Lokacija: Tolmin / Sotočje / Slovenija
Datum: 24.07.2017
Prvi službeni dan Metaldays 2017 dočekali smo s domaćim Hellcrawler, koji su na novoimenovanoj pozornici Boško Bursać (u čast lani preminulom legendarnom tonskom majstoru) zagrmjeli švedski zvučećim HM-2 gitarama pojačanim do 11. Goričani su u dobrom svjetlu predstavili oba studijska izdanja i publiku gurnuli u postapokaliptični svijet kojim vladaju nemrtvi gladni ljudskog mesa i jukebox iz kojeg riče odličan black/crust/death’n’roll.
Ubrzo nakon toga Tolmin je pogodila još jedna, žešća nevera dana, koja je s Lemmy pozornice isprala irske folk metalce Na Cruithne, no atmosferi su ionako puno bolje pristajali britanski The Crawling na drugoj pozornici, koji su ionako mrcvarno raspoloženje uspješno još više zamračili konkretnim udarcem death/doom metala. Taj je, ponajprije u sporijim dijelovima i zbog vokala koji je podsjećao na Aarona Stainthorpea, The Crawling poprilično približio sunarodnjacima My Dying Bride. Što naravno ne može biti loše. The Crawling su tako u dobrom svjetlu predstavili svoj ove godine objavljeni prvijenac Anatomy of Loss i upozorili na sebe taman toliko da se isplati pratiti ih.
Kao što je rečeno, zbivanja na glavnoj pozornici trebala su se taman dobro zahuktati kad su se na nju popeli irski folk metalci Na Cruithne iz grada Galwaya. Mješoviti, dakle muško-ženski sekstet, opremljen bouzoukijem i frulom, tek što je počeo razgolićivati esenciju svoje glazbene vizije i kreativnosti, mješavine ekstremnih glazbenih žanrova (black metal) u koju upleću elemente tradicionalne škotske, irske pa i bretonske glazbe, kad se oblak rasparao i nemilosrdno pljusnuo po prostoru festivala. Ljudi su se masovno razbježali i raspršili, a bend je ništa manje veselo i žurno odjurio s pozornice. Ona je ponovno oživjela tek u devet navečer, kad su na nju stali Iced Earth. Tko je ljubitelje kožuhovine s Irske ovaj put shvatio ozbiljno i želio pogledati punokrvan nastup, a vrijeme mu je pokvarilo planove, morat će potražiti drugu priliku, a vi koji ste skupinu u društvu zanimljivih Mongola Nine Treasures i slovenskih nada Halcyon Era možda uhvatili u Orto baru usred ovogodišnjeg lipnja, u tome ste možda našli barem tračak utjehe.
Jaka nevera nažalost nije poštedjela ni ostale izvođače na velikoj pozornici, pa su nakon već ranije otkazanih Xandriiveliki gubitnici bili i finski thrasheri Lost Society, čiji je nastup otkazan, dok su japanski heavy metal veterani Loudness s velike pozornice prebačeni na onu drugu.
Srećom se vrijeme za nuždu primirilo prije nastupa nove nizozemske senzacije Dool, koju između ostalog čine bivša ritam sekcija The Devil’s Blood Micha Haring (bubnjevi) i Job van de Zande (bas), gitarist Golda Nick Polak, a zapovijeda joj karizmatična vokalistica i gitaristica Ryanne von Dorst. Dool nekako logično nastavljaju priču The Devil’s Blood, koji su propali nakon samoubojstva idejnog vođe Selima Lemouchija, no u svojoj glazbi možda još vještije miješaju utjecaje hard rocka, heavy metala, popa i psihodelije, sve to vješto zamotano u nihilističku atmosferu black metala. Tako vražje dobru energiju kakvu su Dool dali od sebe na pozornici nisam vidio već dugo, a Ryanne je sa svojim “au naturel” androginim izgledom (cura jednostavno ne voli depilaciju, jebi ga) doista odlična predvodnica i vokalistica. Dool su odsvirali veći dio svog prvijenca Here Now, There Then, a nažalost se baš usred njihova nastupa, tijekom katarzičnog Oweynagat, nebo opet apokaliptično otvorilo i temeljito namočilo publiku ispod pozornice. No pročišćavajuća narav vode cijeloj je priči dala još veću težinu.
