Kranjsterdamski metalski triatlon: Kad Velenje nadmaši gorenjsku tvrdoglavost (2013)

Velenje je oduvijek važilo za jedno od važnijih središta glazbene revolucije i evolucije na sunčanoj strani Alpa, a nakon sada već pokojnih, ali ne i zaboravljenih thrasher bendova Kaoz, iza zakovanih i zvučno izoliranih vrata skloništa, garaža i starih prigrada nekadašnjih seljačkih domova događa se svašta prokleto bučno. Dio tog novog vala metala iz Štajerske, preciznije šaleško-savinjske regije, jesu i mladići koji slušaju na pomalo posuđeno ime Chimera. Čuje li se da su mladići s razlogom odrastali u dugokosne buntovnike uz zvukove sastava poput Metallice, Slayera, Sepulture, Ektomorfa, Fear Factory, Soulfly te domaćih Kaoz i God Scard? Svakako! No vrijedi pohvaliti i činjenicu da su članovi peteročlane falange ojačali i autobusom domaćih navijača, koji u bend prokleto vjeruju, a još više u prikaz vehementne snage metala, koji može biti i stranog podrijetla, zar ne? S tek tri godine na plećima jednostavno vjerujem da nisu baš svi sposobni napisati više od sat vremena vlastitog programa, a u toj glazbenoj omleti koju poslužuju Chimera ima nijansu previše tuđih jaja, ali o tome malo kasnije. Sastav kojeg čine Aco za bubnjevima, Izi i Đx na gitari, Cerovc na basu te središnja žarišna točka benda, visokooktanski nabrijani hiperenergični frontmen Kirbiš na vokalu, već pri razvučenom provjeravanju snage zvučnika djeluje kao svezvjezdana ekipa koja se na pozornici osjeća prokleto domaće, što i nije loše. Ego je velik poput kamenog monolita, a na tim granitnim temeljima Chimera lako započinju svoj set i prvim posuđenim komadom večeri – skladbom koju je Metallica snimila davne 1983. na svom paklenom prvijencu Kill ‘Em All, štiklecom Hit The Lights. Umjesto dosljedne kopije Kranj dobiva dozu thrasha u maniri Phila Anselma. Kirbiš podiže nogu na rub pozornice i dosljedno suvereno komunicira s publikom koja je, iskreno rečeno, napola bila uvezena iz Velenja. Dijalektički okršaj za svu pozornost okupljenih bio je za neke toliko nerazumljiv da bi im trebali titlovi, no ispod jebivjetarskog nonšalantnog odnosa krije se iskrica genijalnog talentiranog nagovještaja pravih zvijezda. Gitarski dio sastava Chimera zvuči taman dovoljno sirovo, ali još pomalo neobrušeno i nedorađeno. Bas je prilično koherentno vezan uz rušilačke bubnjeve, koje Aco kažnjava svakim udarcem i šutom neumornih pedala. Priča za sebe svakako je vokalist, koji ne da sebi oduzeti sjaj reflektora, pa se s jajima i dušom hvata kako legendarnih komada naše i vaše mladosti tako i svojih velikih umova, koji su pak pomalo nedefinirani. Nakon skladbi 3 i Bring The Chaos očito je sljedeće – velenjski ešaloni metalaca ostali su ondje gdje su prije više od desetljeća svoj trag ostavili Đoko, Zenf, Dado i Maža iz sastava Kaoz. Budući da su se tamo već prije dva desetljeća prebirali komadi Sepulture i ostalih bendova koji su postavili prave okvire istinskog pravovjernog metala, ne iznenađuje ni činjenica da su i Chimera redovito posezali za tim poslasticama prošlosti. Usprkos mladim godinama djeluju uigrano i koreografski usklađeno. U pravom trenutku, kako je dogovoreno, niski čučanj i nužni zaokreti vratnih kralježaka, uz serijsko rotiranje frizura, iz zvučnika huče predvidljivi ritmički dijelovi i promišljeno postavljeni grlenji pozivi na revolt. Troops Of Doom te zatim i Territory zvuče baš kao da ih je u zlatno doba sastavio sada već starkeljasti Max, a usprkos generičkom dojmu već čuvenog i izlizanog tona nehrđajuće neuništivih evergreena, nekako su između, poput fikusa zasađeni, proizvodi vlastitog know-howa. Zvuk se malo mrvio i degradirao, no unatoč tome Chimera se nakon skladbi Shatering, Introduce Yourself Fool i skladbe s znakovitim imenom (Gamad) u stilu Tine Maze probijaju do cilja i žanju gromoglasan pljesak svojih fanova, a odobravanje je barem na trenutak zaiskrilo i u očima domaćih starosjedilaca, koji su počeli braniti boje gorenjske metalske srenje. Nije nedostajalo ništa – čak ni pokušaji stage divinga, iako je vrijedila ona da ćup ide po vodu dok se ne razbije, a ovaj put je faktor samouništenja zadesio samo mladića koji je skočio na svoje prijatelje, a oni su odlučili da ga drugi put ne namjeravaju hvatati … Usprkos primjesi ruralnog metal partyja sve je bilo onako kako mora biti, samo je nedostajala točka na i. Točka na i bio je hiperenergični završni udarac u glavu skladbom Fuck Off, kojom su Chimera u stilu Burn The Priest spalili podij za potpuno dokazivanje zvijezda večeri, a brojni vidno opijeni ljubitelji agresivnijih ritmova uputili su se po nužan unos alkohola, nikotina i ostalih potpornih supstanci.

