Autor: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Ljubljana / Orto bar / Slovenija
Datum koncerta: 03.04.2013
Broj posjetitelja: 140
Cijena karte: 7,00€
Balladero, sastav koji vodi bivši bubnjar Psycho Path Dominik Bagola, drži se apsolutnim glazbenim posebnjakom na sceni. Zamisli samo. Čovjek koji je u istom dahu klavijaturist, pjevač i bubnjar. Sve troje u jednoj osobi! Čita se neobično, ali genijalno! Slovenija do danas još nije prepoznala njegovu vrijednost i kvalitetu, a kamoli mu izrekla ili iskazala odgovarajuće priznanje. Barem ne na način na koji bi sastav za pokazani rad na studijskom prvijencu “Club Deuce” (RockLine recenzija OVDJE) i zaslužio. Kako stvari stoje, i eklektičnost ovog sastava ponovno najprije otkrivaju u inozemstvu. Balladero su trenutačno najviše oduševili u Njemačkoj, gdje je Dominik sa svojim sastavom izveo nekoliko uspješnih klupskih nastupa u Berlinu – jedan od njih prenijela je čak i njemačka televizija Alex TV – snimku možeš pogledati u cijelosti OVDJE.
Riječ je o eklektičnom pristupu u alternativnom rock žanru, koji se većinom gradi na organskom zvučnom tkanju i u banalnom bi se jeziku mogao opisati kao posrećeno križanje kabaretske klavirske balade i alternativnog rockerskog pristupa. U sve to je na profinjen način upletena mješavina jazza, popa i bluesa. Glavni pokretač je zasigurno idejni vođa Dominik Bagola i njegova realizacija unikatne glazbene vizije, koju nakon raspada Psycho Path danas uspješno razvija kao samostalni glazbeni umjetnik.
Dominik je uz sebe izabrao provjerenu prateću ekipu, predvođenu gitaristom Iztokom Rodežem, prekaljenim basistom Robertom Jukičem, bubnjarom Jakom Bergerom i udaraljkašicom Hanom Šavel.
U dobrih sat i pol Balladero su u cijelosti odsvirali album »Club Deuce«. Sastav je u tren oka i bez poteškoća uspostavio unikatnu kulisu svog zvučnog krajolika uvodnom pjesmom Shadow Street, u kojoj naravno najviše pažnje privlače poseban vokalni pristup i boja glasa Dominika Bagole. Dominik nije pjevač od čijeg bi vriska pucali prozori. Pristupa osjećajno, brine za puni plazmu suptilnosti, a za to mu je dovoljna uporaba falseta. Zanimljiv je, kao što rekosmo, zbog posebnog načina vođenja melodije i oblikovanja napjeva, što je temeljni adut posebnih raspoloženjskih stanja koja pokreće interpretacija glazbenog izričaja sastava na pozornici. Taj je neprestano umočen u blagu melankoličnu osjećajnu čežnju, izvorno naslijeđenu iz prekmurskog zemljopisnog podrijetla.
Što su minute u Orto baru više odmicale, to je atmosfera bila naelektriziranija. Osobito nakon najave pjesme Monsters, čiji je tekst prispevala Dominikova bivša Psycho Path kompanjonka Melee, na što joj je Bagola izrekao zahvalu i pozvao prisutne da dođu na koncert Werefox, najavljen u nastavku programa ovogodišnjeg Ortofesta. Monsters je sastav namjerno razvukao improvizacijama i posebno impresionirao izgrađenom kemijom djelovanja hipnotične atmosfere, koja djeluje sanjivo – kao što rekosmo baladno, no upravo ta činjenica u interpretaciji istodobno zahtijeva izuzetno profinjen osjećaj i izbrušen smisao za međusobno zamjećivanje glazbenika na pozornici. Točka u kojoj nakon Dominikova uvoda ostatak ekipe upada u eklektičnu režiju kroz ritam tanga zavedene pjesme Monsters ne smije doživjeti kiks, kad se nakon Dominikova uvoda ostali članovi jedinstveno uključe u nju. Kiksa ne smije biti, u prostoru ovaj put zapovijeda akustika. Druga takva izvrsna točka, gdje je godila raspoloženjska gradnja ugođaja u razvučenom improvizacijskom završetku (tu glavnu riječ preuzima klavir!), uhvaćena je u pjesmi Če bi, nažalost ovaj put skraćenoj za duet s Jadrankom Juras.
Snaga Dominika Bagole u izuzetnom je fokusu u točkama u kojima je postavljen osobito u ulogu uvodnog budilca zvučne kulise, u koju se postupno uključuju ostali instrumenti, a to vrijedi i za završne dijelove. U tim je točkama Dominik izuzetno uvjerljiv kao vokalni interpret, koji uz osjećajno podavanje stihova majstorski prilagođava i jezik klavira – instrument ga neprestano vjerno sluša (Prekmurska, Lioness). Dream Come Lie naglašava improvizacijski osjećaj sastava u avanturizmu glazbenog eksperimenta, a u središte uskače i gitara Iztoka Rodeža s plazmom »soundscapesa«.
Koncert je prošao u tren oka. Ponudio je točno ono po što smo došli. Punu opipljivu eklektičnu supstancu unikatnog glazbenog jezika albuma »Club Deuce«, isporučenu u autentičnoj maniri sastava Balladero na pladanj koncertne pozornice! Unikatno iskustvo koje susrećeš s unikatnom glazbenom propovijedi. Takav je osjećaj posebno intenzivno magnificirala upravo pri kraju odlična pjesma »etno izleta« sastava Prekmurska. Nadajmo se da ideje za nasljednika studijskog prvijenca već sazrijevaju.
Galerija slika
