Autor: Peter Podbrežnik
Mjesto: Pordenone / Deposito Giordani / Italija
Datum koncerta: 26.01.2013
Broj posjetitelja: 800
Cijena ulaznice: 18,00€ / 22,00€
Gotovo godinu dana nakon što je 24. ožujka 2012. dio Rocklineove ekipe u Pordenoneu prisustvovao nastupu legendarnih Le Orme i Banco Del Mutuo Soccorso, na istoj su se pozornici ponovno oglasile ‘Stope’ (Le Orme), ovaj put u društvu New Trolls, još jednog kultnog sastava iz zlatnog doba talijanskog progresivnog rocka. Unatoč tome što sve spomenute talijanske progresivnorockovske veličine još od kraja sedamdesetih ne ostvaruju veće komercijalne uspjehe, u svojoj su domovini i danas iznimno popularne među svim ljubiteljima dobre glazbe, a neke od njih, ponajviše putem novih studijskih izdanja, i danas dosežu visoke umjetničke standarde nekadašnjih vremena (među njima i Le Orme i New Trolls). Zato nije bilo iznenađenje što je dvorana bila gotovo posve puna, iako je došlo nešto manje ljudi nego prošle godine, kad su uz Le Orme gostovali jednako omiljeni Banco Del Mutuo Soccorso.
Prvi su nas svojom pozornicom razveselili Venecijanci Le Orme, koji ponovno djeluju kao trio, a čine ga jedini originalni član, bubnjar Michi Dei Rossi, klavijaturistički genijalac Michele Bon i basist/pjevač Fabio Trentini. Legendarni pjevač Jimmy Spitaleri u međuvremenu se vratio svom sastavu Metamorfosi, a na pozornici više nije bilo ni gitarskog virtuoza Williama Dotte. Obojica su na prošlogodišnjoj turneji bili gostujući članovi u potporu najnovijem albumu Le Orme »La Via Della Seta« (2011), konceptualnom remek-djelu o putovanjima Marca Pola. Svojom su prisutnošću značajno proširili, a mjestimice čak i poboljšali cjelokupni zvučni kolaž, no legendarni bend sada ponovno djeluje kao trio. Iako je Spitaleri jedan od najboljih talijanskih rock pjevača i šteta je što nije produljio suradnju, Le Orme su i bez pravog pjevača i gitarista još uvijek fantastičan bend. Uostalom, većinu su karijere i proveli kao trio. Trentini se naime uz oduševljavajuće sviranje bas-gitare i akustične gitare posve pristojno snalazi i u pjevačkoj ulozi. Michele Bon trenutačno je jedan od najboljih talijanskih klavijaturista, idealan nasljednik originalnog klavijaturista Tonyja Pagliuce, i ne bismo pretjerali kad bismo ga nazvali talijanskim odgovorom na Keitha Emersona. Bon je poput neke hobotnice stalno preskakao između hammond orgulja, mini mooga, električnog klavira i gitarskog sintisajzera i usput, onako ni iz čega, izazivao burne valove oduševljenja među svim prog rock sladokuscima.