Dio čarolije večeri bio je i nastup kranjskih veterana God Scard. Sastav je svoje prve korake napravio još 1994., no uslijedio je masovni egzodus članova, a kao jedini stalni član od prvog dana pjevač Nicky doživio je i daljnje promjene kako kadrovske postave sastava tako i promjene stila te ulazak u prvu kvalitativnu skupinu slovenske teškozvučne svirke – barem što se tiče studijskog rada. Od prvijenca je prošlo već sedam lakih godina, a zvučni eksperimenti te miješanje metala s utjecajima HC-a, punka i ostalih nu-metalnih primjesa ostali su zapisani u DNK jezgri sastava. Nakon munjevitog pripremanja opreme i provjere posljednjih sitnica napetost je barem za članove sastava i najvatrenije sljedbenike sve više rasla. Napokon, oko jedanaest sati navečer, na pozornicu izlazi cijeli četverac God Scardovaca, uz božjim nadahnućem obilježenog svestranog vokalista, gitarista i tattoovatora Nickyja, na prvi stampedo spremaju se još gitarist Sale, za bubnjeve sjeda hiperenergični i organizacijski ritmički centar sastava Gaps, a bas opasuje nova akvizicija sastava, Obleey, član i nove razvikane verzije legendarnih Lenih Kosti, koji je sastavu God Scard vratio mogućnost novog uskrsnuća kada je iz kranjskog vlaka sišao sadašnji gitarist sastava Dead Dildo Drome, basist Andy. Već je 2007. God Scarde pratio niz tehničkih poteškoća, a očito je tehnički šrat postao peti član sastava, jer je veliko finale počelo katastrofalno. Već kod uvodne, barem s moje strane još nečuvene Firearms Self Trapanation, Nickyjevo trademark miješanje sirovih i melodičnih vokalnih linija pokazuje se neugođenim, kao da se ne čuje u monitoru. Gaššper je ubrzavao ritmičko srce skladbe do stanja infarktne brzine, Sale i Obleey pokušavaju se uživjeti u pravi duh God Scard energičnosti, a rezultanta svega bila je daleko ispod razine primarnih očekivanja. Zvuk je bio neuravnotežen, a defragmentirana cjelina budila je prve valove frustracija kako na pozornici tako i ispod nje (osim onih nekolicine pojedinaca koji su u krvi imali previše malignana i ostalih supstanci pa bi im bilo svejedno i da su iz zvučnika puhali veseli zvukovi pokvarenog agregata). Usprkos tome što su God Scard sastav koji ne klone pod pritiskom prvih pogrešaka, frustracije na pozornici bile su dovoljno velike da je prisutnost tehničkog šrata nekoliko puta zaredom istaknuo i Nicky, no problem time nije uklonjen. Slično kao noviji uvodni dio, u kojem je očito da su God Scard prešli na nešto sirovije zvuk i brži tempo, ovaj se put nažalost mrvio i stariji dio opusa.

Na albumu prilično povezano zvučeći BMH izvodi se pomalo usiljeno, ali God Scard drže tempo i ne daju se slomiti šokom ni odustati zbog treme. Stare i nove stvari u izmjeničnom nizu postaju prilično neodvojive, pa bi se tako Would That I Could, Anticipation Of Pain ili prilično društveno usmjeren izljev emocija, podignutih srednjaka i krikova na revolt, noviji komad Modern Democracy te End Of Dreams, lako mogli zamijeniti za nosive skladbe studijskog albuma. Mora im se priznati i hrabrost i izričiti utjecaji gorenjske tvrdoglavosti, jer bi mnogi pri takvom nizu samopouzdanje uništavajućih zvučnih nedostataka već dignuli ruke od svega, a Nicky i kompanija glazbenih supotpisnika iz thrasherske novodobne dikcije isplela je prilično uspješan punkoidni komplet društveno kritičnih štikli revolta, koji je u mislima dočarao naslov skladbe Smashing Pumpkins The End Is Beginning Is The End. Ciklusi su se zatvorili. Nakon naslovne skladbe albuma To Have It All, komadom iz nekih već prokleto davnih 2002. priča završava. Isusa su razapeli, a Jesus Christ sastava God Scard, nadam se, obećava kvalitetno uskrsnuće i daljnje glazbeno prosvjetljenje. Tako se barem ja nadam, jer su mi dečki prokleto prirasli srcu, a nakon jedne izgubljene bitke i čudnog spleta okolnosti ne smije se suditi srcu i biti tog za Sloveniju doista važnog sastava prekaljenih veterana.