Drugu pozornicu u nastavku su osvojili grčki thrash metal revitalisti Suicidal Angels iz ništa manje grčkih Atena. Bend je prošle godine objavio aktualni studijski album »Division of Blood« i tome primjereno podredio repertoar, u kojem je naglasak bio na izvođenju novih skladbi. Kod Suicidal Angels nema zavlačenja. Dobiješ točno ono što vidiš. I kroz godine ne odstupaju mnogo od svog zacrtanog glazbenog smjera. U njihovim se kompozicijama izdašno osjeti utjecaj thrash metal titana Slayer. Bend je odmah krenuo s čak tri skladbe s albuma »Divison Of Blood«, koje su odsvirali jednu za drugom. Počevši u svom stilu. Razorno i beskompromisno. »Samoubilački«. Capitals Of War, Divison of Blood i Image of the Serpent kotrljale su se jedna za drugom, a posjetitelji su brzo pronašli mnogo simpatija za agresiju i bljuvanje vatre s pozornice te tako stvorili izvanrednu kemijsku interakciju s inače krajnje podivljalom skupinom. Jedino što smeta kod Suicidal Angels je nespretna upotreba engleskog i povremeno kronična doza generičnosti koja ponekad zapuše iz njihovih gitarskih fraza. Bend je na pozornici predstavio i novog gitarista Gusa Draxxa, koji je prošle godine zamijenio Chrisa Tsitsisa. Suicidal Angels su inače izvanredno uigrana skupina. Više je nego očito da redovito nastupa na pozornicama Europe i svijeta. Ako nije uključena u turnejski paket s više bendova, redovito se pojavljuje na ljetnim europskim festivalima. Dakle, krcat raspored velikih radnika iz redova grčkog thrash metal revitalizma. Bend je u četrdeset minuta »veseloigre« nasuo još Beggar of Scorn, Bleeding Holocaust, Reborn in Violence, Bloodbath, Mooshing Crew te Apokathilosis.
Kultni američki black, odnosno kako sami kažu »mythological occult« metalci Absu bili su veliki »dužnik« slovenske publike. Prije dobrih pola godine, i to ne svojom krivnjom, u Šiški su odsvirali tek pola sata na samom kraju ionako dugog večera. Vjerojatno su i zbog toga ovaj put dali doista sve od sebe. Legendarni Proscriptor McGovern opet je po bubnjevima mlatio kao Animal iz Muppeta, a pritom još i režao i vrištao kao bijesna lisica. Sve skupa ispada još bolje kad Proscriptora za bubnjevima zamijeni roadie, a bubnjar se pretvori u frontmena odjevenog u crveni ogrtačić s krznom te, usred spomenutog režanja naravno, izvodi najkul plesne pokrete, geste i grimase u black metalu, kojima parira možda još samo Abbath. Teksaški trojac inače na pozornici djeluje kao dobro nauljen stroj i nadam se da njihova ponovna koncertna aktivacija znači da će album Abzu, star već šest godina, uskoro dobiti svog nasljednika.
Zbog promiješanog rasporeda ispred Absu su ubačeni Loudness, a ja sam odlučio u cijelosti radije pogledati Iced Earth, već prave veterane tolminskog festivala. Legendarni Amerikanci izašli su na pozornicu s akademskim zakašnjenjem i publiku pozdravili novotarijom s upravo objavljenog studijskog albuma Incorruptible, odom vikinškim hordama Great Heathen Army, koja se uživo pokazala bolja nego na albumu. Nažalost je zvuk od prve do zadnje skladbe bio očajan, što se najvjerojatnije može pripisati tehničkim problemima s opremom zbog obilja kiše. Zvuk se od skladbe do skladbe doduše popravljao, ali je bio odlučno pretih, a loše ozvučeni bili su povremeno i pojedini instrumenti. Iced Earth se ipak nisu dali previše smetati i zapravo su izvanrednom setlistom priredili jedno od ljepših iznenađenja festivala. Naime, nasuli su hrpu neočekivanih klasika, počevši s Burning Times, odsvirali su skoro pola kultnog albuma The Dark Saga (Dark Saga, I Died For You, Vengeance Is Mine i završni ep The Hunter) te se s vrhunskim Pure Evil vratili čak na Night of the Stormrider. Cijelo vrijeme je, usprkos lošem zvuku, izvrsnom vokalnom formom oduševljavao izvanserijski Stu Block, Schafferova desna ruka bila je pouzdana kao i uvijek, Jake Dreyer solaže je izveo krajnje pouzdano (provjerite njegov matični bend Witherfall!), a iza bubnjeva je bilo divno nakon duljeg vremena opet vidjeti Brenta Smedleya. Koljena su se opet zatresla uz vazda predivnu Watching Over Me, a bend se oprostio nezaboravnom The Hunter. Jedina mana nastupa Iced Earth, osim lošeg zvuka? Nažalost, set skraćen za nekih petnaest minuta.
