Lokacija: Ljubljana, CUK Kino Šiška, Slovenija
Datum: subota, 22. 1. 2012
Izvrsna finska pjevačica Tarja Turunen, većini najpoznatija kao prvo i bivše grlo finskih simfonijskih power metalaca Nightwish, marljivo gradi samostalnu glazbenu karijeru. Usred ljeta 2010. objavila je novi studijski album naslovljen “What Lies Beneath”, koji je ukupno njezin treći, a promoviraju ga i tri objavljena singla Falling Awake, I Feel Immortal i Until My Last Breath.
Tarja je ovim posjetom Sloveniji u naše krajeve stigla ukupno treći put. Prvi put nastupila je u Sloveniji 18. 9. 2005. zajedno s Nightwish u Križankama, drugi put 14. 10. 2009., također u Križankama, ali već kao samostalna izvođačica.
Otkako se Tarja kao samostalna izvođačica potucа po planetu, fanovi Nightwish prisiljeni su ići na njezine koncerte, baš kao i na koncerte Nightwish. Jednostavno. Čak i ako Tarja na svojim koncertima ne izvodi barem jednu obradu Nigthwish, njezin je vokal, njezin jedinstveni mezzosopran, anđeoski milujući glas, upravo ona draž koja u ljubiteljima Nightwish budi jezgru nostalgije, jer Anette Olsson sa svojim “lutkastim” pristupom Tarjinom karizmom ne dostiže ni do gležnjeva . Ni stasom, a kamoli glasom. Ta je činjenica iznimno važna za Tarju, iako su joj Nightwish prošlost, ali činjenica koja joj pomaže preživjeti u okrutnom svijetu glazbenog showa i biznisa.
A predgrupe su ovaj put malo poznate! Sylpheed je sekstet, nekakva novodobna mješavina gothic, death i power elemenata: dva gitarista, bubnjar, basist, violinistica i visoka, vitka pjevačica koja obavlja dužnosti grunta, kao i čistog melodičnog pjevanja. Nažalost, preko mjere hrapava i zamućeno zbijena cjelokupna zvučna slika, u kojoj su se grozno probijali osobito basovi, onemogućila je pravu mjeru uživanja tijekom nastupa grupe. Grupa je mlada i treba joj nastupa. Još uvijek nije objavila samostalni studijski prvijenac, a u džepu ima samo nekoliko snimljenih demo snimaka. Možda ćemo pri drugoj prilici uživati u većoj autentičnosti nastupa grupe. Iako je ostavljeni dojam bio blijed, grupa očito nije za bacanje. Godine 2010. nastupila je na Sweden Rock Festivalu, kao prva talijanska postava dosad.
Nešto više energije u prostoru ostavili su sljedeći! Scala Mercalli. Također iz Italije. Generički power metal s hiperaktivnim patuljastim vokalistom “na heliju”, koji je po dvorani lajao uzduž i poprijeko sa svojom bijesnom, jurećom scenskom pojavom. Problem zvučnih uvjeta ostaje isti. Vrlo je malo razlučivosti pa čovjek ne može ni procijeniti što grupa uopće radi na pozornici. Zvuk opet potpuno zamućen. Ali solidni glazbenici. To su osobito dokazala dvojica gitarista s nekoliko vratolomnih akrobacija uzduž vrata gitare. Glazba strogo za sve vas koji konzumirate baš svaki power metal i koje mjaukavi vokali ne izbacuju iz takta.
Sat otkucava 10 navečer. Prozirni veo mile nevinosti zastire slobodan pogled na pozornicu. Dvoranu obavija tama dok se kroz snimljeni intro na pozornicu jedan za drugim pomiču članovi pratećeg sastava Tarje Turunen. Nabrojimo ih odmah. Prvo ime je nedvojbeno jedan od najboljih metal bubnjara na svijetu, Amerikanac Mike Terrana (Axel Rudi Pell, ex-Rage, surađivao je i s Y.J. Malmsteenom, Masterplan, Gamma Ray, Steveom Lukatherom,…), slijede bivši čelist Apocalyptice Max Lilja (veliki kolega Douga Wimbisha iz Living Colour, koji je nekoć također svirao za Tarju), Nijemci gitarist Alex Scholpp (SInner) i klavijaturist Christian Kretschmar te američki basist Kevin Chown, koji je surađivao na solo albumu Mikea Terrane “Man In Machine” (1998). Sami asovi, dakle. Uvod se skoro okrenuo kad dvorana zaori. Štoviše, ispale se plotuni pravih neobuzdanih povika euforije, kao da na pozornicu dolaze sami The Beatles. Naravno, s nama je Tarja. Kao da je pobjegla s maskenbala. S maskom.
Uvodna Anteroom Of Death, suprotno očekivanjima, nije se prelila u Until My Last Breath, kao na novom albumu, nego u Lost Northern Star s prethodnog albuma “My Winter Storm” (2007). Uvodni dio služio je čistoj “fuziji” opere i metala. Prvih pet točaka, s vrhuncem u “poučnarodnjenom” hitu I Walk Alone, dizalo je temperaturu u dvorani. Zvuk na početku ne baš idealan, osobito se gitare opet nisu čule razgovijetno, kasnije je stvar zadovoljavajuće popravljena.
Tarja je odmah na početku bljesnula i očarala publiku. Geste obraćanja, na ključnim mjestima i na slovenskom jeziku, brzo su dovele publiku do toga da joj je ta doslovno jela iz ruke tijekom cijelog nastupa. Naravno, računa se i njezina energična, majstorski izrađena scenska vokalna pojava, s jedinstvenom interpretacijom od koje se lako ježe dlake dok Tarja svladava neukrotive visine. Tarja je u svojoj igri naravno zadržala onaj “metalsko rockerski” pečat koji je krasio i njezine nastupe s Nightwish. Još uvijek rado visoko u zrak podigne ruku i pokaže “malocchio” (“zlo oko”) u stilu Ronnieja Jamesa Dia, karakteristično je njezino koketiranje s publikom kad zgrabi svoju suknju i u ritmu njome maše, itd…
Jedan od vrhunaca je naravno solo točka Mikea Terrane. Neka zabava počne! “The Troll”, kako glasi njegov nadimak, čovjek koji ne poznaje odmor i stalno je preopterećen suradnjom u raznim glazbenim projektima, nije uzalud postavljen na desnu stranu, pred publiku i uz sam rub pozornice. Frizura “na Irokeza”, bestijalno mlaćenje, znoj prska na sve strane oko Mikea! Specifičan raspored bubnjeva, s visoko podignutim činelama, čak neobično podignutim nekim prijelaznim bubnjevima. Mike doslovno pleza po njima. Obično su bubnjarski solo dionice postavljene na sredinu da se grupa odmori, često kao gubljenje vremena, bez konkretnog sadržaja. Ali ne u slučaju bubnjanja Mikea Terrane. Čak i ako niste fan Tarje Turunen, vrijedi doći na njezin koncert samo zbog tog bubnjarskog sola. Čovjek jednostavno zanijemi od zaprepaštenja! Savršenstvo do savršenstva. Ekstremna eksplozivnost i ultrazvučna brzina. Topovska preciznost koja pogađa svaku, ma koliko dobro skrivenu i teško osvojivu metu.
