Treća doza plaže u znaku Union Jacka (2013)

Arhiv Arhiv Zadnje ažurirano 11. lipnja 2026.

Autor: Sandi Sadar Šoba

Mjesto: AKC Metelkova, Gala Hala, Ljubljana
Datum koncerta: 25.06.2013
Broj posjetitelja: 300 – 400

Nakon posljednjeg školskog zvona vrijeme je za ljetne užitke, a dio njih je i već jubilarni Beach party na šljunku ljetne pozornice Gale Hale. Nakon Australaca Parkway Drive, koji su započeli tradiciju, u Ljubljani su se zaustavili Amerikanci Suicide Silence, a ove su godine slovenski stručnjaci za teškokategorne koncerte, dvojac Veselih dihurčkov, odlučili razveseliti mladež britanskim metalcore veseljacima Asking Alexandria, koji u ovim teškim vremenima dijele ugodniju sudbinu i konstantne hvalospjeve sa svojim kolegama s ove i one strane Atlantika; u žanru koji miješa malo metala, malo HC-a i puno emo šminkeraja, tek rijetkima uspije na pozornicu ili nosače zvuka donijeti dovoljno vlastitog da ih lakše razlikuješ od konkurencije. Bleed From Within, Bring Me The Horizon, Architects, Napoleon i još i još … Imena koja svraćaju u Sloveniju ne manjka, kao ni zainteresiranih kojima je važniji izgled od glazbe, a kvantiteta posjećenih koncerata važnija od kvalitete – nedavno sam se o tome upustio u raspravu s jednim kolegom. S time bih se čak mogao složiti, ali o ukusu nikako ne bih sudio, jer to je stvar svakog pojedinca, a ne nekog općeg metra ili kalupa kojim bi se mogle mjeriti estetske kvalitete. OK, vrijeme je bilo za još jedan posjet plaži na Metelkovi; nakon prvog pregleda vremenskih prognoza (u slučaju lošeg vremena, koje se u slovenskoj prijestolnici posve udomaćilo u maniri engleske klime – nakon vrućina prepolovljene temperature i obilje kiše, zasad ipak ne i ljetni snijeg, događaj bi čak mogao otpasti ili bi ga preselili u utrobu Gale, inače prikladnu za takve događaje, ali pitaj se je li zatvoreni bazen isto što i plaža na otvorenom) došao je trenutak za polazak prema koncertnom prizorištu, pred kojim je vrvjelo od mladeži koja legalno pivo još ne bi smjela naručivati, a uz maloljetne entuzijaste u masi su se našla čak dvojica ili trojica usamljenika starijih od 30 godina, koji su ondje najvjerojatnije bili iz roditeljske dužnosti.