Legende japanskog hard rocka Loudness trebale su svirati na glavnoj pozornici malo poslije pet popodne. No zbog jake nevere prebačeni su na drugu pozornicu, a vrijeme koje je ostalo iskorišteno je za to da se na glavnoj pozornici do u tančine pripremi sve potrebno za nastup Iced Earth. Nastup Loudness tako se pomaknuo na pola deset navečer i posljedično se preklapao s nastupom Iced Earth. Sranje. I ovaj put je trebalo žrtvovati dvije trećine gledanja izvrsnih američkih heavy metalaca, jer je pitanje hoćemo li Loudness uopće ikad više moći vidjeti diljem Europe, a kamoli na pozornicama Slovenije. Dakle, nastup Loudness važio je za jednu od vrhunskih atrakcija ovogodišnjeg izdanja tolminskog Metaldays festivala, stvar koju se nikako nije smjelo propustiti. A pogotovo ne ako ste ludi za old schoolom. Nakon uvodnih problema, kad je gitaristu Akiri Takasakiju crknuo jack na gitari, bend se ipak sastavio i počeo s koncertom pet minuta kasnije. U Loudness su danas tri originalna člana, koja zajedno postoje od 1981., kad je skupina osnovana. Uz izvanrednog gitarskog virtuoza Akiru Takasakija to su još vokalist Minoru Niihara i basist Masayoshi Yamashita, dok bubnjeve svira Masayuki Suzuki, koji je 2009. u ekipi zamijenio pokojnog (i originalnog bubnjara) Munetaku Higuchija. S iznimkom povremeno preglasne gitare, nastup skupine možemo ocijeniti riječju izvrsno. Istina je da Minoru nema takvu eksplozivnost vokala kao nekoć, ali ipak. S tim svojim specifičnim vokalnim pristupom, gdje jednostavno prihvatiš da često nije jasno što Minoru zapravo pjeva na engleskom (a to je problem svih japanskih sastava kad se late engleskih stihova), čovjek se više nego suvereno držao kroz cijelu minutažu nastupa. Bend je udario očekivano klasikom Crazy Nights s kultnog albuma »Thunder in the East« i na spomenutom albumu ostao još za sljedeće dvije skladbe, pa su uvodno nanizali još Like Hell te Heavy Chains. Loudness su posljednji studijski album u karijeri objavili prije tri godine. Naslovljen »The Sun Will Rise Again«, to je tako ukupno već 26. studijski album u njihovoj dugovječnoj karijeri. Bend je s tog albuma u drugoj polovici koncerta predstavio naslovnu skladbu izrazito pjevnog i zapaljivog refrena. Loudness su tijekom koncerta zračili vedrim raspoloženjem i dobili konkretnu podršku publike, a pritom su se u svoj (već gotovo poslovičnoj japanskoj) skromnosti i uljudnosti gotovo pretjerano zahvaljivali mnoštvu koje ih je bodrilo tijekom nastupa. Takasaki ostaje majstor bez premca. Izniman virtuoz. Nevjerojatne tehnike, ultrazvučne brzine, pravi mali japanski Malmsteen, pun gitarskog neoklasicizma. Sviranje koje oduzima dah. A glazba naravno duguje nadahnuće Rainbowima. Bend je koncert očekivano završio »Hurricane« klasikom S.D.I., a nanizao je još skladbe In the Mirror, Rock Shock te Crazy Doctor. Nastup je bio intenzivan, pun emocija. Legende japanskog hard rocka ne gledaš svaki dan! Bomba, oluja, munja i još štošta! S istoka, dakle. Nadajmo se da ćemo se nekim čudom još kad susresti s njima.
