Križanke u vlasti zvjezdanog bluesa (2013)
Mjesto: Ljubljana / Križanke / Slovenija
Datum koncerta: 24.07.2013
Broj posjetitelja: 3.500
Cijena ulaznice: 32,00€ /70,00€
Mnogi ga povezuju samo s likom neurotičnog, ali briljantnog ovisnika o lijekovima, izvanrednog doktora Housea iz serije Dr. House, neki kao sporednog zabavljača iz serije Crna guja, a tek rijetki kao briljantnog glazbenog virtuoza koji ima dovoljno znanja o blagu glazbene prošlosti da ga se može nazvati i živim leksikonom bluesa, jazza, dobre glazbe. Tako je bilo donedavno, no izlaskom drugog albuma Didn’t It Rain Hugh Laurie potvrdio je da je njegov glazbeni potencijal snažniji nego što su mnogi predviđali i da u rukavima britanskog dugonje izrazito klesanog lica ima dovoljno aduta za nastavak i proširenje glazbenog opusa, koji je nagovijestio već prvijenac Let Them Talk. Unatoč zvjezdanom statusu i prestižu slave, treba priznati – 54-godišnjak brojnih talenata izniman je glazbeni virtuoz koji zna birati i prave suradnike. The Copper Bottom Band je sastav koji zna poslužiti senzualno odsviranim starinskim zvukom bluesa, a slavu i prepoznatljivost, kakvu im je donijelo druženje s razvikanom zvijezdom, bez zvučnog pratećeg imena na koje se lijepe mediji i reflektori vjerojatno ne bi uspjeli postići. Ostavimo za sada detalje po strani i radije se posvetimo tragici toga da netko samo jednom ulogom zapečati sve svoje daljnje korake, ime vikodinom opijenog genijalnog medicinskog masterminda, fiktivnog junaka koji mu je doduše donio milijune, ali ga prati kao vječni odjek ili golema mrlja koja prekriva i skriva još nešto drukčije, bolje.
Na sličan se način razvijala i priča o Laurieju u posjetu Sloveniji. Koncert je najavljen iznenada, nakon brojnih glasina i nagađanja, a važnije od izlaska albuma bilo je, naravno, završeno djelo, stara lovorika, činjenica da dr. House dolazi u naš kutak podalpskog raja. Tako se pred Križankama, nimalo iznenađujuće, skupila nepregledna množina zijevalica, ljudi željnih blizine slavnih i važnih osoba, obožavatelja iluzija s malih ekrana, a među njima je bilo tek rijetkih usamljenika koji su uz oči u auditorij ljubljanskog svetišta prestižnih glazbenih užitaka svjesno došli napasti i uši. Barem onih koji su znali što očekivati. Rasprave o najdražim epizodama slavne nanizanke bile su kao loš šerbet koji leži u želucu, kao prevelika količina slatkiša koji vam možda već presjedaju, a ne možete im pobjeći. No ostavimo to, zašto se na dvorištu Križanki gurala nepregledna množina mladih, starih, malo manje starih i neupućenih, činjenica je da je koncert bio potpuno rasprodan. Jednako tako stoji da su očito tek rijetki česti posjetitelji koncerata, pa su pogledima na sat i na ulaznice na kojima je kao početak koncerta pisalo osam navečer jačali svoje nezadovoljstvo što se više približavalo devet sati. Pozornica, nad kojom je kraljevao okrugli natpis The Copper Bottom Band, bila je ukrašena brojnim starinskim svjetiljkama s bočnim sjenilima, a postava je malo podsjećala na Kreslinovo intimno osvjetljenje iz SiTi Teatra, pomislim, no unatoč lijepoj scenografiji nedostajalo je zbivanja, glazba iz zvučnika punila je praznine i nezbivanje. Pljesak za prazno ništa, zvižduci, pa gunđanje na petu potenciju, uz nestrpljivost koja je dosezala vrelište, prekinuo je dolazak dvojice tonskih tehničara u kućnim ogrtačima koji su provjerili ugođenost žica, a onda je počelo.
