Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: München / Backstage (Halle) / Njemačka
Datum koncerta: 07.10.2013
Broj posjetitelja: 500
Cijena ulaznice: 30,00€
Danski Pretty Maids jedni su od rijetkih »preživjelih« predstavnika tvrdozvučne melodične hard rock finomehanike, koji se svojim glazbenim opusom tvrdoglavo drže na sceni još od početka ranih osamdesetih. Posebno posljednja dva albuma, »Pandemonium« (2010) i ovogodišnji »Motherland« (2013), dokazuju da Pretty Mais i nakon više od trideset godina ustrajnosti u svom poslu i dalje ostaju jedna od najuglednijih hard rock institucija, koja redovito isporučuje izvrsnu glazbenu vjeroispovijest najplemenitije melodične hard rock branše. Inspiracija ne jenjava. Skupina neprestano sazrijeva, a njezina glavna aktera, pjevač Ronnie Atkins i gitarist Ken Hammer, danas vrijede za prave rock gurue svojih glazbenih vještina i vrlina.
U prvom dijelu nove Motherland turneje Pretty Maids su pratili sjajni njemački hard rockeri Pink Cream 69 iz njemačkog grada Karlsruhe. No, početkom listopada se na drugom dijelu iste turneje u ulozi predgrupe pojavilo drugo ime. I to ime ne zvuči ništa manje privlačno. Njemački hard rockeri iz Ingolstadta, Bonfire, koji od svih navedenih skupina imaju daleko najdulji staž. Tako nam đavo nije dao mira i nakon posjeta koncertu Pretty Maids i Pink Cream 69 u Salzburgu, 26.09.2013. (RockLine reportaža OVDJE), trebalo je utažiti nemirnu znatiželju duha i u njemačkom Münchenu, gdje su točno u osam sati na pozornicu stupili veterani njemačkog, pa recimo i europskog hard rocka, Bonfire.
Bonfire bez pjevača Klausa Lessmanna i gitarista Hansa Zillera tako reći nema. Ta kreativno prkosna veza dviju nosivih figura priče o Bonfire neuništivo djeluje i dalje u novom dobu, iako se Bonfire nikako ne mogu pohvaliti redovitim, ili recimo radije dosljednim izdavanjem novih studijskih uradaka koji kvalitetom ne bi oscilirali. Posljednji album naslova »Branded« iz 2011. na sreću je vrlo solidno postignuće, no takvih skupini u novom dobu krvavo nedostaje. Prethodni »Double X« naime je izašao davne 2007.
Kako god. Postava u sastavu Lessmann (vokal), Ziller (gitara), Chris »Yps« Limburg (gitara), Uwe Kohler (bas gitara) i tek odrasli bubnjar Harry Reischmann, koji je prošle godine zamijenio prethodnika Dominika Hülhorsta, otvorila je svoj nastup jednim od boljih trenutaka neuspjelog albuma iz 2009. »The Räuber«. To je bila skladba Bells Of Freedom. Publika je zbila redove i podigla stisnute šake u zrak za »domaće«. Prvo pitanje koje se rodilo bilo je pitanje o vokalnoj formi Lessmanna. Godine 2007. u Trevisu je naime ostavio prilično jadan dojam. Odmah me demantirao. Treviso je očito bio samo loš dan za pjevača. Već na početku je njegov vokal odlično razvijao snagu u svim sekvencama kovanja vodećih napjeva.