Uloga glavne zvijezde festivala na glavnoj pozornici prvog dana pripala je ikoni glazbene ekscentričnosti i šok provokacije. Marilyn Manson čovjek je koji je tijekom godina razvio izvanrednu mješavinu prepoznatljive i jedinstvene art kulture. Unikatna smjesa alternativnog rocka, alternativnog metala, u kojoj obavezno svoje mjesto zauzimaju utjecaji industriala, s kićenim teatrom i mračnjaštvom, a u sve to upleću se elementi »crnog«, ako ne već »gotičkog« glama. Izvrsno »iskrivljen« rock’n’roll pun pokvarenih umjetničkih devijacija nisko i masno ugođenih gitarskih fraza, poduprt dodatnim podritmičkim uzorkovanjem, koje stvara hipnotički opijat u kojem publika u pravilu, k’o od šale, jede iz ruke karizmatičnom liku čudovišnog Mansona. No sve opisano, što je Brian Hugh Warner sa svojom ekipom trebao donijeti na tolminski Metaldays festival, ovaj put nije bilo ostvareno onako kako bi se inače očekivalo (i zahtijevalo) od takve glazbene institucije. Bend, koji je upravo objavio novi i ukupno već petnaesti studijski album naslovljen »Heaven Upside Down«, na pozornici u Tolminu predstavio se u obliku seksteta. Mansonu u koncertnoj postavi društvo prave »vječni« Twiggy Ramirez, koji je za nova vremena skupine s gitare prešao na bas gitaru, novajlije na gitarama Paul Wiley i Tyler Bates, klavijaturist Daniel Fox te bubnjar Gil Sharone.
Istina, Marilyn Manson važili su za apsolutnog umjetničkog posebnjaka programa ovogodišnjeg Metaldays festivala i izrazom odstupaju na milju od onoga po što dolazi velika većina posjetitelja na ovaj festival, no skupina se, bez obzira na mlak povratni odgovor inače brojne publike koja je pratila koncert, ipak nije trebala ponašati tako zvjezdački, oholo i povišeno. Koncert je naime završio nakon dobrih sat vremena. Manson se neko vrijeme blago trudio svojim tipskim prijemima probuditi publiku, ali uzalud. Reakcija je bila doista mlaka, iako je publika inače vidno uživala tijekom koncerta. Marilyn Manson je tu mlakost brzo osjetio i počeo se ponašati krajnje formalno. Taman toliko koliko treba da »pospremi« u džep još jedan koncert i nešto šuštavih zelenaša. Iz poriva puke profesionalne rutine. Scenografija je na pozornicu donijela divovsko prijestolje, po kojem se Manson autoritativno penjao i šetao, a pritom nije izostalo ni ponovno »obračunavanje« sa stalkom za mikrofon. Nastup, kao cjelina, nije bio ono što smo od Mansona očekivali. »Zvijezda« ga je dakle skratila. Nakon što je redovni dio zaključio nadobaveznom obradom sastava Eurythmics Sweet Dreams, vratio se po obavezni bis odjeven u crveno odijelo, i to za samo jednu pjesmu. Beautiful People. Po njenom završetku bez riječi je naglo napustio pozornicu. To je učinio tako neočekivano da je zbunio čak i svoje pozornične suradnike, koji su nekoliko trenutaka nepomično stajali na pozornici, a tek su onda doista shvatili da je njihov vođa trajno otišao u backstage. O korektnosti i suverenosti takve poze prema posjetiteljima ovdje ne bismo raspredali, ali čovjek si očito takve stvari može priuštiti. Koncert koji će brzo potonuti u zaborav i nastup koji je donio jedno od većih razočaranja cijelog festivala. Jasno je da Marilyn Manson mogu isporučiti više i bolje. No morat ćemo pričekati jesenski dio turneje u sklopu koje posjećuju i austrijski Beč. Više zabave i sreće, dakle, drugi put. Uza sve to Marilyn Manson, koji je nakon rehabilitacije i čišćenja stekao konkretan paket viška kilograma, ostaje iznimno poseban, markantan i karizmatičan umjetnik, koji svojim genijem i vizionarstvom i dalje isporučuje izvrsnu glazbenu provokaciju.
Za zapravo nedvojbeni vrhunac prvog dana pobrinuli su se poljski misteriozni black metalci Batushka, što potvrđuje i činjenica da su nastupili pred nabijenim gledalištem druge pozornice. Navodno je poljsku liturgiju pogledalo čak šest tisuća ljudi. No usprkos tajanstvenim odorama, anonimnosti članova benda (po glasinama u skupini inače sviraju članovi poljskih bendova kao što su Hate, Mgla i Behemoth) i prividnoj nespojivosti ortodoksne ikonografije s black metalom, Batushka su oduševili već ovog siječnja u Cvetličarni, gdje su dokazali da su više od običnog »gimmick« benda. Ovaj su put to samo potvrdili, jer je snaga njihova black metala isprepletenog s pravoslavnim napjevima pod vedrim nebom došla do još većeg izražaja. U korist Batushke govorio je i vrhunski zvuk, ponajviše zvuk gitara, koji je bio za polizati sve prste. Ako se ne varam, skupina je odsvirala i nešto novog materijala, koji će svoje mjesto naći na nadolazećem studijskom albumu, a inače su opet poslužili glavninu odsviranog prvijenca Litourgiya, a pravoslavni black metal napjevi još su dugo u noć odjekivali u ušima brojne publike.