Prvo su se zatamnila glavna svjetla, a potom je pozornica gromkim pljeskom pozdravila izlazak sastava The Copper Bottom Band. Na pozornicu stupa okrugloliki Jay Bellerose koji sjeda za bubnjeve, bočni dio pozornice zauzimaju multiinstrumentalist, prije svega gitarist Kevin Breit, puhačka sekcija u liku saksofonista i klarinetista Robbyja Marshalla te trombonistice Elizabeth Lea i kontrabasist David Piltch; jedva primjetno u pozadini za mikrofone staju prateća i glavna vokalistica Gaby Moreno i Jean McClain, a kao posljednji na pozornicu izlazi čovjek zbog kojeg su neki za ulaznice odbrojili koji novčić više nego uobičajeno – gospodin Hugh Laurie osobno. Nakon histeričnog pozdrava publike počelo je prvo obradom skladbe Iko Iko, koju su napisali The Dixie Cups. »Talkin’ ’bout / Hey now / Hey now /Iko iko an nay / Jockomo feena ah na nay / Jockomo feena nay« stihovi su koje možda ne razumijemo svi, ali se svi sjećamo osamdesetih godina, kad se dobro poznati napjev čuo na gotovo svakoj glazbenoj postaji. Iko Iko je inače pjesma iz zemlje Laurieju dragog Mississippija, iz New Orleansa, a govori o sporu dvaju plemena Mardi Gras indijanaca i doseljenika, a skladbu je još 1953. napisao James ‘Sugar Boy’ Crawford, tada pod naslovom Jock-A-Mo. Obećavajući početak obećavao je dakle zabavu, ali s prikrivenim pedagoškim podtonom i prije svega vraćanjem u njedra njuorleanske prošlosti. Nakon bučnog pljeska uslijedilo je Laurieovo: »Dobra vičer Slovenija,« a riječima na simpatičnom razlomljenom slovenskom simpatična je zvijezda odmah osvojila srca publike, koja mu je kašnjenje s nastupom odmah zaboravila i oprostila. A onda malo stand up komedije. Malo na temu toga da kao Englez ne zna strane jezike, a mi, kao mali narod, anglosaksonski govor vladamo. Pa i to da se mnogi pitaju što glumac ima raditi u svijetu profesionalne glazbe, jer je to slično kao da zubar pilotira avion. Vjerojatno bi u potonjem slučaju svi bili znatno zabrinutiji, no u slučaju kad Lauriea prati prekaljena i rutinirana ekipa dobro uigranih glazbenih mačaka (i mačkica), toga se nije potrebno bojati. Da treba nadograđivati raspoloženje i kovati željezo dok je vruće, potvrdio je nastavak koncerta. Za suradnju je potrebno pridobiti publiku i prije svega provjeriti kako publika zna pjevati stihove: »C’mon baby let the good times roll«. Let The Good Times Roll je skladba Raya Charlesa, a u verziji Shirley & Lee Laurie dobiva inspiraciju za kombiniranje elemenata svoje klavirske potkovanosti, kojoj se krasno pridružuje i prateći sastav The Copper Bottom Band, u kojem se odmah osjeti uigranost svih sedam pratećih članova, prije svega pak činjenica da hipnotični mig Lauriea za klavirom, ukrašenim slovenskom, američkom, kanadskom i engleskom zastavom, može probuditi koji glas ili dva i iz slovenskih konzervativno zategnutih grla. I potonje, naizgled iznenađen, pozdravlja i mršavi dugonja baršunastog glasa i izvanrednog sluha.
Da je razlog ovog posjeta Sloveniji prije svega predstavljanje posljednjeg albuma Didn’t It Rain, svjedoči nastavak koncerta, jer ga Laurie nastavlja novom dozom krasne muzikalnosti. Evenin’ pokazuje cjelokupni potencijal klupskog jazzy bluesa, koji u svom nadmoćno hrapavom zvuku nudi posljednji album, a svoj prvi dokaz izvanredne prodornosti i puhačkog temperamenta, uz taman dovoljno suzdržano i tečno leteće šuštanje metlica po bubnjevima te klavirski zvuk tipki pod Laurieovim prstima, dodaje simpatična i taman dovoljno prljavo bezobrazna trombonistica Elizabeth Lea. Privid zadimljenog jazz kluba, oblaka dima i prigušenih svjetala pri pogledu na masovku, koja takvu vrhunsku kvalitetu profinjeno suzdržanih ritmova i istančane hrapavosti očito nije očekivala, na trenutak se malo rasplinjuje, zato radije nego očima nastavak pratim ušima. What Kind Of A Man You Are je prije nečuvena