Mjesto: Pala Arrex / Jesolo / Italija
Datum koncerta: 18.02.2013
Broj posjetitelja: 3500
Cijena ulaznice: 31 € u pretprodaji / 36 € na blagajni
Kad odzvone pjesme poput »Varúð« ili »Glósóli« ili »Svefn-g-englar« ili »Popplagið« ili… naprosto bilo koja druga pjesma Sigur Rós, jednostavno ne možeš ostati apatičan. Osim ako nisi Talijan.
Sigur Rós su u Jesolu na Pala Arrexu bili manje-više savršeni. S proširenom orkestralnom sekcijom (dodana je tzv. brass sekcija – trombon, rog i truba) svoje su pjesme odveli praktički do kompozicijskog maksimuma, što su bolje mogli ih utkali u već ionako (po)punu cjelinu, predstavili se s tri posve nova komada (»Brennisteinn«, »Kveikur« i »Hrafntinna«), a svime time Kjartanu (multiinstrumentalistu koji je prije odlaska iz benda (zbog želje da provodi više vremena s obitelji) pridonio velikom dijelu bendovih kompozicija, jer je bio jedini s akademskim glazbenim obrazovanjem) poslali tako lijepu metaforičku čestitku da s obitelji provodi što više vremena. Što je onda pošlo po zlu? Zašto smo Slovenci u Mariboru jecali (RockLine reportažu s tog događaja možeš pročitati ovdje), a Talijani u Jesolu jedva pljeskali?
Do odgovora na to pitanje zasigurno neću doći. Mogao bih vas, doduše, poslužiti stereotipima – da je to talijanski način posjećivanja koncerata, da ne znaju stvarati atmosferu ili čak da je takav odnos naprosto odraz Italije kao nacije. Ali to neću napraviti. Napisat ću, međutim, zašto bi se Talijani trebali odazvati glazbi Sigur Rós baš kao i Slovenci nekoliko mjeseci prije.
Vjerojatno nije potrebno spominjati da su Sigur Rós sami po sebi entitet koji svojim nebeskim zvukovima svira na slušateljeve emocije. Jónsijev emotivni vokal jednostavno dodaje tako snažan osobni pečat da je nemoguće gledati na Sigur Rós kao na neku »kolektivnu« glazbu (za razliku od, recimo, Godspeed You! Black Emperor, gdje glazba jest takva i teško može biti osobna kao ona Islanđana; ova dva benda uspoređujem isključivo zato što sam u slovenskom prostoru zamijetio mnogo usporedbi (u korist Godspeeda), a ja mislim da one nikako nisu i ne mogu biti na mjestu, jer je riječ o dva potpuno različita benda koji se razlikuju po konceptu, po filozofiji i naposljetku vjerojatno po najvažnijem – po samoj glazbi i zvuku, a samo je novinarska »slučajnost« dopustila da se obama bendovima zalijepi etiketa »post-rock«). Upravo zato su susreti s glazbom Sigur Rós vrlo osobni, vrlo subjektivni (što ipak ne uključuje apatiju), mogao bih reći čak i vrlo posvećeni duhovnosti, bez obzira na moguće implikacije koje ta riječ nosi. Sigur Rós uz sve to imaju vjerojatno jedan od najizbrušenijih nastupa uživo. To se ponajprije odnosi na taj masivni zvuk, na tu nedokučivu dinamiku, na taj soničkih ocean koji te uvijek iznova posve preplavi i utopi – to je jednostavno iskustvo koje slušanjem studijskih albuma ne možeš dobiti, makar su oni sami po sebi savršeni na svoj osobit način. Islanđani su svoj live zvuk toliko usavršili da je povratak slušanju njihove glazbe iz zvučnika prilično težak. Live snimke dolaze bliže onome što nude na pozornicama; ja ih zapravo nisam mogao slušati poprilično dugo nakon njihova nastupa u Mariboru, osim live materijala. Ukratko – ako ti se makar koliko-toliko sviđaju njihovi studijski albumi, uživo ćeš ih barem obožavati. Barem obožavati.
Sve gore navedeno zasigurno potvrđuju i njihovi novi komadi – »Brennisteinn«, »Kveikur« i »Hrafntinna« (nakon Valtari nastala je i pjesma »Yfirborð«, koju ovaj put nisu odsvirali). Oni se doduše zvukom udaljavaju od bendova posljednjeg albuma Valtari, jer (prema mišljenju nekih pretjerano minimalističku) atmosferu zamjenjuje agresivnost koja je nešto više krasila Sigur Rós u razdoblju prije Valtari. Novi su komadi, očekivano, posve Sigur Rós, a opet toliko drugačiji da lako predstavljaju novi evolucijski korak benda. Ponajprije je riječ o još većem eksperimentiranju sa zvukom, sa spajanjem instrumenata u tu zvučnu masu koju čujemo uživo, a nikad ne znamo odakle dolazi, jer zvuči tako jedinstveno, tako povezano, tako… cjelovito. Rekao bih čak da Sigur Rós ulaze u svoje najplodnije razdoblje do sada.
Povrh svega, islandski post-rockeri su za ovu turneju nadogradili i svoje već ionako emotivne vizualizacije, dovukli sa sobom hrpu monitora i postavili ih u pozadinu, a ispred sebe su prva dva komada imali nekakve zavjese koje su do svog pada prije trećeg komada htjele poručiti da se unatoč svemu usredotočimo na glazbu. Kasnije vizualizacije kombinirale su Valtari filmiće, nove kraće filmove i ponavljajuće uzorke – jedna od zanimljivijih stvari bila je pozadina koja je neprestano klizila prema dolje, dajući iluziju da se pozornica diže.
Upravo zato mi nije jasno kako je Talijanima uspjelo ostati čvrsto na tlu, u svojim bezosjećajnim tijelima, s podignutim iPhoneima i cigaretama u ustima te pogrbljeni, jer su velik dio pozornosti posvećivali svom potajnom pušenju. Dok smo mi ostali lebdjeli negdje izvan ovoga svijeta, drugi su pribavili materijal za YouTube, pa tako sada mogu ispod ovog teksta zalijepiti jedan od komada.
Neću se usuditi tvrditi da je koncert bio posve savršen, iako je sam bend to bio. Ponajprije me smetala preniska glasnoća, koja je možda također pridonijela samoj atmosferi i naglasila talijansku apatičnost, učinila je tako vidljivom da je povremeno nadglasala bend. To naravno neizbježno vodi do usporedbe s mariborskim koncertom, a posljedično bih se teško odlučio za pobjednika. Rekao bih da su bili ravnopravni, svaki sa svojim lošim i dobrim stranama. Upravo zato se nadam novim koncertima Sigur Rós – s mariborskom atmosferom i jesolskom izvedbom.
Setlista
1. Yfirborð
2. Í Gær
3. Vaka
4. Brennisteinn
5. Sæglópur
6. Olsen Olsen
7. Fljótavík
8. E-bow
9. Varúð
10. Hoppípolla
11. Með Blóðnasir
12. Kveikur
13. Glósóli
—dodatak—
14. Svefn-g-englar
15. Hrafntinna
16. Popplagið
Galerija slika