Ostatak koncerta odvijao se gotovo posve u klasičnom Bonfire stilu. Prva od klasika odjeknula je Tony’s Roulette s albuma »Point Blank« (1989). Razvoj događaja u nastavku bio je onakav kakav pravi ljubitelj skupine može samo poželjeti. Bonfire su potvrdili da im je pojam vokalnih harmonija više nego jasan i u postavi koja djeluje u novim vremenima. Harmonije rade svi, uz iznimku bubnjara Harryja. I to je jedna od onih izbrušenih vrlina koje ovoj skupini daju pravu »dušu« i na pozornici. I u nastavku to potvrđuje skladba s jednim od najsnažnijih rifova albuma »Fireworks«, naime klasik Never Mind s novim grabežljivim refrenom, koji je publiku držao visoko na krilima. Bonfire su koncertno raspoloženje održavali na izvanrednoj razini i u nastavku, kad su preko Hot To Rock i Don’t Touch The Light razužarenu pozornicu smirili baladom Fantasy, jednom od najpoznatijih balada skupine iz zlatnog doba osamdesetih. Izvrsnu suradnju dupkom punog kluba Backstage s dobrih 400 glava raspirivao je živahni Klaus Lessmann, koji je lukavo iskoristio nešto produljene točke opuštanja među skladbama te među ljude sipao raznobojne šale. Podrugljivo je izvlačio usporedbu povratnih reakcija publike na koncertima Bonfire u različitim njemačkim gradovima, a zatim je objasnio da su mu crni ručnik namjerno podmetnuli kako se, kad se njime briše tijekom koncerta, ne bi moglo primijetiti koliko prljavštine ima na sebi i slično. Publiku je nekoliko puta doslovno doveo do općeg smijeha. Na svaki njegov »Danke schön« publika je gromoglasno u glas povikala: »Bitte schön!« Slijede Klausove varijacije sa zahvalama na engleskom i talijanskom, ne bi li možda čuo koliko je stranih fanova u prostoru, ali je uvijek dobio samo povratni »Bitteschön.« A kad je na kraju opet izrekao »Danekschön«, publika ga je »uništila« gromoglasnim engleskim »Thank You!«. Očito već provjereni ritual koncerata Bonfire u Njemačkoj, koji skupina njeguje samo na domaćim pozornicama i nigdje drugdje. Osjećao se onaj jedinstveni duh. Ona izuzetna veza pripadnosti njemačke publike s Bonfire i glazbom skupine. Istina je da je Lessmann izniman frontmen koji publiku u tren oka dovede do toga da mu jede iz ruke. Perjanom lakoćom. Čovjek izuzetnog karizme.
Staroslavni Ziller i njegov mlađi kompić na gitari »Yps« ponovno su pokazali izvanrednu usklađenost u polaganju gitarskih fraza i vrhunskoj začinjenosti solističkih akrobacija. Među novijim skladbama bila je zastupljena i Just Follow the Rainbow s albuma »Branded« (2011), koja se odlično uklopila u klasični materijal skupine i kao kompozicija potvrdila da se na setlistama ravnopravno nosi s njim. Postava je manjak sa studijskog prvijenca »Don’t Touch The Light« izbrisala u završnom dijelu koncerta, kad se prihvatila balade You Make Me Feel, tijekom koje je publika ponovno gorljivo pratila stihove skladbe. Slijedi »navijačka« i odmah zarazna Proud Of My Country, za koju je Lessmann na početku rekao da je to skladba namijenjena svakom Zemljaninu. Slijedi teatralno bombastičan završetak s tiho očekivanom Sweet Obsession. Ta izvrsna »Fireworks« klasika najavila je kraj. Bonfire su s njom odklesali izniman nastup i dokazali da su i u novom dobu iskustvo vrijedno svakog pogleda. Za slovenske fanove je problem samo to što ne koncertiraju baš često, a nikad ni u blizini Slovenije. Ova prilika u Münchenu nam se dakle nije smjela izmaknuti! I na sreću nije. Zanimljivo je, međutim, da su Bonfire manje-više sami sebi roadieji. Doduše, imaju tehničara koji većinu posla obavi sam, ali najosnovnije stvari prije koncerta pripreme i nakon njega pospreme sami članovi skupine.
Pretty Maids su trebali debele tri četvrt sata da naslijede pozornicu. Ta je stanka (negativno) iznenadila već u austrijskom Salzburgu i nije posve logično objašnjiva. Obično je vremenska »rupa« u kojoj »preobuku« pozornicu za nastup sljedeće skupine ukupno 15, najviše 20 minuta. No, Pretty Maids se očito nikamo ne žuri. Prostor se nabio doslovno do zadnjeg kutka, a njemačka publika, koja je navikla na red, počela je pri neugodnom čekanju čak i zviždati. Iznenađivala je činjenica konkretnog broja posjetitelja starih oko 30 godina (koju godinu manje ili više), a nije bilo malo ni mlađih ljubitelja hard rocka, onih koji su tek prešli 20. godinu… Naravno, jezgru publike činili su zreli rockeri i (neizostavno) zrele rockerice, koje su se već tijekom koncerta Bonfire slinile u prvim redovima.