obrada Raya Charlesa u kojoj sav svoj pjevački talent pokazuje duet obiju pratećih pjevačica, a Laurie se ovaj put posvećuje samo klaviru. Gaby Moreno i Jean McClain zvuče krasno, pune duše i gospel prizvuka, soula, a preko cjeline se vrlo istančano pne nekoliko krasnih tonova telecastera pod prstima Kevina Breita. Cjelina dobiva baš seksi prizvuk, a kompaktna punoća ne pokazuje ni jedan jedini nedostatak koji bi davao osjećaj da je pozornički postav igdje slab ili polovičan. Ništa manje ne pjeni strašću ni soulyjev standard skladbe Day & Night, u kojoj se Gaby i Jean vremeplovom vraćaju u šezdesete, a prljav ritam krasno nadopunjuje malo Hammondova zvuka i nestašna ritmika Bellerosea, a Kevin ovaj put gitaru mijenja bendžom. Nakon vrlo obećavajućeg početka nastupa jedan od ključnih trenutaka večeri. Da su za tango potrebna dvoje, uvijek je jasno, a ovaj put, uz zvukove prljavog tanga kojim je kraljevao prije svega nenadmašni senzualni vokal Gaby Moreno, koja je ovaj put pokazala sav svoj gvatemalski temperament, otvorila sve zvučne glasovne registre i s Laurieom izvela špansko-engleski ples skladbom Kiss Of Fire. Na taktove usputnog produljenog ritmičkog sola Laurie i Moreno zavrte se po pozorničkim daskama i zaplešu strastveni ples senzualne čulnosti koji krune zvukovi klarineta i harmonike te povrh svega prigušivač taman zakrivljenog zvuka trombona. Seksi.
Nakon pomalo smetajućeg Junco Partnera (smetala me očito prilično naivnija i razigranija rockabilly metrika, koja mi u tom trenutku očito nije najviše odgovarala, a rado bih je zamijenio bluesy Junker Bluesom) raspoloženje se zatim vratilo na pravu paraboli skladbom na kojoj briljira Jean. Send Me To The ‘Lectric Chair. Pripovijest o tome kako osuđenik moli suca da ga radije nego na doživotni zatvor osudi na smrt na električnoj stolici. Skladba jazz legende Bessie Smith s Jeaninim crnačkim vokalom dobiva pravu tonažu, a The Copper Bottom Blues Band dodaje malo novije patine od one iz prastare 1927. Tko bi se usudio nakon tako dobre izvedbe još išta dodavati, a k tome se dotaknuti i nečega što je za ljubitelje Americane sveto – doticanja vječnog kralja Elvisa? Doduše, zapravo je riječ o obradi skladbe manje poznatog Juniora Parkera, no jednako je tako svoj pečat skladbi ostavio i Elvis. S senzualnijom i bluesovskijom te manje naivnom rockabilly svirkom skladbe Mystery Train hvata se Laurie u koštac i vozi vlak užitka dalje. Obrade su inače stalnica na repertoaru čovjeka koji nema previše vlastitog perja, ali mu i tuđe, posuđeno perje prokleto pristaje.
You Don’t Know My Mind podsjeća na delta blues maniru prvijenca Let Them Talk, malo zadimljene sreće (zakleo bih se da se negdje oko početnih taktova uvodnih stihova osjetio čak i dim domaće gudre) donosi skladba Weed Smoker’s Dream, na kojoj ponovno potresa izvanredna Gaby Moreno. Nakokinjeni do zadnjeg vlakna na tijelu svi se prepuštamo svakom taktu, udahu, nježnom baršunastom milovanju vokala preljepe ljepotice u crnom, a nakon hrapavog dodatka trombona novi je ušni orgazam savršen! A onda kao soldateska muškog kontrapunkta mikrofon usred pozornice okupiraju svi muški članovi sastava i pokušavaju briljirati samo s jednom gitarom i četiri vokala. Lazy River podsjeća na prizor iz filma O Brother Where Art Thou i na Soggy Bottom Boyse, samo što su ovaj put gospoda višeglasnija i dodobra ugođena u svom multivokalnom bojenju. Slijedi podizanje čaša s »jabučnim sokom« (viskijem, zapravo) i simpatično »na zdrovje« slovenskoj publici, koja potom ne ostaje suhih usta, jer se slinjenje nad dobrom glazbom nastavlja stilski. Nakon naslovne skladbe posljednjeg albuma, koja trese bokovima uz duet dviju moćnih vokalistica te prljavu ritmiku five step bluesa i soula, dolazi vrijeme za senzualnu izvedbu skladbe Careless Love, a potom izvanredna verzija skladbe Wild