Trijumf progresivnorockovskih epova u izvedbi Transatlantica (2014)
Autor: Peter Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: München / Muffathalle / Njemačka
Datum koncerta: 07.03.2014
Broj posjetitelja: 2500
Cijena karte: 40,00€
Dvorana Muffathalle, koja se nalazi takoreći u srcu Münchena, ovaj je put ugostila međunarodni supersastav Transatlantic, kojeg ljubiteljima progresivnog rocka doista nije potrebno detaljno predstavljati, jer ga čine aktivni ili bivši članovi samih uglednih bendova i sporednih projekata. Osnivači Transatlantica, pjevač/multiinstrumentalist Neal Morse, koji je svojedobno bio član američkih prog rock revitalista Spock’s Beard, i sada već bivši bubnjar Dream Theatera Mike Portnoy, odlučili su 2009., nakon duže odsutnosti, da je došlo vrijeme za ‘otriježnjenje’ i povratak supersastava na glazbenu scenu.
Brzo su kontaktirali svoje europske kompanjone, švedskog gitarista/pjevača Roinea Stolta (The Flower Kings, ex-Kaipa) i basista Petea Trewavasa (Marillion). Konačni rezultat iznova rođenog Transatlantica bio je njihov treći album »The Whirlwind« (2009) te opsežna turneja koja je uslijedila nakon njegova izlaska. Ni u narednim godinama četvorka glazbenih velemajstora i vrhunskih skladatelja nije mirovala, pa je stvorila četvrti album Transatlantica naslovljen »Kaleidoscope« (2014), koji se može proglasiti čak i njihovim dosad najboljim dostignućem. Puni svježine i elana, na što je zasigurno utjecao i visok plasman novog albuma na njemačkim i nizozemskim ljestvicama, uputili su se na europski dio turneje »Kaleidoscope« te su među prvim datumima odabrali München.
Na naše olakšanje ovaj put nije bilo nikakvog predgrupe koja bi nam pred glavnu atrakciju večeri slučajno kodrala živce ili srkala pozitivnu energiju, kao što se to previše često znalo događati u prošlosti, no za nešto nepotrebno lošeg raspoloženja pobrinule su se glavobolne cijene raznih Transatlantic ‘suvenira’, dok je Portnoyev apatičan odnos prema ljubiteljima njegove glazbe, pokraj kojih je prošetao prije koncerta kao da ne postoje, posebno poglavlje za sebe. Činjenica da su Transatlantic prije izlaska na pozornicu puštali vlastite obrade progrockovskih klasika, koje su uvrstili na bonus disk posebnog izdanja aktualnog albuma, također je nekima djelovala pomalo odbojno i samodopadno, kao da članovi sastava ne vole glazbu drugih izvođača i uz to njeguju neki kompleks superiornosti. Naravno, sve to nije imalo nikakvog utjecaja na sam koncertni nastup supersastava, koji je ispunio i oduševio sva naša velika očekivanja, a to je bilo ono najvažnije.
Transatlantic su svoj nastup, nakon kraćeg orkestralnog uvoda, otvorili skladbom »Into the Blue«, otvaračkom suitom novog albuma, i tako najavili večer u kojoj su prevladavali uglavnom više od 20 minuta ili čak više od 30 minuta dugi progresivnorockovski superepovi, odnosno višedijelne suite. Neal Morse, koji je odsvirao većinu klavijatura te otpjevao glavninu vokala, daleko je najkarizmatičnija pojava na pozornici među četvoricom glazbenih majstora, u što smo se mogli dobro uvjeriti pri svakoj izvedbi Transatlantic standarda te večeri. Neal je rođeni glumac, posjeduje izvanrednu pozornicu mimiku i pjevačku prisutnost, pa nije čudno da su ga neki glazbeni kritičari prozvali kar ‘američkim Peterom Gabrielom’, što zasigurno zvuči kao pomalo pretjerana usporedba, no nema nikakve sumnje tko mu je glavni pozornički uzor. Već Nealov izgled, koji je kombinacija ‘izgubljenog rođaka’ Quentina Tarantina i mladog Jacka Lemmona, omogućuje mu da do maksimuma iskoristi svoju veliku karizmu, dok su se njegove pjevačke sposobnosti s godinama samo još ‘oplemenile’.
