Autor: Peter Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Zagreb / KC Dražen Petrovič / Hrvatska
Datum koncerta: 03.02.2014
Broj posjetitelja: 2500
Dream Theater doista nije potrebno opširno predstavljati, osim možda onima koji su zadnjih dvadeset i pet godina proveli pod ledom devetog kruga Danteova pakla pa se sada polako privikavaju na život na površini, jer riječ je o najcjenjenijoj skupini u svom žanru, koja čak i u Sloveniji pri izlasku novih studijskih albuma redovito ulazi na glazbene ljestvice. Američka progresivnometalska institucija od 1989. do danas zaslužila je trume obožavatelja koji se kunu prije svega u zavidno tehničko znanje i virtuozne vještine pojedinih članova, koji mogu odsvirati praktički sve što im srce poželi, iako su na prvom mjestu marljivi skladatelji manje ili više kompleksnih kompozicija, koje često nadilaze tradicionalne progmetalske okvire i posjeduju puno više osjećaja za senzibilnost nego što se to možda čini na prvi pogled.
Nakon nekoliko manje nadahnutih studijskih ostvarenja u kvalitativno prilično klimavom razdoblju između 2002. i 2009. te (ne)očekivanog odlaska osnivačkog bubnjara Mikea Portnoya (Transatlantic, Winery Dogs i Neal Morse) Dream Theater su se brzo pribrali i iz te manje ‘krize’ išli čak i jači. Portnoyev nasljednik Mike Mangini naime nije se pokazao samo kao najbolja moguća zamjena za kultnog bubnjarskog ‘sveznalicu’, nego, prema vlastitim riječima, Dream Theater s njim u postavi sada mogu svirati neke ideje koje prije s prilično autokratskim osnivačem nisu mogli uglazbiti. S Manginijem su snimili dva vrlo dobra studijska albuma, »A Dramatic Turn of Events« (2011) te aktualno ostvarenje »Dream Theater« (2013), koje su izdašno promovirali na trenutnoj koncertnoj turneji, tijekom koje su svratili i u Zagreb.
Atmosfera u dvorani Dražen Petrovič, domu zagrebačkog košarkaškog kluba Cibona, u kojoj svoje umirovljene dresove imaju takve legende jugoslavenske/hrvatske košarke kao što su Dražen Petrović, Mikovil Nakić, Krešimir Ćosić, Nikola Plećaš i Andro Knego, pola sata prije izlaska članova Dream Theater na pozornicu bila je puna uzbuđenog iščekivanja mnoštva pristaša progmetalskih prvaka. Parter je do početka koncerta bio gotovo posve popunjen, dok je nekoliko sjedala na tribinama ostalo praznih, što se zbog zagrijanosti obožavatelja uglavnom intelektualnog izgleda gotovo nije osjetilo. Raznih ‘glazbenih doktora’, štrebera s naočalama i u crno odjevenih metalaca očekivano nije nedostajalo, zapravo su bili u većini, no moglo se primijetiti i podosta predstavnica ljepšeg spola, koje nisu nužno došle u paru. Pritom se brzo nameće zločesta opaska: očito je takva prisutnost oduševljenih djevojaka na koncertu jednog od najmanje ‘frajerskih’ bendova na svijetu, kojeg uopće nije briga za trendove, još jedan dokaz da kanadski pjevač James LaBrie s godinama nije izgubio šarm, čak i kad više ni ne skriva sijede pramenove.
Dream Theater odlučili su da aktualna turneja, koja se usput poklapa i s dvadeset petom obljetnicom izlaska prvijenca »When Dream And Day Unite« (1989), bude posvećena dvadesetoj obljetnici izlaska albuma »Awake« (1994) te petnaestoj obljetnici izlaska konceptualnog remek-djela »Metropolis Pt. 2: Scenes From a Memory« (1999). Tome je prilagođen bio i izbor izvedbi te večeri, koji je sadržavao brojna iznenađenja i obuhvaćao i novije i starije razdoblje, s tim da su favoriti iz devedesetih, odnosno s oba spomenuta albuma, došli na red u drugom dijelu tri sata dugog nastupa. Na platnu u pozadini između pojedinih izvedbi neprestano su se vrtjele fantastične video projekcije, koje su izdašno pojačavale izuzetnu atmosferu u dvorani.
Oduševila je već uvodna animacija u kojoj su bile predstavljene animirane naslovnice svih dosadašnjih albuma Dream Theater, što je, zajedno sa snimljenom skladbom »False Aweakening Suite«, bila iznimno zabavna uvertira u dolazak članova benda na pozornicu. Nešto slično su prije nekoliko godina sa svojim naslovnicama napravili i legendarni Rush, koji spadaju među glavne uzore ovih američkih progmetalskih majstora. Dream Theater su vjerojatno jedna od posljednjih rock skupina na svijetu kojoj bi se moglo prigovoriti da ima predvidljiv izbor izvedbi, pa nikako nije bilo moguće predvidjeti koje će skladbe te večeri odsvirati. Zabavno iznenađenje priredili su time što su s popisa izvedbi izbacili svoj jedini hit »Pull Me Under«, koji većini te večeri nije previše nedostajao jer smo čuli toliko boljih i prije svega zanimljivijih kompozicija, među njima i takvih koje Dream Theater nisu svirali godinama. Neki Iron Maiden mogao bi se puno naučiti na ovakvom primjeru kako pripremiti zanimljiv koncertni set list bez dugogodišnjih, otrcanih ‘štosova’.