Prvi su pozornicu Gale zauzeli Mariborčani Silence Before. Deathcore po slovenski, dobaci kolega slijeva, a ja ne dopuštam da mi se usade predrasude i rado slušam svježe stvari vlastitim ušima. Bend je osnovan 2009., zagovornici intenzivnih masnih rifova i predvidljivih pauza te dobro nabrijane sirovosti dosad su si put probili na pozornice festivala Rock Otočec, Trnfest, Lampijončki i još nekoliko manjih festivala, a kilometražu su skupljali posvuda gdje su mogli učvršćivati svoj scenski nastup. Moglo bi se reći da je ovaj nastup pred britanskim zvijezdama jedna od većih stvari u vrijeme njihova postojanja, a moram priznati da su mi do ovog posjeta Ljubljani dečki iz sastava bili potpuna nepoznanica te se s njima, iako su na svjetsku scenu lansirali i svoj cjelovečernji prvijenac On The Edge Of The World, još nisam uspio koncertno upoznati. Gitaristi Mitja Levašič i Davor Krueger dominiraju zvučnom slikom svojim pokušajima melodičnih umetaka, koji su ovaj put na trenutke zvučali pomalo nezgrapno, ali ipak oštro i prodorno. Basist Domen Kovačič je na startu još tražio svoj pravi položaj kod monitora, a za bubnjevima sjedeći Miha Vučko dolijevao je kerozin na plamen soničke konstrukcije koja doista slijedi sve premise deathcore recepture. Točku na i sastavu daje kratkokosi mišićavi orator David Valh, koji već skladbom Ground Zero dokazuje da u grlu ima čelični par glasnica, koje, nadam se da mladac to zna, nije neuništivo. Malo hvatanja i ritmičkih kiksova ne kvari raspoloženja, a pod pozornicom se skupilo pristojno stado mladaca i mladenki, među kojima se rajanju prepušta i plišasti pingvin, a poslovične razmirice između Podravja i Žabjeg dola ostaju pred vratima Metelkove. Možda i zato što je ovdje doista sve što je važno dobra zabava, u kojoj nema mjesta za dubokoumne ispade politike ili čega god sličnog. Nakon početka dečki se zagriju i startaju s nešto odlučnijim tonovima, ali vidi se da se potpuna opuštenost svih članova Silence Before zasad još ne može očekivati. Prilično statičan nastup svih članova, uz iznimku pjevača, koji je tijekom izvođenja sadržaja prvijenca očito bio u potpunoj fuziji s prilično odzivnom publikom, ponudio je i prvi singl United Through Blood, za koji je mlada petorka prije nekog vremena snimila i videospot. Mosh party je dobio više zaleta, zvučna slika sastava ipak je bila pomalo gruba i neobrušena. Nakon nešto više od pola sata nastupa slijedilo je vrijeme za odlazak s pozornice, a prije toga još skupni naklon, zahvale izvanrednoj publici i fotografija u zrak podignutih ruku, koje su svjedočile da je početak dana više nego obećavajući.

