Autor: Urban Bolta
Mjesto: Arena Zagreb / Zagreb / Hrvatska
Datum koncerta: 31.07.2013
Broj posjetitelja: 16.000
Cijena karte: 19€ – 50€
Gotovo točno deset godina nakon zadnjeg posjeta Zagrebu u srijedu se u hrvatsku prijestolnicu vratila postava koja je najviše od svih zaslužna za popularizaciju heavy metala – vratili su se veliki Iron Maiden! Ako su davno nekad Black Sabbath ucrtali razvojni put heavy metala, ako su ga zatim Judas Priest jasnije definirali, na kraju su upravo Iron Maiden bili ti koji su kombinacijom pjevnosti, melodičnosti i udarnosti taj nekoć opskuran žanr uspjeli približiti svjetskim masama.
Prije desetljeća Željezne djevice su u prijestolnici naše južne susjede gostovale u sklopu promotivne Dance of Death turneje, a ovaj put posjet gradu na Savi bio je još primamljiviji – Maiden su naime u Zagrebu svirali u sklopu reprize turneje Maiden United iz 1988. / 89., kada su bili na vrhuncu svog stvaralačkog zenita. Dakle, mokri san za svakog (mladog) Iron Maiden fanatika. Pogotovo s obzirom na to da je 2013. godina. Koncert se odvio u zagrebačkoj Areni. S obzirom na to da britanske Djevice u našoj regiji na svoje solo koncerte u prosjeku privuku oko deset, možda dvanaest tisuća posjetitelja, Arena je prilično veliko prizorište. No, uz nedavni ulazak Hrvatske u Europsku uniju organizator je na tjedan dana prepolovio cijenu ulaznica, tako da je dragocjeni komadić papira početkom srpnja bio dostupan već od skromnih 19€. Dovoljno jeftino da je Arena s kapacitetom od gotovo dvadeset tisuća posjetitelja u pola devet navečer pucala po šavovima!
No, još prije samog vrhunca večeri pozornica je pripala predgrupama. Prvi su nastupili londonski hard rockeri Voodoo Six, koje sam zbog rane satnice početka u cijelosti propustio. Nema veze, gore bi bilo da sam propustio nastup legendarnih njujorških thrash metalaca Anthrax, koji su na zagrebačkom koncertu u ulozi predgrupe nastupili ekskluzivno. Samo i isključivo u Zagrebu. Školski sat dug nastup začinili su klasicima iz osamdesetih. Njihove redove je nakon odlaska gitarista Roba Caggiana (otišao je Dancima Volbeat) privremeno popunio Jonathan Donais, a iza bubnjeva je umjesto Charlieja, kojeg su u Americi zadržale obiteljske obveze, sjedio bubnjar časnog renomea Jon Dette. Unatoč kadrovskim promjenama jasno je da Anthrax uvijek vjerodostojno predstavljaju svoje ime, dok prvu bojnu liniju na pozornici zauzimaju gitarist i vođa grupe Ian Scott te mršavi frontmen indijanskih korijena Joey Belladona. Potonji si doduše tijekom ratnog plesa skladbe Indians nije stavio perjanicu na glavu, kao što to inače čini, no unatoč tome je s proživljenom vokalnom izvedbom i skakanjem sve do ruba pozornice predstavljao najdinamičniji sastojak ovotravanjske bendovske predstave. Nakon Efilnikufesin (N.F.L.) i Got The Time Joea Jacksona došlo je vrijeme za skladbu Fight ‘Em ‘Til You Can’t, jedino djelo novijeg datuma koje su Anthraxi ovaj put uključili u odsvirani repertoar. A onda bomba! Obrada AC/DC himne T.N.T. digla je u zrak parter i cijelu tribinu te je poslužila kao najavnica prave masovne katarze koju su kasnije uspjeli upriličiti Maideni. I sami Anthraxi su se na krilima dobrog odziva u posljednje dvije skladbe, I Am The Law i Antisocial, razletjeli po pozornici, no unatoč odličnoj ocjeni nastupa u grlu ostaje gorak okus da su uz svu moćnu riznicu nezaboravnih hitova autorskog pedigrea setlistu popunili čak trima obradama, umjesto da su rasparanom šavu zagrebačke Arene podarili koju vlastitu zimzelenu kompoziciju više.
Dvorana se u vremenu prije nastupa zvijezda večeri napunila do posljednjeg kutka. U zraku je vladala naelektrizirana atmosfera, koju je puštanje UFO klasika Doctor Doctor, svakokratnog otvarača Maiden koncerata, samo još povećalo. Odmah po ulasku u uvodnu skladbu Moonchild basist Steve Harris i gitarska trojka Dave Murray / Adrian Smith / Janick Gers zauzeli su položaj tik uz rub pozornice te su tako neverbalnom komunikacijom publiku počeli hvatati u kandže Iron Maiden mašinerije. Unatoč tome što Maideni izravan kontakt s publikom njeguju samo u obliku povremenih Dickinsonovih obraćanja, suradnja između benda i publike cijelo je vrijeme vrlo plodna. U četiri desetljeća karijere stari su mačkovi jednostavno naučili kako ugoditi višetisućglavoj masi ispod pozornice!