Bend je svoj nastup otvorio dugim instrumentalnim uvodom nove skladbe, udarne »Enemy Inside«, koja je jedno od boljih ostvarenja zadnjih godina, ‘s glavom i repom’, i sadrži snažnu pacifističku poruku, u što nas je uvjerio i video o traumatiziranom bivšem vojniku koji ne može preboljeti ratne strahote. Još prije nego što se LaBrie pojavio na pozornici, četvorka virtuoznih manijaka svojim je tehničkim vještinama ‘otpuhala glave’ svima onima koji ih nemaju priliku često gledati izbliza, pa su možda već malo zaboravili na kojoj su razini njihove instrumentalne sposobnosti. Gitarski maestro i originalni član John Petrucci tijekom improviziranja opet je bio u ‘svom svemiru’ i po staroj navici tijekom nastupa mijenjao šesterožičnu i sedmerožičnu gitaru. Njegov drug i također originalni član, poslovično ozbiljni basist John Myung, nije štedio svoje prekaljene finese kad je riječ o umijeću postavljanja kompleksnih i izazovnih bas linija.
Sivom jarećom bradicom ukrašeni Jordan Rudess, uz Petruccija bez dvojbe najviše ‘odlijepljeni’ član benda, već je u uvodnim minutama dokazao da nije samo fenomenalan klavijaturist sa ‘supersoničnim’ pristupom tipkama, nego i prvoklasni zabavljač koji je svojim burlesknim grimasama, posebno za kameru, izazvao nekoliko salvi smijeha. Tijekom »Enemy Inside« njegove klavijature, među kojima su bila i dva okretna sintetizatora te prijenosni gitarski sintetizator u obliku neke vrste morske školjke, bile su za dlaku više ugođene nego na studijskoj verziji, što se odmah čulo. Futuristički bubnjarski postav Mikea Manginija nije ništa prepuštao mašti i podsjećao je na srebrni kiosk u kojem se naručuju ulaznice, dok je njegovo spartansko udaranje po bubnjevima učinilo da je tijekom nastupa tek rijetko tko iz publike uopšte pomislio na njegova slavnog prethodnika. LaBrie je unatoč tome što više nije u cvijetu mladosti i dalje odličan pjevač i obično je upravo njegovo pjevanje ono što bend nakon duljih instrumentalnih odlijetanja malo ‘prizemlji’ i udahne mu dušu.
Nakon dramatičnog energetskog katalizatora u liku »Enemy Inside« slijedio je »The Shattered Fortress« sa zadnjeg Portnoyeva albuma, »Black Clouds And Silver Leanings«, na kojem je uslijedilo još više ‘supersoničnih’ improvizacijskih odlijetanja u režiji majstora svojih instrumenata. Ozvučenje, koje je bilo najbolje kod mikserskog pulta, na početku koncerta nije bilo optimalno, ali se do treće izvedbe, »On The Backs of Angels« s albuma »A Dramatic Turn of Events«, kad se bend već dodobra zagrijao, brzo popravilo, pa se LaBrieov vokal u nastavku nastupa mogao čuti puno razgovjetnije. Izvedbom »The Looking Glass« ponovno su podsjetili da imaju ‘vani’ novi album, koji ne bi mogao nositi prikladniji naslov. Prvo veće iznenađenje priredili su epskom suitom »Trail of Tears«, koja potječe s često previđenog albuma »Falling Into Infinity« (1997), a predstavljala je prvo putovanje vremeplovom natrag u devedesete, kad su si Dream Theater izgradili reputaciju progmetalskih šampiona. Izvedba »Enigma Machine«, još jednog oduševljavajućeg ostvarenja s aktualnog studijskog albuma, u kojoj smo uživali i uz izuzetno duhovitu animaciju u stilu video igre s članovima benda u glavnim ulogama, sadržavala je Manginijev solo koji oduzima dah, a uz koji su nirvanu doživjeli svi oni mladi bubnjari koji bi željeli postati tehnički najizbrušeniji u svom zanatu. Mangini (za sada) ne posjeduje Portnoyevu zabavljačku scensku karizmu, ali je s druge strane dobro da je bend s njim pronašao potrebnu stabilnost i nekonfliktnu osobnost.