Morseovo sviranje akustične gitare barem je jednako kvalitetno kao i sviranje klavijatura, u što smo se mogli uvjeriti tijekom kraće zajedničke solo točke sa Stoltom, a inače zna dobro svirati i neke druge instrumente, također bubnjeve i bas gitaru. Šteta je što Neal, nakon sudbonosne ‘vizije’ 2002., kad mu je ‘Bog naložio da napusti Spock’s Beard’, polovicu svoje stvaralačke energije i vremena posvećuje vjerskom propovijedanju i nabožnim nastupima po crkvama, što se osjeti i u većini njegovih solo, ali i Transatlantic tekstova, jer bi inače do danas već puno prije izborio legendarni status, što inače zaslužuje samo šačica progrockovskih glazbenika (najviše troje ili možda četvero) među onima koji su aktivni od devedesetih naovamo.
Mike Portnoy nije karizmatičan, a još manje pozitivan lik, čega su dugogodišnji ljubitelji Dream Theatera već dugo dobro svjesni (i to ne tek nakon njegova odlaska), no izrazito mu dobro pristaje uloga brbljavog, a istodobno zabavnog gunđala s plavom bradom, koji svako malo podgrijava publiku i nekim duhovitim obraćanjima, poput onog kad se već na početku Transatlantic nastupa zabavljao na račun plakata koji je netko u prednjim redovima držao visoko u rukama. Na njemu je naime pisalo ‘Portnoy is the shit’, što mu se svidjelo. Zasigurno bi reagirao dosta drukčije da je na njemu umjesto toga pisalo ‘Portnoy is shit’, što je i sam nagovijestio. Mike je naravno još uvijek bubnjarska ‘zvijer’ kakvih u bubnjarskom svijetu nema puno, tako da je gledanje njegova nastupa uvijek obavezna ekskurzija za sve mlade i znatiželjne bubnjare koji bi voljeli znati svirati u sklopu svih mogućih glazbenih žanrova. Njegove su pjevačke sposobnosti u prošlosti, još dok je bio član Dream Theatera, često bile kritizirane, no zapravo još nije ni približno loš pjevač, a njegov ‘psihodelični’ vokal na prikladnim dionicama, uz odgovarajuću zvučnu podlogu, ispadne prilično zabavno.
Gitarski velemajstor Stolt je u stilu poslovično hladnog Šveđanina, očekivano, tijekom nastupa, sa svojim ‘profesorskim’ držanjem, djelovao suzdržano, pa je svaki nagli, trzavi pokret ili podignuta ruka iznad vrata gitare, a kamoli osmijeh, bio veliko iznenađenje. Njegove gitarske vragolije, osobito solaže, bile su posebno poglavlje za sebe i kao uvijek kad je riječ o njemu, rijetko čuvena kombinacija melodičnosti, preciznosti i zavidne brzine trljanja gitarskih žica, dok je kao pjevač najviše blistao na dionicama koje su stilski podsjećale na njegov ‘matični’ bend, to jest The Flower Kings. Smireni, ali odlično raspoloženi Trewavas bio je tijekom cijelog nastupa najpoletniji član Transatlantic ekipe, što nije nikakvo iznenađenje za sve Marillion pristaše, jer svi oni već dugo dobro znaju kakav je Peteov pozornički pristup. Svojim skladnim polaganjem melodičnih, a istodobno kompleksnih bas linija oduševljavao je staro i mlado, a posebno je zablistao na obje kratke pjevačke točke, tako da je u vokalnoj ulozi okušao se svaki član ove sjajne progrockovske četvorke.