Nakon Can I Play With Madness stigao je s Prisonerom već prvi vrhunac nastupa. Iron Maiden kao grupa koja je stalno na pijedestalu moraju posjetiteljima od turneje do turneje pružati zanimljive bombončiće kako ovi ne bi izgubili zanimanje za posjet njihovim koncertima, pa se služe tematski i konceptualno različito obojenim turnejama, za što zaslužuju sve pohvale. Sljedeći od vrhunaca stigao je u obliku skladbe s albuma Fear of the Dark, Afraid to Shoot Strangers, a tek negdje u tom razdoblju odgovorni za mikser uspjeli su razriješiti zagonetku katastrofalnog zvuka, koji je u početnoj fazi koncerta bio ispod svake kritike. Harrisova bas-linija bila je pretjerano zadebljana, dok je trostruka gitarska svirka bila previše zamazana. Kvaliteta zvuka često ovisi o mjestu na kojem se slušatelj nalazi, ali ovaj put su se kritike na račun tonskog majstora mogle čuti iz svih dijelova dvorane. S obzirom na to da je dvorana u prošlosti već ugostila tako eminentnog gosta kao što je Roger Waters (ex-Pink Floyd), Arena kao takva očito ima dobre akustične predispozicije, pa si Maideni u segmentu zvučne lustracije zaslužuju veliku crnu točku, koja je te večeri srećom bila i jedina.
Uz Trooper, sa standardnom izvedbom Dickinsonova ludovanja po pozornici s britanskom zastavom u rukama, većini se u grlu vjerojatno prikrao okus novog piva vlastite Maiden robne marke, koji je uz ekspresni tempo s The Number of the Beast i Fantomom iz opere brzo splasnuo. Važan dio cjelokupne scenske slike kod Maiden predstavlja vizualna komponenta. Scenska konstrukcija bila je pisana na kožu ponajprije ludom pilotu Bruceu Dickinsonu, koji unatoč sve većim borama na licu ostaje vječni krvnik suvišnih kalorija. Usred piste, koja je obuhvaćala i spajala oba dijela pozornice, kraljevao je tko drugi nego uvijek nasmijani Nicko McBrain, najstariji član slavnog heavy metal seksteta, premda, sudeći prema viđenom, i on ima još dovoljno snage, pa se za budućnost Iron Maiden lađe još nije potrebno bojati. Zastori u pozadini mijenjali su se tijekom cijelog nastupa u skladu s tematikom odsviranih skladbi, svjetlosne šou bile su prilagođene atmosferskim zaokretima i napinjanju raspoloženja, koje je od prve sekunde koncerta bilo paklensko i u skladu s razvojem događaja »hit za hitom« kroz minute samo još raslo! Wasted Years sa solo točkom Adriana Smitha u glavnoj ulozi poslužila je kao uvod u vrhunac večeri, epsku kompoziciju Seventh Son of A Seventh Son, kada je nadzor nad zbivanjima na plavo zaogrnutoj pozornici preuzeo zlokobnog izgleda Eddie, kakav krasi i naslovnicu tog legendarnog albuma iz 1988. Dickinson je publiku više puta potaknuo prepoznatljivim uzvikom »scream for me, Zagreb«, premda joj uz taktove The Clairvoyant, Fear of the Dark i Iron Maiden dodatna motivacija uopće ne bi bila potrebna!
»Run, live to fly, fly to live…« odjekivalo je iz tisuća grla uz izvedbu još jednog klasika, Aces High, kojim su Maideni otvorili završni dio koncerta. Ta su grla gotovo nadglasala Dickinsona, koji je unatoč umoru vokalno dobro jedrio kroz posljednje minute nastupa, isto vrijedi i za hiperaktivca Harrisa i Gersa s desne strane, dok su Murray i Smith s lijeve strane pozornice tradicionalno po samoj dinamici zaostajali za svojim kolegama. Nešto zahtjevnija skladba The Evil That Men Do bila je pravi slatkiš za sve vjernije pratitelje benda, a za pozdrav su Maideni udarili još i punkerskom Running Free.
Iron Maiden s turnejom Maiden United dokazuju da su tijekom godina u svim segmentima izrasli u najorganiziraniji heavy metal kolektiv na ovom planetu. Dotjerana scenografija, uigranost i srce na pravom mjestu vrline su koje su i u Zagrebu samo još nadogradile spektakularnost same turneje. Dah im očito još ne popušta, pa se već možemo veseliti njihovim daljnjim projektima. Jedan od njih je navodno i novi studijski album. Usput, vjerujete li da je od izlaska ploče »The Final Frontier« prošlo već tri godine…?
Setlista
ANTHRAX:
1. Caught in a Mosh
2. Indians
3. Efilnikufesin (N.F.L.)
4. Got the Time
5. Fight ‘Em ‘Til You Can’t
6. T.N.T.
7. I Am the Law
8. Antisocial
IRON MAIDEN:
1. Moonchild
2. Can I Play With Madness
3. The Prisoner
4. 2 Minutes to Midnight
5. Afraid to Shoot Strangers
6. The Trooper
7. The Number of the Beast
8. Phantom of the Opera
9. Run to the Hills
10. Wasted Years
11. Seventh Son of a Seventh Son
12. The Clairvoyant
13. Fear of the Dark
14. Iron Maiden
— dodatak –
15. Aces High
16. The Evil That Man Do
17. Running Free
Galerija slika
