Mjesto: Vrba na Koroškem (Velden Am Wörthersee) / Bluesiana Rock Cafe / Austrija
Datum koncerta: 15.04.2013
Broj posjetitelja: 170
Cijena ulaznice: 36,00€ (uz rezervaciju) / 39,00€ (na dan koncerta) / 29,00€ (za studente)
Prošlo je poprilično vremena od Sardinasova posljednjeg posjeta Bluesiani. Nekad stalni gost ovog austrijskog kluba, koji se znao javiti čak i po nekoliko puta godišnje, tijekom 2012. na svojim je svjetskim lutanjima doslovno zaboravio svratiti u simpatično odredište austrijske Koruške, tako da smo ga zadnji put vidjeli u studenom 2011. Prilično dugačka stanka naravno je najavljivala još goruć koncert i ni ovaj put mi, posjetitelji Bluesiane, nismo bili razočarani.
O Bluesiani je rečeno i napisano već toliko da je šteta opet gubiti riječi – jednostavno je treba posjetiti, vidjeti i doživjeti. I slično vrijedi i za koncert Erica Sardinasa. Nijedna snimka, bila zvučna ili video, ne može nadomjestiti osjećaje koje iz publike zajedno sa svojom prijateljicom, »dobrom« gitarom, izvlači ovaj veliki crni Amerikanac.
Eric Sardinas počeo je trzati žice sa šest godina. Iako ljevak, naučio je svirati gitaru kao dešnjak, što sigurno nije bio jednostavan zadatak, no najvjerojatnije je upravo to dodalo neke posebne iskrice njegovu sviranju. Već kao dječak ugledao se na legende bluesa i r’n’b-ja, a tim je zvukovima ostao vjeran cijelu svoju karijeru. Prepoznat je ponajprije kao kralj rezonatorske (slide) gitare, koja njegovim pjesmama daje poseban prizvuk.
Klub se polako, ali uporno punio. Posjetitelji su znatiželjno razgledavali opremu postavljenu na pozornici i sa zanimanjem fotografirali jednu od rezonatorskih gitara na sceni. Ako je netko došao vidjeti efekte koje bi veliki majstor mogao koristiti, sigurno mu se lice razvuklo od razočaranja – Eric naime u svojim gitarskim podvizima povremeno koristi samo wah-wah pedalu. No s metalnim slide-om na malom prstu i svojim načinom trzanja sposoban je iz svoje drage izvući najneobičnije zvukove i tonove.
U pola deset napokon smo dočekali Ericov izlazak na pozornicu. S kaubojskim šeširom na glavi, naravno. I, što je najvažnije, s gitarom o vratu. Eric nije čovjek od puno riječi – uvijek i svugdje davao je prednost glazbi. Tako je i ovaj put nakon skromnog pozdrava odmah prešao prstima preko žica. Nakon uvodnog brenkanja, koje je Sardinas iskoristio i za konačno ugađanje svih žica, uz svoje su im se instrumente pridružila i članovi Big Motora – nezamjenjivi Lavelle Price na bas-gitari i novajlija Bryan Keeling na bubnjevima. I tako je počelo s Worried mind blues. Publika je oduševljeno odmah prešla u ritam pokreta, a Eric ih je u tome još poticao svojim poplesivanjem po pozornici. Bez ikakve stanke pjesma se slila u sljedeću – Flames of love. Poskočnost se nastavila, Eric je osvojio pozornicu i s gitarom se premještao amo-tamo tako da ga je bilo teško pratiti. Atmosfera se brzo zagrijavala, a znoj mu je s Sardinasovih ruku tekao u potocima. Uskoro nisu bile mokre samo ruke, nego cijelo tijelo i kosa. No to ga nije ni zaustavilo ni smirilo. Pun energije nastavio je s živahnom I can’t be satisfied, uz što se publika pridružila poskakivanjem i pljeskanjem. Ericovi prsti spretno su prebirali po žicama, a snažna ljevica konkretno je krivila napetu kovinu na sve strane. Ni prateći Price i Keeling nisu zaostajali za svojim matadorom, koji je ipak svima dao do znanja da je osvojio arenu spretnim solo ubacivanjima. A kad je publika tako bila na vrhuncu euforije, naravno je bilo vrijeme za nezaobilaznu Get down to whiskey, koju je publika uresila svojim pjevanjem. Eric je svojom mimikom neko vrijeme poticao slušatelje na glasno pjevanje, a trenutak poslije opet zatvorio oči i utonuo u svoje sviranje, tako da neko vrijeme nije registrirao posjetitelja koji mu se smilovao i iz šanka mu donio čašu viskija te mu je držao pod nos. Kad se Eric napokon osvijestio, prihvatio je čašu, pomirisao je, poznavalački prepoznao Jack Danielsa, zahvalio se požrtvovnom gostu, ispio viski naiskap i neometano svirao i pjevao dalje. Nakon velikog pljeska Eric se ipak odlučio malo smiriti scenu, isključio je gitaru, usmjerio mikrofon prema njoj, a sam se pomalo nagnut karakteristično otpjevao mimo njega, udarajući svojim teškim kaubojskim čizmama o pod. Price i Keeling iskoristili su trenutak stanke za okrepu, no stanka za njih nije dugo trajala, jer opet je postalo živahno uz All I need. Eric je svoju veliku privrženost najboljoj prijateljici gitari pokazao i publici kada je tijekom pjesme okretao ugađala, glasno se gitari ispričao s »I’m sorry, baby«, podigao je do lica i poljubio, a zatim bez zadrške svirao dalje. No potom je i svojoj gitari i svojim brzim prstima priuštio odmor te dao priliku Priceu i Keelingu da pokažu svoj talent u solo točkama. Ni njihovo sviranje publiku nikako nije ostavilo ravnodušnom. Eric je po povratku na pozornicu ponovno isključio gitaru i otpjevao mimo mikrofona, a nastavili su sva trojica uz živahnu Full tilt mama, kad je publika opet zaplesala. Slijedila je još It’s nothing new, a za kraj redovnog dijela na redu je bila stalnica Texola. Škrt na riječima kao i tijekom cijelog koncerta, Eric se zahvalio publici, rekao da se rado vraća ovamo i da je u Bluesiani blues doma, zahvalio se domaćici Gudrun i oprostio. No naravno ne za dugo – publika ga je glasnim pljeskanjem, vikanjem i zviždanjem uskoro namamila natrag. Odsvirali su još Treat me right i Behind the 8, a potom se poskočna bluesna večer konačno završila.
Show koji je trajao dobra sat i pol sigurno nikoga nije mogao ostaviti ravnodušnim. Način na koji Eric Sardinas svira i prenosi doživljaje iz dubine svoga srca nešto je jedinstveno, a mimika i kretanje tijekom sviranja dodatno produbljuju ionako snažnu poruku tekstova. Teatralno. Proživljeno. Nezaboravno. I naravno, vrijedno ponovnog gledanja.
Galerija slika
