Autor: Peter Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Beč (Wien) / Gasometer / Austrija
Datum koncerta: 22.03.2013
Broj posjetitelja: 2200
Dupkom puna dvorana Gasometer ugostila je legendarnog art rock glazbenika i producenta Alana Parsonsa, koji se sa svojim pratećim bandom prvi put u dugoj karijeri javio u Beču. Gospodin Parsons nalazio se pod nazivom ‘Alan Parsons Live Project’ usred ambiciozne turneje zvane ‘Greatest Hits Tour’, što znači da je izvodio sve poznate i malo manje poznate hitove iz razdoblja legendarne skupine The Alan Parsons Project. Slavni producent, koji si na pozornici kraši vrijeme sviranjem gitare i dodatnog sintisajzera, ali i pjevanjem onih stihova na kojima je svojedobno trag ostavio, nažalost, već pokojni pjevač Eric Woolfson, doveo je sa sobom ekipu izuzetno nadarenih glazbenika, od kojih su čak trojica obavljala (i) pjevačke zadatke.
Alanova je četa svoj nastup otvorila kultnim instrumentalom »I Robot«, koji potječe s istoimenog konceptualnog remek-djela iz 1977. Osim što gospodin Parsons diše i živi za svoju glazbenu ostavštinu i neprestano teži savršenoj pozorničkoj zvučnoj perfekciji, ostaje i spretan poduzetnik, pa nije bilo iznenađenje što nas je tijekom nastupa oduševljeno podsjetio na činjenicu da je »I Robot« 2012. slavio 35. obljetnicu izlaska i da će u tu svrhu ponovno izići kao posebno, prošireno izdanje. Istodobno je bio znatno manje oduševljen činjenicom da je od tada prošao golem broj godina, jer legendarni producent ove godine slavi već 66. rođendan.
Njegovi pozornički drugovi, poput izvrsnog glavnog pjevača Paula Josefa ‘PJ’ Olssona, koji je na sebe te večeri prvi put skrenuo pozornost izvrsnom vokalnom izvedbom energičnog katalizatora »Damned If I Do«, bili su, kako se i očekivalo, uočljivo mlađi. Alan i društvo već su u prvom dijelu nastupa s legendarnom power baladom »Don’t Answer Me« poslužili jedan od najvećih ‘Project’ hitova. Tu je gospodin Parsons prvi put nastupio u ulozi glavnog pjevača, dok su ga na pratećim vokalima odlično pokrivali Olsson, gitarist Alastair Greene i saksofonist Todd Cooper. Potonji je tijekom »Don’t Answer Me« oduševio i energičnom saksofonskom solažom, a inače se više puta iskazao i kao izvrstan vokalist. Bubnjar Daniel Thompson svoju bubnjarsku postavu rušio je nevjerojatno snažnim zamasima, koji su većinom mekim aranžmanima Alanovih klasika dodali pristojnu dozu udarnosti. Pri pletenju i danas inovativno zvučećih ritmičkih nijansi vjerno ga je pratio basist Guy Erez. Gitarist Greene sjajno se snašao u ulozi ‘zamjenika’ legendarnog Iana Bairnsona i više nas je puta osupnuo živopisnim solažama. Klavijaturist James Brooks pak je u Alanovu sintisajzerskom društvu marljivo skrbio za šarenu ponudu klavijaturskih tekstura, ponajprije za veličanstvene orkestralne aranžmane, kojih je te večeri doista bilo u izobilju.
Većinom sijeda i rijetkokosa publika već je nakon prvih minuta koncerta jedva zadržavala svoj naglo probuđeni elan da ne ustane sa stolica, jer je uz slušanje nekih od najvećih radijskih hitova iz svoje mladosti mnogome zasuzilo oko. Slijedio je izuzetno lukav i duhovit medley sastavljen od klasika »Breakdown« i »The Raven«, koji su nas u duhu uspješno vratili u rano razdoblje Alanova stvaralačkog opusa. Prelijepa balada »Time« bila je prva u nizu izvedbi s kultnog albuma »The Turn Of A Friendly Card« (1980), koji je bio Alanov najuspješniji album u srednjoj Europi, odnosno na njemačkom govornom području, što je značilo da ga je većina okupljene publike i najbolje poznavala. Jedno od ljepših iznenađenja među skladbama za koje nije bilo samorazumljivo da će se nači na koncertnom repertoaru bila je fenomenalna izvedba epskog remek-djela »La Sagrada Familia«, izvorno s posljednjeg ‘Project’ albuma »Gaudi« (1987). Znatno poznatiji i omiljeniji hit »I Wouldn’t Want To Be Like You« svojim je funky pulsom ponovno pobrinuo da raspoloženje u dvorani dosegne krajnju točku vrelišta.