A ako je publika barometar uspjeha, neka se na trenutak ili dva zadržim i na tom ključnom dijelu večeri. Publika je bila šizofreno rascijepljena. U prvim borbenim linijama bilo je poprilično pristaša sastava iz domaćih krajeva, a nešto malo kvalitetnije i glasnije podrške dodijelili su velenjski metalci. Stražnje borbene linije bile su pak apatičnije i zaokupljenije privatnim raspravama nego zbivanjima na pozornici, gdje se bitka nastavljala u stilu frontalnog napada iz Prvog svjetskog rata. Moram priznati da se u tih nekoliko godina promijenilo prilično stvari. Nicky se više ne petlja u predugačke najave komada, a nepromijenjena je ostala količina psovki i za neke uvredljivih seksizama na račun žena, veganâ i, s ovim potonjim se slažem, političkih samodršaca. Kao što rekoh u uvodu – God Scard su sastav koji ćete ili voljeti ili mrziti, a flegmatizama u vezi s tim bendom ne može se ubrojiti u normalan skup riječi za opis osjećaja koje izazivaju. Izričito bih htio naglasiti da je scenska prisutnost, ako izuzmemo katastrofalnu zvučnu sliku i doista bolno bizarno hvatanje prave tonske vokalne visine, iskrena i na razini, ali što će mi to kad se glazba sluša i ušima, a ne mjeri samo očima. Jači aduti sastava ovdje su prije svega u agresivnijoj izvedbi nego što smo je bili navikli do sada. Nicky doduše ostaje vjeran naslijeđu Robba Flynna, ali u ovom su trenutku zvučni klasteri albuma Burning Red i Supercharger prelijevani kvalitetnom podlogom albuma The Blackening i izuzetno dinamične ploče Unto The Locust. God Scard su u svojoj potrazi za pravom inspiracijom ostali dobro desetljeće iza vremena. S obzirom na to da su skupili novih snaga za ponovno oživljavanje, već je samo preživljavanje i činjenica da su nakon cijelih dvaju desetljeća agonija, uspona i padova, svojevrstan uspjeh, a smatram i nadam se da će dečki naći snage za novi skok u studio, a pred studijem i za to da pronađu svoj pravi identitet, pobijede sve demone prošlosti i zakorače u novu, svjetliju budućnost. I tako će moći pobjeđivati konkurenciju kojje i u našim podalpskim zaseocima sve više.

Ostavimo sad tehnikalije po strani i za kraj se posvetimo troboju na kranjskoj pozornici. Koncert se može opisati kao još jedan u nizu prosječnih metalskih trenutaka godine i neće se upisati u anale kao nešto najbolje uz što ste se primjereno glazbeno namastili ili ćete se još, ali nije bio ni koncert za rubriku Polomijade 2013. Činjenica je da je mlada garda željna nadmetanja s veteranima, a činjenica je i da ovi potonji moraju malo više zasukati rukave i ne zaspati na lovorikama stare slave. Treba održati razinu rada, a pri stvaranju EMŠO-a ne može biti izgovor broj 1. Dokaz za to su svi oni starinari koji večer za večeru stoje na pozornici i žare punom parom, kao da je riječ o pitanju života i smrti. Pa i jest, ako u prvi plan stavimo činjenicu da se od starog presušenog kruha ne možete dobro najesti, a u zdjelu s glazbenim boršćom treba dodati nešto svježeg i dobrog da se uz kotao nađe još poneko novo lice. God Scard se toga, vjerujem, svjesni, no trebat će još malo vježbe, jer vježba čini majstora, a majstor vježbu, a mladići iz sastava Era Of Hate i Chimera moraju tom skupu dodati još i lekciju prema kojoj na kostur dobro naučene matematike treba objesiti još nešto svoje, sebi svojstvenog mišićja, ako ne žele da ih se metalska srenja ne sjeća kao još jedne od skupina koje su svirale Metallicu, Sepulturu, At The Gates ili nešto trenutačno aktualno. S tuđim se perjem na duge staze naime neestetski kititi, ali istina je da je s tuđim kurcem uvijek lakše po koprivama šibati nego sa svojim i da je u metalu jedno od pravih počela želja za iskonskom zabavom. U toj kategoriji su, barem sudeći po osmijesima na licima mladeži koja je odlazila s poprišta, pobijedili Velenjčani, ali nakon jedne bitke još nije dobiven i rat, dragi moji. Show must go on i da, uvijek ima mjesta za poboljšanja!