Umjesto Daniela Gildenlöwa (Pain of Salvation), koji ih je obično pratio na prethodnim turnejama, u ulozi gostujućeg člana nastupio je Ted Leonard (Spock’s Beard, Enchant), što je posebno razveselilo sve Spock’s Beard pristaše, koji su tako na pozornici istodobno imali bivšeg i aktualnog pjevača ove divne američke progrockovske skupine. Prikladnijeg pratećeg pjevača Transatlantic jednostavno nisu mogli poželjeti, jer su se Leonard i Morse izvrsno uklopili u vokalnim harmonijama, osobito na onim dionicama koje su imale stilski i ambijentalni puls Spock’s Bearda. Leonard je pomagao Morseu i Stoltu dodatnim sintisajzerskim linijama, ritam gitarom i pratećim vokalima. Njegove solo točke među odabranim skladbama bile su rijetke i kratke, no od pjevača veći je pljesak doživio samo još Morse. To je za dio Rockline ekipe bio već treći koncertni susret s Tedom i svaki put je bio član druge skupine; prvi smo ga put gledali sa sastavom Enchant, drugi put sa Spock’s Beard, a treći put s Transatlanticom.
Morse je sa svojim Roland V-7 orguljama bio postavljen u lijevi kut pozornice, dok se u desnom nalazio Portnoy, čiji je bubnjarski set bio postavljen tako da je mogao glavom gledati izravno u Nealovu smjeru, što je bilo nešto posebno i za njega zasigurno zabavno iskustvo. Nakon »Into the Blue« uslijedila je ništa manje impresivna izvedba 16-minutnog epa »My New World« s prvijenca Transatlantica »SMPT:e« (2000), kad se odmah vidjelo da i tijekom izvedbi starijih djela svi glazbenici na pozornici uživaju ništa manje nego tijekom izvedbe novog materijala, jer je sve bilo odsvirano na sanjivi način, dok su pjevačke harmonije nudile pravi melem za tijelo i dušu. Ozvučenje u dvorani bilo je cijelo vrijeme izvrsno, pa nije bilo bitne razlike gdje se netko iz publike nalazio tijekom cijelog nastupa.
S buditeljskom i blago psihodeličnom skladbom »Shine«, također s novog albuma, četiri progresivnorockovska ‘astronauta’ donekle su se ‘prizemljila’ te pokazala da im nije strano ni sviranje ‘kompaktnijih’ (kompaktnijih za njihove uobičajene okolnosti) djela i da je riječ o glazbenicima koji bi u nekim drugim vremenima mogli pisati i velike pop hitove, kad bi im se to dalo, što osobito vrijedi za svestranog Morsea, dok najviše iskustva u pisanju skladbi s hit potencijalom bez sumnje ima Trewavas. Boja pozadine grafičkih projekcija iznenada se promijenila; od zeleno-plave naslovnice »Kaleidoscope« nastala je žuto-narančasta kombinacija naslovnice albuma »Whirlwind«. »Whirlwind« je ujedno album i skladba koja traje čak 77 minuta, pa nije bilo za očekivati da će je Transatlantic izvoditi u cijelosti.
Umjesto toga organizirali su »Transatlantic Medley« u koji su saželi najbolje dionice ovog zapanjujućeg prog revitalističkog epa, tijekom čijeg su izvođenja u jednakoj mjeri zablistali svi članovi benda, također i gostujući Leonard. Skladbom »Beyond the Sun« vratili su se na »Kaleidoscope«, koji je svoj vrhunac te večeri doživio s naslovnim superepom, koji je bio prava orgija progrockovske ‘staroškolske’ briljantnosti i tijekom kojeg su ponovno ujedinili svoje izvanredne virtuozne sposobnosti za kreiranje čarobnih simfonijskih aranžmana, polaganje zavodljivih melodija, organiziranje nepredvidljivih vremenskih prijelaza i tkanje epskih refrena. To je bez sumnje bio prvi od dva velika vrhunca te večeri.