Bjelokosog starčića u izlizanoj majici jedne od ranijih turneja Alanove postave, pod utjecajem alkoholnih supstanci, počelo je iz minute u minutu sve više uvijati od želje da nekako skrene pozornost prisutnih u dvorani dok je nogometno vikao refrene. Odjednom je zaboravio na količinu križa na svojim leđima i očito mislio da mu je opet trideset godina, pa je skočio na svoju stolicu i počeo svom snagom skakati po njoj poput kakve ovlažene tinejdžerice na koncertu Justina Biebera. Stolica pod njegovim ljuljanjem, očekivano, nije dugo izdržala njegovu ne bas zanemarivu težinu. Sijedac je naposljetku izgubio ravnotežu i svom silinom, koliko je bio dug i širok, na pošten način tresnuo u drugi red, gdje su ga šokirano i s neodobravanjem promatrali njegovi većinom stariji sunarodnjaci. Još dugo nakon što se uz pomoć kolege, napumpan alkoholom, Alanov sljedbenik uspio pokupiti i obrisati ruke od ostataka piva koji su se nalazili točno ondje gdje je pao, jednom se rukom držao za bolnu kralježnicu, što ipak nije poljuljalo njegovu bučnu koncertnu zanesenošću da ne bi još nekoliko puta tijekom koncerta zaurlao svoje najdraže stihove.
Ni ostatak publike nije mnogo zaostajao u svom žaru, jer su nakon izvrsnog medleya ‘Turn Of A Friendly Card’, koji je sadržavao oba dijela »Card«, »Snake Eyes«, »The Ace of Swords« i očaravajuću baladu »Nothing Left To Lose«, odjednom ustali sa sjedala, što je Alana i družinu pošteno razveselilo, ali i priličnog iznenadilo, jer zacijelo nisu navikli da takva euforija vlada već u prvom dijelu nastupa. Te večeri čuli smo i tako kultne skladbe poput »Pyramid« (1978) standarda »What Goes Up«, instrumentalni medley »Lucifer/Mammagamma« i i danas silno zabavni »Psychobabble«. U drugom dijelu nastupa pak je došlo vrijeme za vrhnje ‘Project’ hitova, kad se publika gotovo posve izmiješala između fantastičnih verzija »Don’t Let It Show« i »Prime Time«.
Sve to ipak nije bilo ništa u usporedbi s dugo iščekivanim vrhuncem večeri kroz briljantne izvedbe dviju najomiljenijih i najpoznatijih ‘Project’ klasika, legendarnog instrumentala »Sirius«, koji su svojedobno prije utakmica u doba Michaela Jordana koristili Chicago Bulls, te »Eye In The Sky«, koji poznaju i brojni oni koji inače nemaju pojma o kojem je izvođaču riječ kad taj evergreen čuju na radiju. Bis je donio izuzetno lijepo iznenađenje u izvedbi klasika »(The System of) Dr. Tarr And Professor Fether« s albuma »Tales of Mystery and Imagination« (1976), gdje smo ponovno bili oduševljeni ponajprije izvanrednim vokalnim harmonijama. Tijekom balade »Old & Wise« mnogi su sijedi i bjelokosi posjetitelji koncerta, koji su bili u društvu partnerice odnosno partnera, kako i prikladno tom trenutku, zagrlili jedno drugo, možda čak i prvi put nakon nekoliko desetljeća braka. Za zaključak koncerta Alan i njegovi ‘podanici’ izveli su »Games People Play«, jedan od najboljih energičnih katalizatora u karijeri legendarnog producenta, koji je u mladosti u ulozi zvučnog inženjera surađivao i s takvim legendama kao što su Beatlesi i Pink Floyd.
Bečki nastup Alan Parsons Live Projecta ne može se opisati ničim drugim nego kao čista zvučna savršenost, kakvu čovjek danas može doživjeti tek na šačici koncerata onih glazbenika koji su većinu karijere posvetili artrockovskoj profinjenosti i dotjeranosti. Ozvučenje je cijelo vrijeme bilo fenomenalno i sve su izvedbe zvučale kao preslike studijskih originala, dok je band neprestano bio vrhunski raspoložen i cijelo je vrijeme uživao u bezgraničnoj podršci nevjerojatno ushićene publike.
Setlista
1. I Robot
2. Damned If I Do
3. Don’t Answer Me
4. Breakdown / The Raven
5. Time
6. La Sagrada Familia
7. I Wouldn’t Want To Be Like You
8. Turn Of A Friendly Card
– Turn Of A Friendly Card (part one)
– Snake Eyes
– The Ace Of Swords
– Nothing Left To Lose
– Turn Of A Friendly Card (part two)
9. What Goes Up
10. Lucifer / Mammagamma
11. Psychobabble
12. Don’t Let It Show
13. Prime Time
14. Sirius
15. Eye In The Sky
—bis—
16. Dr. Tarr And Professor Fether
17. Old & Wise
18. Games People Play
Galerija fotografija