Honey, koja u set ponovno donosi više dinamike, orgulja, klavira i plesnosti, ritmike, bubnjarske virtuoznosti na samo nekoliko opni i činela te otrovno senzualne gitarske točke na i, nakon kojih nema što više dodati niti oduzeti, a povrh svega tu se lijepo upliću u Laurieove mulato vokale (Britanac je glazbeno toliko bijel koliko i crn u istom dahu) krasni ženski vokali, puhačka sekcija, a višeslojnost unatoč bogatoj prelijevanju diše i funkcionira kao dobro nauljen stroj! A taj ore i plugom prevrće ledinu u mislima i ušima svake publike i zahvaljujući izvanrednom izboru skladbi. Billy Taylor je prije stoljeća pjevao o želji kako bi bilo lijepo osjetiti potpunu slobodu, a potom ju je u uši usula skladbom I Wish I Knew How It Would Feel To Be Free još i Nina Simone, a ovaj put obje dame Laurieova pratećeg sastava dokazuju da se mogu usporediti s izvanrednim prethodnicama i pritom nikako ne ispadaju smiješne ni opskurno nedorasle izvornicima. Naprotiv! A onda malo završne izvrsnosti skladbom Green Green Rocky Road, na kojoj se osjeti da je posljednje činjenje koncerta blizu i da bi se više dodati ni ne moglo. Ili ipak? Nakon bučnog pljeska i skandiranja za dodatke na pozornicu utrčava nestašni i Slovenijom oduševljeni Laurie, a za njim cijeli prateći sastav, koji uz taktove himnične Changes pada u završni stadij ekstaze. »Everyone is facing changes / No one knows what’s going on. / And everyone is changing places / Still the world keeps moving on. / Love must always change to sorrow? / And everyone must play the game, / Because its here today and gone tomorrow / Still the world goes on the same« krasni su stihovi za oproštaj, kojem se dolično priljepljuju zvukovi dixielanda, bendža, gitare (ovaj put u rukama Gaby), a tijekom odzvanjanja posljednjih akorda obrade Chucka Berryja You Never Can Tell za mnoge već počinje stampedo prema izlazima iz svetišta. Ustrajniji vidimo eksplozivni finale, Laurie teatralno, ali nenaštimano duhovito pokuša nekoliko za čovjeka njegovih godina opasno visokih podizanja noge, a onda slijedi još posljednji naklon, zastori padaju, a Laurie i The Copper Bottomi napuštaju pozornicu.
Nadam se da ne zauvijek, jer su svakako biser vrijedan ponovne konzumacije. Vjerujem da nakon ove srijede navečer, koja se prevalila duboko u noć, Laurie za mnoge od prisutnih neće biti samo dr. House. Postat će i sinonim za dobru, izvrsnu blues glazbu koja ima jaja i stila. Postat će sinonim za izvrsnost i istodobno jamac potpunog koncertnog užitka ne samo zbog svog zvjezdanog sjaja. Bez izvanrednog pratećeg sastava, koji zaslužuje doista iskrene ovacije u stojećem stavu i puno priznanje, ni čovjeku njegova kova ne bi uspjelo tako prokleto savršeno začarati Križanke. A Križanke su pale pod čarolijom trijumfalno bluesovskog jazzy muziciranja najsjajnijeg kova, koje je ipak moglo biti još bolje: u zaklonu kakvog zamračenog zadimljenog jazz kluba, gdje bismo u atmosferi potpune rezonancije sa stihovima i melodijama svi mogli skliznuti u svoje svjetove, obračunati s tamom i unutarnjim demonima te se prepustiti užitku, tuzi ili osjećaju potpune sreće. Na masovnim događajima nešto takvo jednostavno nije moguće, pa me nazovite snobom, ako hoćete …
Setlista
- Iko Iko (The Dixie Cups cover)
- Let The Good Times Roll (Shirley & Lee cover)
- Evenin’
- What Kind Of Man Are You (Ray Charles cover)
- Day & Night
- Kiss Of Fire
- Junco Partner
- Send Me To The ‘Lectric Chair
- Mystery Train (Junior Parker cover)
- You Don’t Know My Mind (Lead Belly cover)
- The Weed Smoker’s Dream
- Lazy River
- Didn’t It Rain
- Careless Love
- Wild Honey
- I Hate A Man Like You
- I Wish I Knew How It Would Feel To Be Free (Billy Taylor cover)
- Green Green Rocky Road (Dave Van Ronk cover)
Dodatak:
- Changes
- You Never Can Tell (Chuck Billy cover)
Galerija slika


