Poglavar i nestor sastava Dei Rossi, još uvijek jedan od boljih bubnjara talijanske prog rock scene, uz obilje strastvenih ritmičkih finesa marljivo je brinuo i za dobro raspoloženje u dvorani, ponajviše raznim šaljivim doskočicama između pojedinih izvedbi. Le Orme su nastup otvorili instrumentalom »L’Alba Di Eurasia« te »Il Romanzo di Alessandro«, uvodnim skladbama s prije spomenutog albuma »La Via Della Setta«. To nije bilo iznenađenje, jer je riječ o doista odličnom albumu, posve usporedivom s njihovim najboljim dosezima iz sedamdesetih. S obzirom na to da ove godine prolazi 40 godina od izlaska remek-djela Le Orme »Felona e Sorona« (1973), njihova najcjenjenijeg studijskog ostvarenja, očekivalo se da će većina koncertne set liste obuhvatiti upravo skladbe s tog klasika talijanskog progresivnog rocka. Tako je i bilo pa smo uživali u zvukovima vječnih »Felona e Sorona« zimzelenih poput »Sospensi nell ‘incredibile« »Felona«, »Sorona«, »L’Equlibrio« i »Ritorno al nulla«. Naravno, uz nezaboravne klasike poput »La porta chiusa« i »Sguardo verso Il Cielo« te večeri nije izostao ni njihov najveći hit »Gioco di Bimba«, koji im je 1972. donio međunarodnu slavu. Le Orme su ponovno opravdale svoj dugogodišnji glas jednog od najboljih talijanskih koncertnih sastava uopće i u sat i pol, koliko je otprilike trajao njihov nastup, doveli nas u potpunu ekstazu na krilima svoje simfonijske prog rock epike s prepunom bačvom klavijaturističke virtuoznosti u režiji nevjerojatnog Bona.
New Trolls, sljedeća legendarna skupina iz zlatnog doba talijanskog prog rocka koja je nastupila te večeri, našli su se pred prilično zahtjevnim zadatkom: očuvati, pa čak i nadograditi jedinstveno ozračje koje je nakon nastupa njihovih vršnjaka zavladalo u dvorani. Valja spomenuti da su New Trolls zbog pravnih razloga u vezi s bivšim članovima nastupali pod imenom La Storia New Trolls, što je na svoj način tužno, jer im se to događa praktički kroz cijelu karijeru, još od vremena kad su se 1972. prvi put (privremeno) raspali. Zato trenutačno postoje dvije međusobno zavađene verzije tog legendarnog benda. New Trolls su oduvijek prisezali na veličanstven orkestralni zvuk kojim su oblikovali svoj specifični ‘barokni rock’. U prošlosti su više puta surađivali sa simfonijskim orkestrom, no te večeri naravno nije bilo moguće dovesti orkestar na pozornicu. Zato je neformalni poglavar sastava, glavni pjevač, ritam gitarist, klavijaturist i flautist Vittorio De Scalzi, koji je te večeri bio nevjerojatno raspoložen, da ga je, domaće rečeno, doslovno ‘bacalo’ po pozornici, sam zamijenio cijeli orkestar.
Od originalnih članova New Trolls društvo mu je pravio ništa manje legendarni Nico Di Palo, nekoć jedan od najboljih talijanskih gitarista uopće, kojeg su mnogi krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih uspoređivali čak i s Jimijem Hendrixom. Nakon tragične prometne nesreće Di Palo ima paralizirenu polovicu tijela pa jadnik teško hoda i više ne može svirati gitaru, zato sada jednom rukom svira klavijature i obavlja ulogu dodatnog pjevača. I pritom je, unatoč okrutnom događaju koji mu je oduzeo sviranje njegova najdražeg instrumenta, prokleto učinkovit! New Trolls su 1971. postali veliki inovatori kad su otkrili simfonijski prog rock na barokni način i počeli stvarati veličanstvene i svečane orkestralne aranžmane po kojima su i danas najcjenjeniji. Njihovo najveće ostvarenje i dalje ostaje »Concerto Grosso N. 1« (1971), koje su te večeri, kako se i očekivalo, izveli gotovo u cijelosti i tako nas razveselili na najbolji mogući način. Uostalom, nisu izostale ni izvedbe s »Concerto Grosso N. 2« (1976) i »Concerto Grosso: The Seven Seasons« (2007); oba su albuma stilski nastavci njihova najvećeg remek-djela, iako nisu ni izbliza tako popularni i cijenjeni. Teško je u večeri čiste perfekcije, koja se nakon nastupa Le Orme nastavila i kroz cijeli nastup La Storia New Trolls, išta posebno izdvojiti, a ipak nam je u ušima još dugo nakon kraja koncerta zvonila fantastična verzija zimzelena »Shadows (per Jimi Hendrix)«, posvećenog legendarnom gitaristu.