Slijedila je prilično točno odmjerena polusatna pauza, tijekom koje su se na pozornici našli grafičkim prikazima lavova, dvostrukog A i britanskim zastavama lijepo ukrašeni Marshallovi pojačala, prestižniji set bubnjeva i podesti za scenski odlom. Asking Alexandria, yorkshirski zastavonoše glazbe ukrašene popom i metalcore kanonadama, dominiraju istorodnom scenom od 2008. nadalje, kada je u Dubaiju gitarist Ben Bruce odlučio napraviti korak prema ostvarenju svoje glazbene težnje te izdati prvijenac The Irony Of Your Perfection. Dubajska priča neslavno je završila raspadom, a u spomen na prvi korak ostalo je samo ime, koje različito obećava mnogima. Je li to screamo, electronicore, metalcore ili heavy metal? Nazivi nisu važni, jer je već nakon predtaktova intra skladbe Welcome i dolaska svih članova na pozornicu – basista Sama Bettleya, bubnjara Jamesa Cassellsa, obojice šesterožičanaca, i osnivača Bena Brucea i Camerona Liddella, kao i na Guštija prokleto podsjećajućeg zarašćenca i vokalista Dannyja Wornsopa – jasno da su dečki na misiji potpune dominacije večeri. Udarni dvojac dobro uigranih gitara, a ponajprije dobro scensko pokrivanje i lijeve i desne strane pozornice, poslužuje uvodnom poslasticom sada još aktualne ploče Reckless & Relentless, u maniri potpunih profesionalaca. Danny koketira s publikom ne baš cockneyjevskim naglaskom, a publika slijedi svaki mig. Prve bojne linije postaju pravo poprište masovne ekstaze, u kojoj ne nedostaje mosha, osmijeha sreće i prvih znakova masovne katarze svih tijekom školske godine nakupljenih frustracija. Tinejdžeri i tinejdžerice padaju u trans, a Asking Alexandria elektronski potkrijepljenim udarnim valom kirurški preciznih pauza i nabrušenih ritmičkih gravura voze svoj vlak užitka dalje. Danny se brine za demonski, grleniji dio vokalizacije, a Ben za mekše, cmizdrave, po riječima jednog kolege iz branše »gayish« konture. Gaycore? Unatoč tome na razini perfekcije, što dokazuje ubilački nastrojeni Closure. Kao da je Raunchy dao Craddle Of Filth modu, usput ubacio malo glama, brutalnih pasaža ili pop prelio distordiranim bešamelom, pomislim, no unatoč svoj kičastoj navlaci predstava je magnetski privlačna i prokleto dopadljiva. Asking Alexandria su majstori suspensa i prelijevanja kontura, a pod pozornicom skupna ekstaza i prvi pokušaji crowd surfinga dokaz su da je sve sjelo na svoje mjesto, bilo to puristima i kritičarima po volji ili ne, pravi recept za uspjeh. Nakon nikad naučene lekcije skladbe A Lesson Never Learned i skladbe Breathless, postaje jasno da je Sumerian Records, matična etiketa izvanrednih tehničara The Dillinger Escape Plan, Veil Of Maya i After The Burial, opravdano bezbrižna što se tiče prodajnih statistika britanskih ispitivača svemoguće Aleksandrije. »It’s like final countdown – sort of …« ispraća brbljavi Danny skladbu Final Episode, skladbu prvog punokrvnog uratka sastava, ploče Stand Up And Scream. Iscrpljujući blend krikova, disco beatova i predvidljivog kočenja strasti breakbeatovima dečki ispiru na pozornici kar gutljajima votke, a Dedication i Someone, Somewhere poslužuju jednu od nepisanih sentimentalnih plejada potpune raznježenosti nježnijeg spola kao i agresivne mačističke muževnosti golobradih mladaca s druge strane. Podignute ruke i upaljeni snimači na telefonima, par trenutaka poslije provokativan tekst skladbe Reckless And Relentless. »Music is fucking dead / It’s thanks to you cunts, stabbing it in fucking chest / You, and every one of these fake, righteous undeserving bands / Fuck You!!!«. Rock’n’roll i Asking Alexandria kao njegovi otkupitelji? Zanimljiva slika svijeta, nema što, no unatoč svoj pozi stvar funkcionira barem što se tiče trenutne zabave. I to se nastavlja i u daljnjem poigravanju sa strastima publike, koja guta sve, bilo da je riječ o pozi ili stvarnom namjenskom izljevu mudrosti, a ja pak očekujem nešto novo, još nečuveno. Tik pred kišni finale večeri, s neba su se utrnule rijetke, ali debele kapi kiše, Asking Alexandria odlučuju predstaviti još nešto od onoga što će u kolovozu ugledati svjetlo dana u obliku ploče From Death To Destiny. The Death Of Me i Run Free ni u čemu ne krše osnovna načela Asking Alexandria estetike. Grleni stampedo gitara i Dannyjeve brutalne geste te Benova milozvučja – već čuveno i viđeno, ali efektivno. Što nije pokvareno, ne popravljaj, zar ne? Slijedi predvidljivi Run Free i nakon HC kanonada još zahtijevani dodatak u obliku himnično uzvišenog Morte Et Diablo.

Sotona je umro? Ne, nego iz pepela niče kao neuništivo sjeme dualne katarze. Nakon posljednjeg pomazanja generičnom dozom hinjenog bijesa Asking Alexandria se konačno povlače u zaklon backstagea. Opravdano i bez trunke nezadovoljenih strasti kod većine. Zadovoljan sam i sam. Barem moj radoznali dio audiofila, koji se nadao kvalitativnoj nadogradnji dosadašnja dva Beach Partyja i nju je, vjerovali ili ne, čak i dobio. Čak u obliku domaće predigre, koja obećava da ćemo uskoro na slovenskoj sceni moći dobiti još koje deathcore iznenađenje. Prostora za nadogradnju kod domorodnih mladaca ima dovoljno i, barem se nadam, tom će principu poboljšavanja uvijek slijediti, a što se tiče zvijezda večeri Asking Alexandria – čak i ako su dosegli svoj maksimum, uz sve dužno poštovanje možemo im reći samo »Always welcome on this sunny side of Alps!«. Svakodnevne brige barem na trenutak su otklonjene, a mlada generacija na zid obožavanih može opravdano staviti oznaku da je vidjela nešto dobro i iznad razine uobičajene blesave besmislenosti.