Tko je uživao u energetskoj škrtosti ovogodišnjeg Mansonovog showa i nije ga do kraja utažio ni nastup Batushke, morao je obavezno pogledati old school NWOBHM zvučne teroriste Venom Inc. Da. To su Venom »s manom« u imenu, a ipak Venom. U ovo vrijeme naime postoje dva sastava Venom, a u oba se nalaze osnivači i originalni članovi skupine, koji su i suautori kultnih klasika ove skupine. Dok Venom vodi Conrad Lant poznat kao Cronos, drugi Venom zovu se Venom Inc, a u njihovoj ekipi su od izvornih članova Venom gitarist Jeff Dunn a.k.a. Mantas i bubnjar Anthony Bray a.k.a. Abaddon. Treći »grešnik« te ekipe upravo je onaj koji je za tri albuma skupine Venom 1989. zamijenio Cronosa na mjestu basista i pjevača. To je Tony Dolan a.k.a. The Demolition Man. I taj je trio doista isporučio briljantnu i vrhunsku završnu koncertnu poslasticu prvog dana festivala. Od prve do zadnje sekunde servirali su klasiku za klasikom sastava Venom. Dolan ostaje izvrsna Cronosova aproksimacija. S obzirom na pozorničko kretanje, gestikulaciju, grimase (spačkanje) koje je izvodio na koncertu, uključujući neprestano isplacanje jezika, do naravno nevjerojatne vokalne sličnosti Cronosu, pune grlenosti te naposljetku izvrsne opasanosti pravim crnim humorom, kakav sretneš samo na britanskom otočju. Trio je bio odjeven i u old school pozornički »outfit«, a sam nastup odbacio je prostor zapravo u početak osamdesetih, kad je metal bio mlado dijete glazbenog univerzuma. Autentičnije od toga gotovo nije išlo.
Naravno, dečki su rezali klasike prva dva albuma Black Metal (Leave Me in Hell, Black Metal, Don’t Burn The Witch, Buried Alive, Countless Bathory) i Welcome To Hell (Sons Of Satan, Live Like an Angel (Die Like a Devil), In League With Satan, Witching Hour), a tome dodali i poneku drugu slast, kao što je bila uvodna Rip Ride s trećeg albuma »At War With Satan« te izgubljene klasike iz razdoblja stvaranja spomenutog albuma, to su Warhead i Seven Gates Of Hell, kao i obje strane singla »Bloodlust« izdanog 1982. (Bloodlust, In Nomine Satanas). Skupina, koja će 11.08.2017. objaviti svoj studijski album naslovljen »Ave«, tako je predstavila i posve novu skladbu Ave Satanas. Dakle, pakt s vragom drži i za te krvne i bratske zavjete ne hvata se ni trunka starosne hrđe ili plijesni. Trio razvija smrtonosnu pozorničku otrovnost. Izvrstan old school zvuk. Briljantna komunikacija. Tijesna suradnja publike s triom. Do zadnje sekunde nastupa. Publika je sastav dozvala čak triput natrag na pozornicu i noć je djelovala kao da joj nikad neće biti kraja. Ljepši završetak prvog dana Metaldays festivala 2017. gotovo da nismo mogli poželjeti. Pogotovo branitelji tradicionalnih stečevina old schoola i danas, u pogledu opusa skupine Venom, gotovo kultnog metalskog zanata. Neka žive pakao i sotona!
Nina Grad (foto): The Crawling, Dool, Suicidal Angels, Absu, Iced Earth, Marilyn Manson Batushka
Rok Klemše: Hellcrawler, The Crawling, Dool, Absu, Batushka, Iced Earth
Aleš Podbrežnik: Na Cruithne, Suicidal Angels, Loudness, Marilyn Manson, Venom Inc.
Klemen Udovč (foto): Avven, Vasectomy
