je pokušala razočaranje prevagnuti u pozitivu pogrešnim adutima, predstavila je bučni trojac u prilično bezveznom svjetlu. Berriji su opravdali težinu staroga izreke »Nomen est omen«, a loše vijesti su svojim bučnim nažiganjem u prazno konačno kaznile barem moj par ušiju. Nekoliko vremena tovrsnoj baskijskoj egzotici radije ću se odreći, a ovakve eksperimente, u kojima bih na jednoj strani dobio metalnu mrkvicu, a na drugoj nedefiniranu alternativnu mlitavost kao neobičnu palicu, nadam se da će prije biti rijetkost nego novo napisano pravilo. Magarac, kažu, ionako ide samo jednom na led, zar ne?

Setlista

INMATE:
1. Outmate + Inmate
2. Without Warning
3. Overcome
4. Healing
5. Fire, Walk With Me
6. Angels
7. Written In Blood
8. Promises
9. Victorious
10. Inexorable Path
11. Lost In Words
12. Out Of The Darkness
13. Free At Last

BERRI TXARRAK: