“Mr. Whammy” na novom kitarskom vihoru po Ljubljani (2013)

Arhiv Arhiv Zadnje ažurirano 11. lipnja 2026.

Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik

Mjesto: Ljubljana / Cvetličarna / Slovenija
Datum koncerta: 25.05.2013
Broj posjetitelja: 700
Cijena ulaznice: 32,00€ (prodaja unaprijed) / 35,00€ (na dan koncerta)

O Joeu Satrianiju napisano je mnogo. To je onaj tip koji je svojim dolaskom probio pravu autocestu u glazbeni svemir kitarskog rocka i sa svojim znamenitim albumom »Surfing With The Alien« (1987) skočio na sam vrh najvažnijih i najutjecajnijih kitarskih virtuoza našeg vremena, koji svoj glazbeni talent i genij nisu samo materijalizirali u niz prelijepih studijskih umjetnina, nego su to znanje nesebično prenosili na generaciju glazbenika koja je kasnije iznjedrila i takve sastave kao što su, među ostalima, Metallica, Testament, Primus, Exodus, Possessed,…

Prije dobrih 14 dana u obližnjoj Vrbi u Koruškoj nastupio je još jedan majstor teorije šest žica, Andy Timmons – RockLine reportažu pročitaj OVDJE. Inače odličan prijatelj Joea Satrianija, poznat po suradnji unutar G3 komba u (vječnom) tandemu Steve Vai – Joe Satriani. Taj je tandem kroz godine, uz suradnju s vrhunskim kitaristima na poziciji trećeg čovjeka G3 »trojke«, iznjedrio turneje punih vrhunskih glazbenih poslastica, na kojima su sudjelovali, među ostalima, Steve Lukather (Toto), Robert Fripp (King Crimson), Yngwie J. Malmsteen, John Petrucci (Dream Theater), pa bivši »škorpion« Michael Schenker (ex-UFO) i Uli Jon Roth, a popis još davno nije zaključen. Ukratko. Joe Satriani je ona figura u zabavljačkom svijetu rock glazbe koja neprestano pomiče planine. Figura koja svojom naravi, dobroćudnim i brižnim karakterom stvara okruženje pozitivne kreativne energije!

Joe Satriani početkom ovogodišnjeg svibnja objavio je album »Unstoppable Momentum« – RockLine recenziju pročitaj OVDJE. To je još jedan prelijep dokument u njegovoj bogatoj diskografiji, vrijedan grijeha za sve sladokusce brzine, kontrole, optimiziranog školskog principa jurcanja po vratu gitare, super jammanja, nepredvidivih glazbenih obrata i žanrovske fuzije. Dakle, kad gitara progovori jezikom koji je dostupan baš svakom Zemljaninu!

Pa ipak, između je na pozornicu Cvetličarne stupio predbend. Koncert Joea Satrianija ne treba predbend. Zapravo je najprikladniji predbend na takvom koncertu onaj koji uopće ne nastupi. Dakle nijedan. Hrvatski kvintet Žanamari & J’Animals, prije nametnut od strane »sivih eminencija« skrivenih (viših) sfera nego poželjan, stoji dakle na pozornici. Ne primjerenijih slovenskih izvođača, kao što su npr. Uroš Planinc Group, Grega Habič Band, The Elevators i tako dalje. Kako god. Činjenice su činjenice i gurmani Satrianijeve svirke morali smo malo stisnuti zube. Predbend je inače svirao krasno. U prvom trenutku u glavu je sijevnula paralela s Evanescence, naravno s puno manje mračnom atmosferičnom zavjesom. Zamisli soul pop vokal, zarobljen u nižem ugođaju metalskog riffanja. Zarobljen u koketnu kinetičku formu ritmičkog ljuljuškanja. Čuješ jednu pjesmu i čuješ sve. Ugođeno, aranžirano i izvedeno na jednoj frekvenciji. Gdje nema distorzije, »clean« zvuk opterećen je »stereo chorus« efektom, što održava »groove« i u rockerski manje nabijenim dijelovima skladbi. Slatko i istodobno bučno. Ruku pod ruku. Ušećeren ambijent. Ali neki drugi put, radije negdje drugdje. Žanamari je odlična mlada pjevačica. Magnet je. Privlačna je, zna kupiti publiku, a što je glavno, sve to opravdava kredibilno. Odličnim pjevanjem. Sastav očito probija led. Tu je motiv i konkretna prednost pred konkurentskim sastavima da ih korporacije i MTV »uzmu za svoje«. Pogotovo ako prije toga uspješno reklamiraš donje rublje.

Satch je izašao na pozornicu u devet i 20 navečer! Cvetličarna odlično popunjena. Slično je moralo biti prije nekoliko dana u zagrebačkoj Tvornici kulture! I usput. Satrianijeva turneja, posvećena promociji novog studijskog dosega »Unstoppable Momentum,« stigla je u Ljubljanu smjerom Zagreb – Beograd – Ljubljana, a ne kako bi se obično očekivalo, dakle Beograd – Zagreb – Ljubljana. Nekoliko suvišnih kilometara nije se primijetilo na Satrianijevoj figuri na pozornici. Čovjek je bio odmoran, jer je sastav dana 24.05.2013 »pauzirao«. Uvodni dio koncerta Satch je teatralno prepustio ritam sekciji. Neka se ona prvo razmahne. Tako se prvi publici predstavio Marco Minnemann, vrhunski bubnjar koji je 2011. za dlaku promašio stalno članstvo u Dream Theateru, kad su ovi tražili zamjenu za »pobjeglog« Mikea Portnoya. Tu je znamenita Cool #9 i postava uzima pun zalet! Na pozornici uz Satcha spomenuti Marco Minnemann (Vinnie Colaiuta, koji je snimio bubnjeve i udaraljke za novi Satchev album, očito je prezaposlen kod svog prvog poslodavca Stinga), nadalje basist Bryan Beller… Halo? Minnemann – Beller? Zvuči nekako poznato. Pribroji Guthrieja Govana i dobiješ The Aristocrats. Beller je inače Vaijev kolega, a gdje je Vai, blizu je Zappa, a gdje je Zappa, još je bliži njegov sin Dweezil. Ukratko, to su krugovi najviše rangiranih svjetskih rock glazbenika. I naposljetku. Gdje su Vai i Zappa, tu je i Mike Keneally, multiinstrumentalist, koji je Satrianiju već pomagao i u ljubljanskoj Hali Tivoli na koncertu u studenom 2010., kao i Steveu Vaiju, kad je ovaj također nastupio u Hali Tivoli davne 13.04.2000. Uz Satcha je dakle okupljena senzacionalna super prateća postava!

Uz opisanu superiornost prateće posade, sve su oči ipak bile uprte u superiornost jednog jedinog. Josepha! On je u prvom redu ponovno impresionirao svojom pojavom, koja stvara osjećaj iznimne pristupačnosti, ljubaznosti, neuobraženosti. Joe u srcu ostaje ekstatični tinejdžer, a dijete koje nosi u sebi bez zadrške pokazuje u svojoj pozornici igri. Uz svoju iznimnu svirku čistokrvnog školskog udžbenika, koji su gotovo nijemo gutali uši i oči okupljenih kitarskih učenjaka u rulji posjetitelja Cvetličarne te večeri, dodao je poznati »ludi« sentiment svojih nastupa. »Whammy« lijevo, »whammy« desno, »pull off-i« koji su u »zategama« dizali krov Cvetličarne u zrak, znamenite taping figure, izvanredna kontrola tremolo ručice,… Vještina u pokazivanju ovladavanja biblijom teorije šest žica čovjeku u dobrih 56 godina nikako ne manjka. S godinama je uglavnom samo produbljuje i širi njezin ekspresivni domet.

Satriani se pobrinuo za odličnu setlistu. U njoj su naravno prednjačile skladbe aktualnog studijskog albuma, koje je dobro začinio svojim prepoznatljivim standardima, zlatnim hitovima ranijih studijskih izdanja. Pravi slatkiš Satriani je bacio publici izvedbom svog znamenitog singla The Crush Of Love uzetog s pretpovijesnog EP-a “Dreaming #11”. Spektakl koji je trajao dobra dva sata čovjek je točkasto posolio brojnim sočnim improvizacijskim umetcima. Tako je znameniti instrumental Always With Me, Always With You, koji je Satriani najavio kao pjesmu koju publika na koncertima iz njemu nepoznata razloga uvijek pjeva, doživio epsku dužinu od devet minuta. Satriani je naime regularnom dijelu skladbe prikvačio još i umetak »With The Little Help From My Friends«, gdje su u žižu reflektorskog osvjetljenja (kao nebrojeno puta tijekom koncerta) ponovno stupili Beller i s gitarom opasani Keneally. The Beatles umetak teatralno se produžio u fenomenalni improvizacijski izlazni jamm dijalog između Satchevih kitarskih rafala i majstorija na klavijaturama Mikea Keneallyja.

Učinkovita mješavina skladbi novog albuma, kao što su bile u drugoj polovici koncerta u nizu odvaljene silno zabavna Jumpin’ In i odmah iza nje Jumpin’ Out, ili Three Sheets To The Wind, te naravno znamenitih točaka Satchove diskografije, kao što su, među ostalima, Ice 9, Flyin’ In A Blue Dream, Satch Boogie, Summer Song, odlično smještanje skladbe Surfing With An Alien na sam kraj regularnog dijela koncerta te iznenađenje na samom kraju koncerta skladbom Rubina (posvećenom Satchevoj supruzi), uzetom s Satrianijeva studijskog prvijenca »Not Of This Earth« (1986), stvarala je paralelni svijet jedinstvenog raspoloženja. Nešto što možeš očekivati i doživjeti samo na Satrianijevim koncertima. I ovaj se okrenuo u tren oka. Smjesta.

Zvuk u prostoru pak odličan. Ni na balkonu nije puno smetalo djelomično rezanje nižih tonova, što nikako ne ovisi o tonskom tehničaru. On je naime svoj posao odlično obavio. U parteru je zvuk od prvog do posljednjeg trenutka bio odličan. Povremeno su uho bocnule klavijature Keneallyja, malo prekrivene riffovima, no u tom slučaju pri ocjeni općeg dojma o zvuku koncerta riječ je o posve »bezbolnoj« primjedbi. Joe Satriani se dakle drži u odličnoj formi – stvaralačkoj i izvedbenoj. Čovjek zadržava mladenačku drskost i oduševljenje u pristupu svojim dnevnim umjetničkim aktivnostima! Uz novo jedinstveno iskustvo nadajmo se da Satrianija nijedna od te dvije karakterne osobine nikad neće napustiti u većini jedinstvene briljance egzibicionizma njegove kitarske svirke.