Nakon »Kaleidoscope« trijumfa svi osim Neala i Roinea oprostili su se s pozornice i došlo je vrijeme za zajedničku solo točku; kraći gitarski dvoboj koji je završio neriješeno. Tijekom njega Neal si je priuštio i kraću burleskku te na brzinu odsvirao i otpjevao glavni motiv iz poznatog country evergrina »Ring of Fire« (Johnny Cash). Koncert se polako približavao svojem završnom dijelu i došlo je vrijeme za »We All Need Some Light«, možda čak i najpoznatije i najomiljenije Transatlantic djelo, koje je Neal, njegov tvorac, otpjevao gotovo religioznim zanosom, što nije iznenađujuće, osobito s obzirom na njegovu duhovnu poruku i tekst. Izvedba skladbe »Black As the Sky« značila je da su Transatlantic te večeri odsvirali cijeli »Kaleidoscope«, što je, bez obzira na to što su sposobni još za mnogo toga što je nedokučivo običnom glazbenom ‘smrtniku’, ipak bio impresivan uspjeh.
Nakon kraće stanke vratili su se na pozornicu i odsvirali 30-minutnu suitu »All of the Above«, koja potječe s njihova prvijenca, tako da se konačno ostvarila Portnoyeva najava s početka nastupa da će tu večer obilježiti epske suite. Koncert ne bi bio potpun da nisu odsvirali barem jednu skladbu s drugog albuma »Bridge Across Forever« (2001), a budući da Transatlantic svojim privrženicima nude samo najbolje, izabrali su najimpresivniju skladbu s spomenutog albuma; 30-minutni super »Stranger in Your Soul«, kojim su priredili drugi vrhunac ovog koncertnog večeri. Kakve moguće obrade drugih izvođača te večeri nismo čuli, što je na svoj način bilo sasvim u redu, jer članovi Transatlantica polako sve više shvaćaju da su nakon ponovnog okupljanja 2009. postali prava skupina sa srcem i dušom te više nisu samo sporedni projekt za ‘ubijanje slobodnog vremena’ i ugađanje onim prog bogataškim sinovima kojima se ne da posebno ići na koncerte ‘matičnih’ bendova ove majstorske četvorke.
Transatlantic su došli, odsvirali i pobijedili. Njihov koncert u Muffathalle bio je prava poslastica za sve simfoprogrockovske sladokusce. Energije za sviranje 20 do 30 minuta dugih epskih suita ovim nezaustavljivim prog zanesenjacima tako lako ne nestaje, što je kod momaka koji su već ‘upoznali Abrahama’ ili mu se bliže (Portnoy) svakako vrijedno dubokog naklona. Još je pohvalnija njihova osobina da koncertne posjetitelje tijekom cijelog nastupa mogu napuniti pozitivnom energijom i ugodnim vibracijama, jer je među svim kompleksnim ritmičkim varijacijama i nepredvidljivim solističkim pohodima koji vladaju kroz pojedine kompozicije stalno prisutan prekrasan osjećaj za melodiku i prenošenje životnih poruka koje govore ‘univerzalnim jezikom’ i nadilaze Nealove uokvirene nazore. To ujedno znači da se za svakog ljubitelja simfonijskog progresivnog rocka sa staroškolskim korijenima tijekom gledanja Transatlantic nastupa uvijek nađe nešto zanimljivo, tako da je gledanje njihova nastupa uvijek jedinstveno iskustvo.
Setlista
The Orchestral Whirlwind (intro)
1. Into the Blue
2. My New World
3. Shine
Whirlwind Medley
4. Overture (Abridged)
5. Rose Colored Glasses
6. Evermore
7. Is It Really Happening?
8. Dancing With Eternal Glory (Whirlwind (Reprise) section)
9. Beyond The Sun
10. Kaleidoscope
11. Guitar Duet (Morse & Stolt)
12. We All Need Some Light
13. Black as the Sky
—dodatak—
14. All of the Above (Full Moon Rising/October Winds)
15. Stranger in Your Soul (Slide/Stranger In Your Soul)
Galerija slika

















