Di Palo je svog starog prijatelja i povremenog rivala napola u šali, napola ozbiljno u jednom trenutku večeri proglasio kar Giussepeom Garibaldijem, što je Scalzi shvatio kao kompliment, jer nije nevažno kad te netko proglasi najvećim talijanskim narodnim junakom još i danas. Istodobno je i sam našalio na svoj račun i brzo dodao da je vojnu zastavu zaboravio doma pa je te večeri umjesto nje donio flautu. Prekaljeni bijelobradi multiinstrumentalist, koji izgledom pomalo podsjeća na profesora Alonsiusa Alonisisa, lovca na vampire iz Alana Forda, svira flautu jednako dobro kao klavijature i ritam gitaru, a uz to je i izvrstan pjevač koji, za razliku od većine talijanskih prog rock pjevača, pjeva sasvim pristojan engleski, gotovo bez često smetajućeg naglaska. Uostalom, New Trolls imaju priličan broj radova na engleskom, no te večeri su ipak za nijansu prevladavali talijanski tekstovi.
Ne smije se zaboraviti ni koncertni doprinos ostalih članova benda, među kojima je uz basista Francesca Bellu i bubnjara Giorgia Bellu najviše isticao iznimni gitarist/pjevač Andrea Maddalone. Uostalom, čarobne vokalne harmonije, također jedan od zaštitnih znakova New Trolls, pjevali su svi članovi benda. La Storia New Trolls su svojim nastupom na krilima De Scalzijeve neukrotive energije na kraju čak zasjenili i odlične Le Orme.
Za kraj koncerta članovi obaju sastava našli su se zajedno na pozornici i složno odsvirali odabrane klasike iz zajedničke povijesti poput »Adagio«, »Giocco Di Bimba«, »Una Miniera« i Sguardo verso Il Cielo«, pa je u dvorani još jednom veselo zavrilo među oduševljenim ‘progoljupcima’. Posebno nas je oduševio virtuozni dvoboj između Bona na gitarskom sintisajzeru i Maddalonea na električnoj gitari. Uostalom, već je pomalo dio tradicije da se, kad god se na koncertu zajedno oglase vršnjaci i stari prijatelji talijanske prog rock scene, zajedničkim nastupom nagrade svoje vjerne obožavatelje. Svaka čast Scalziju i Di Palu što su obnovili stare glazbene veze i zajedno stvorili takoreći idealnu koncertnu inkarnaciju New Trolls, pa čak i ako ne smiju nastupati pod svojim pravim imenom. Jednaka zahvala za krasan nastup ide i svim članovima Le Orme predvođenima neuništivim Dei Rossijem, jednim od najzaslužnijih glazbenika što talijanska progresivnorockovska scena još živi i razvija se u uvijek novim ruhima i nijansama.
Uvijek je pravi užitak i melem, i za tijelo i za duh, kad možeš uživo prisustvovati nastupu takvih legendi talijanske progresivne rock glazbe, koje su i u poznim godinama na pozornici još uvijek življe raspoložene od mnogih daleko mlađih, glazbeno usporedivih sastava. Osim toga, njihov specifičan, mediteranski pristup progresivnom rocku uvijek nosi i iznimnu ambijentalnu toplinu, koje danas često nedostaje mnogim tzv. ‘glazbenim nasljednicima’ iz anglosaksonskog i skandinavskog svijeta, pa s njihova koncerta gotovo uvijek odlaziš s iznimnim osjećajem unutarnje ispunjenosti.
Setlista
LA STORIA NEW TROLLS:
1. Montecalvo
2. Quelli Come Noi
3. Visioni
4. La Prima Goccia Bagna Il Viso
5. Allegro
6. Barock N’ Roll
7. Shadows
8. Vivace
9. Le Roi Soleil
10. Il Treno
—dodatak—
11. Adagio
12. Giocco Di Bimba
13. Una Miniera
14. Sguardo Verso Il Ciello
Galerija slika