Slijedi instrumentalno zagrijavanje cijele grupe u Little Lies, kojoj se u drugom dijelu na pozornici ponovno pridružuje Tarja. Nakon posve nove skladbe Underneath, koju možemo očekivati na novom studijskom albumu Tarje, a koji je najavljen za 2013., slijedi obrada The Phantom Of The Opera (orig. Andrew Lloyd Webber), koju Kretschmar otvara Bachovom “Tokatom i fugom u d-molu”. Kad se skladba razvije, na pozornicu doskakuće poznata nam figura. Vrag bi ga znao tko bi to mogao biti? Nitko drugi doli Requiem vokalist, multiinstrumentalist i visokotalentirani glazbenik Sergej Škofljanec. S glavom i bradom. U rockerskoj opremi, s Requiem majicom. Na trenutak bi se čovjek, gledajući svečano odjevenu Tarju, usudio pomisliti: “Hej Sergej! Zar još nisi vidio kako se za pozornicu odjenuo Andrea Bocelli?”, ali nema veze. Najljepše je biti pošten prema svom rockerskom srcu! Sergej je s Tarjom podijelio vokalne linije, a naravno, “crescendo” je dosegao refren kad su se oba vokalista spojila u duetski prelijev. Škofljanec, koji je prije koncerta, u iščekivanju događaja, vidno “uzbuđen” trčkarao po prostorima Kina Šiška, svoju je ulogu odigrao briljantno, a oduševljenje odličnom interpretacijom “Sergia” nije skrivala ni sama Tarja. Gotovo pa sanjska kombinacija. Možda ne bi bilo glupo razmisliti da taj vokalni duet u budućnosti snimi nešto zajedno.
Slijedi akustični set, koji dočarava potpuno drugu atmosferu u sanjivom Kinu Šiška, a Tarjin vokal ponovno iskri u svojoj izvanrednoj pjevačkoj formi. Završni dio regularnog seta odvija se u sličnoj maniri kao uvodni. Simfonijski power metalski. Rockerski i operetno! Stvar treba dovesti do vrhunca. Sat i dvadeset minuta se odvrti kad se postava oprašta od publike.
Bis iznenadi nizom obrada, koji otvara preradba hita Where Were You Last Night švedske pop pjevačice Ankie Bagger, a u nju uskaču umeci još dvaju nezaboravnih hitova, i to Heaven Is A Place On Earth (orig. Belinda Carlisle) i Living On A Prayer (orig. Bon Jovi). Pravi vrhunac slijedi nakon što netko iz publike doda Tarji slovensku zastavu i ona se u nju umota. Takva se Tarja, bjesomučno i iznimno energično, posljednji put uranja u more svojih emocija i osjetljivosti dok se spajaju izvedbe završnih Die Alive i Until My Last Breath.
Sat i četrdeset minuta fascinacije, koja odmah potvrdno odgovara na pitanje je li Tarjin samostalni put bio ispravna odluka. Mini simfonijski orkestar u metalskom ruhu, nabijen izvrsnom scenskom interpretacijom koja ne poznaje scenske nepoznanice ni zamke. Glavnina sve stvorene magije pripada naravno Tarji, koja je začarala i povela dvoranu u jedinstveni glazbeni svijet glazbenice. Nakon ovog koncerta ponovno je jasno da su Nightwish izgubili više nego Tarja nakon što su se razišli jedni od drugih. Ipak ostaju veći, upravo zahvaljujući razdoblju izdavanja klasika s Tarjom na vokalu, jer njihovi obožavatelji uvijek grozničavo čekaju koncertnu izvedbu upravo tih skladbi. Tarja pak svojom veličanstvenošću dokazuje da je Nightwish odavno snažno ostavila iza sebe. Na svom samostalnom putu sazrijeva i raste te djeluje samouvjerenije nego ikad.
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Nina Grad
Setlista:
1. Anteroom of Death
2. Lost Northern Star
3. Naiad
4. I Walk Alone
5. Dark Star
6. Drum Solo (Mike Terrana)
7. Little Lies (band)
8. Little Lies
9. Underneath
10. The Phantom Of The Opera (orig. Andrew Lloyd Webber)
11.Rivers of Lust / Minor Heaven / Montañas de Silencio / Sing for Me
12. I Feel Immortal
13. Never Enough
14. In for a Kill
—bis—
15. Where Were You Last Night (orig. Ankie Bagger, plus Heaven is A Place On Earth (Belinda Carlisle), Living On A Prayer (orig. Bon Jovi))
16. Die Alive
17. Until My Last Breath