Izvedbama »Along For The Ride« i »Breaking All Illusions«, u kojima su Petrucci i Rudess dobili obilje prilika za međusobne improvizacijske dvoboje, završen je prvi dio koncerta, nakon čega je uslijedila petnaestominutna stanka. Tijekom pauze Dream Theater su se pobrinuli da nikome ne bude dosadno, nego se cijela dvorana zabavljala gledajući satirične reklamne spotove u kojima su nastupali članovi benda, koji imaju poprilično smisla za samoironični podsmijeh. Nedostatak humora mogao bi se prigovoriti samo vječno ozbiljnom basistu Myungu, koji je tijekom nastupa ipak uspio izmamiti više osmijeha nego što su ga kod njega obično navikli vidjeti. Tako smo mogli vidjeti satirične reklame za posebne plastične lutke Rudessa i LaBriea, dok je Petruccijeva lutka postala novi član Transformersa. Petrucci se našalio i na račun starog prijatelja Joea Satrianija, koji je u zvučno manipuliranom verbalnom obračunu s talijanskim naglaskom ‘cvilio’ dok se šepurio na gitari, a John mu je, poput nekog lika iz Mortal Kombata, zaprijetio da će mu iščupati srce. Naravno, snimka je bila režirana za zabavu jer su Satriani i svi članovi Dream Theater stari prijatelji.
Najgora kritika koju Dream Theater obično dobiju od svojih protivnika, prema riječima LaBriea, jest da nemaju dušu, no te večeri smo osim demonstracija golemog tehničkog znanja na pojedinim instrumentima mogli uživati i u brojnim krasnim aranžmanima i dijelovima s dubokim lirskim porukama, što osobito vrijedi za ostvarenja iz devedesetih, koja su došla na red u drugom dijelu nastupa, kad su redom odsvirali čak pet skladbi s kultnog »Awake«, što znači da smo čuli cijelu drugu polovicu albuma. Bile su to izvedbe nekih skladbi koje Dream Theater nisu izvodili već nekoliko godina, među njima i klasik »Lie«, pa su svi privrženici bili potpuno oduševljeni obiljem ponovno ‘oživljenih’ progmetalskih standarda. Za finale drugog dijela nastupa progmetalski veličine odsvirali su još i epsko remek-djelo »Illumination Theory«, koje je izašlo na aktualnom studijskom ostvarenju.
Slijedio je treći i završni dio nastupa, posvećen skladbama s konceptualnog magnum opusa »Metropolis Pt. 2: Scenes From a Memory«, za brojne čak i njihovo najbolje ostvarenje uopšte, kojim su Dream Theater ispisali povijest i prešli među najvažnija imena suvremenog progresivnog rocka. Kratku obnovu kompleksnog koncepta o sjećanjima pojedinca na prijašnji život priredili su izvedbom ključnih dijelova s tog albuma, kao što su ovom prilikom »Overture 1928«, »Strange Deja Vu«, »The Dance of Eternity« te »Finally Free«, koji svi redom spadaju među skladateljske vrhunce njihove karijere.
Dream Theater su ponovno potvrdili svoj status vrhunske koncertne atrakcije za sve glazbene sladokusce koji prije svega cijene vrhunsko tehničko umijeće, izbjegavanje aktualnih zvučnih trendova i što bogatiju aranžersku raznolikost, pa tijekom svoje ‘šetnje kroz vrijeme’ baš nikoga u dvorani nisu ostavili ravnodušnim. Još poseban užitak bio je čuti toliko materijala s albuma »Awake« te »Metropolis Pt. 2: Scenes From a Memory« i skladbu »Trail of Tears« s vječno ‘zaboravljenog’ albuma »Falling Into Infinity«, dok su za obilje pozitivnih trenutaka pobrinule i izvedbe novijih djela, prije svega onih s oba studijska ostvarenja s Manginijem. Kad god nastupe Dream Theater, zabavno je vidjeti toliko zaprepaštenih lica glazbenih doktora, koji se ne mogu načuditi bezgraničnom tehničkom znanju četvorice prvaka svojih instrumenata, dok su ostali posjetitelji koncerta, kojima nije bitno promatrati i slušati tko će u međusobnim dvobojima s akademskim nabojem brže odsvirati određenu improvizaciju, najviše uživali tijekom izvedbe skladbi ‘s glavom i repom’ i konkretnom porukom, koje su na sreću te večeri prevladavale i tako odušešile i one koji sebe inače ne ubrajaju među progmetalske fanatike.
Setlista
Act I
1. False Awakening Suite (intro)
2. The Enemy Inside
3. The Shattered Fortress
4. On the Backs of Angels
5. The Looking Glass
6. Trial of Tears
7. Enigma Machine (with drum solo by Mike Mangini)
8. Along for the Ride
9. Breaking All Illusions
Act II
10. The Mirror
11. Lie
12. Lifting Shadows Off a Dream
13. Scarred
14. Space-Dye Vest
15. Illumination Theory
—bis—
16. Overture 1928
17. Strange Déjà Vu
18. The Dance of Eternity
19. Finally Free
20. Illumination Theory (outro)
Galerija slika