Za Pretty Maids pozornica je dodatno narasla »u dubinu« i »širinu«, a kvintet se doslovno razletio na sve strane kad ju je petnaest minuta do deset navečer napokon i zauzeo! Budući da je već na koncertu u Salzburgu bilo jasno da vokal Ronniea Aktinsa više nije tako svjež kao nekoć, Pretty Maids su za drugi dio izbacili iz setliste vokalno zahtjevniju Why So Serious, koju je od skladbi albuma Motherland tako naslijedila upravo naslovna skladba albuma, a u sredinu setliste ugurali su vokalno lakšu i općenito omiljenu klasičnu baladu Savage Heart, uz koju je njemačkoj publici u glavama iz korijena sinulo. Očekivani vrhunac bila je i izvedba Sykes/Lynottove Please Don’t Leave Me This Way, koju je Ronnie također iskoristio da ohladi užarene glasnice, a refrene je publika opet otpjevala sama. Kod Pretty Maids paše izuzetna energičnost skupine. Uz to im teško tko može biti ravan. I to je bila i temeljna karakteristika kojom su zasjenili nastup Bonfire prije sebe. Atkins kao frontmen uz golemu karizmu posjeduje i onaj izniman dar i element potpune predanosti. Kad je na pozornici, daje sve od sebe. I to nije teško osjetiti. To je ono što sve odvaguje. Sva očekivanja, sve tihe želje svaki put kad stigneš na koncert svoje omiljene skupine. Tu »kinetiku« skupine nadograđuje i podivljali basist Rene Shades, koji tijekom koncerta neprestano šeta do Kena Hammera na desnoj strani i Atkinsa u sredini. Shades se kao posljednji stalno priključeni član odlično uklopio u bend! Svoje doprinosi i bestijalni bubnjar Allan Tschicaja. Ukratko! Vatra sa svih pozicija. Tako je Atkins ponovno iscijedio hektolitre znoja, a s njegove odjeće i kose je na završetku redovitog dijela nastupa skupine znoj doslovno curio.
Bend je repertoar ponovno podredio prvim i posljednjim dvama studijskim albumima. I to je bilo dovoljno. Publika je bila oduševljena, a nastup su Pretty Maids razvojem događaja »atmosferski« neprestano stupnjevali. Izvrsna Little Drops Of Heavben s albuma »Pandemonium« je u tri godine od spomenutog studijskog izdanja postala prava klasika i stalnica repertoara. Nevjerojatno je naime doživjeti izuzetno burnu povratnu reakciju oduševljenja publike kad je njezinu izvedbu najavio Ronnie. Zato Pretty Maids izvedbu te skladbe mudro čuvaju za obvezni dodatak i na taj način publiku pred završnim krošeom, koji isporučuje očekivana Future World, dovode do suočenja s ekstazom.
Dakle, novi izniman show iskusnih danskih hard rock odličnika, koji su ponovno dokazali da proživljavaju pravi zrelosni procvat! Svoje je doprinijela i fanatična publika. Njemačka je publika poslovično pomalo suzdržana. Doduše predana, ali ne gubi prisebnost i glavu, kako to recimo nalaže temperament mediteranskih zemalja. Daleko od toga da je »zategnuta«, što vrijedi za austrijsku, ali s obzirom na to da je koncertno vrlo »razmažena«, katarzu tijekom koncerata baš ne doživljava. Koncert Pretty Maids me je upravo u toj točki posve demantirao. Publika je ovaj put bila izniman saveznik! Bučna, predana, fanatična. Čak podivljala! Karakteristike dakle koje kod njemačke publike ne doživljavaš kao nešto uobičajeno. I novi vrtuljak s Pretty Maids tako je donio završnu ekspresiju izuzetne koncertne čarolije, koju isporuče samo najbolji koncerti.
Setlista
BONFIRE:
1. Intro
2. Bells Of Freedom
3. Tony’s Roulette
4. Never Mind
5. Hot To Rock / Don’t Touch the Light
6. Fantasy
7. Just Follow The Rainbow
8. You Make Me Feel
9. Proud Of My Country
10. Sweet Obsession
PRETTY MAIDS:
1. Mother of All Lies
2. I See Ghosts
3. Love Games
4. Motherland
5. Sad to See You Suffer
6. Yellow Rain
7. Drum solo
8. It Comes at Night
9. Savage Heart
10. Rodeo
11. Please Don’t Leave Me (obrada)
12. I.N.V.U.
13. Red, Hot and Heavy
—dodatak—
14. Fortuna Imperatrix Mundi (Carmina Burana)
15. Back to Back
16. Little Drops of Heaven
17. Future World
Galerija slika
