Autor: Peter Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Padova / Gran Teatro Geox / Italija
Datum koncerta: 17.05.2014
Broj posjetitelja: 3000
Naši zapadni susjedi mogu se pohvaliti da svake godine ugoste brojne velikane progresivnorockovske glazbe. Oni se još uvijek dobro sjećaju izvanredne podrške talijanskih fanova iz doba kad su članovi tih sastava bili još mladi i stvarali ključna djela svoje duge i šarolike karijere, što je glavni razlog zašto većina njih još uvijek rado nastupa po raznim gradovima Apeninskog poluotoka. Među te legendarne sastave eksperimentalne glazbe, koji su svoja ključna studijska djela ostvarili u sedamdesetim godinama 20. stoljeća, ubrajaju se i progresivnorockovski šampioni Yes, jedan od najvažnijih i najcjenjenijih sastava progresivnorockovskog glazbenog pokreta.
Yes su nakon (još jednog) odlaska originalnog pjevača Jona Andersona 2008. godine doživjeli niz turbulentnih, uglavnom ne previše ugodnih promjena, a 2011. snimili su studijski album naslovljen »Fly From Here«, koji s pravom vrijedi za jedno od njihovih najkontroverznijih ostvarenja, slično kao albumi »Tormato« (1978) i »Union« (1991). Turneja »Fly From Here« s kanadskim pjevačem Benoitom Davidom (ex-Mystery) umjesto Andersona nije bila pretjerano uspješna, što osobito vrijedi za njihov nastup u Trstu 25.11.2011., koji je bio jedno od najvećih koncertnih razočaranja u zadnjih desetak godina. Yes su tada djelovali tek kao blijeda, posrćuća sjena samih sebe i na trenutak se već činilo da smo svjedoci početka kraja jedne veličanstvene karijere, jer na takav način doista više nisu mogli nastaviti.
To su članovi benda na sreću ubrzo shvatili i sami pa su nakon Davidova odlaska stupili u kontakt s američkim pjevačem Jonom Davisonom (Glass Hammer), koji se, kako sve upućuje, pokazao njihovim spasiteljem, no za konačnu presudu valja još pričekati izlazak novog studijskog albuma naslovljenog »Heaven & Earth« (2014). Davison doduše nije Anderson, ali je njegov najbolji mogući vokalni zamjenik, što je potvrdio i nastup Yes u Padovi, koji je ponudio posve drugačiju sliku tog legendarnog benda od one izpred tri godine u Trstu, kad se činilo da bi se Yes trebali preimenovati u No.
Yes su, kako bi dokazali da još uvijek mogu svirati i najzahtjevniji materijal, a ponajprije kako bi se vjernim fanovima barem donekle iskupili za cijelu »Fly From Here« blamažu, najavili izuzetno ambicioznu turneju na kojoj su u cijelosti izvodili tri ključna albuma svoje veličanstvene karijere: »The Yes Album« (1971), »Close To The Edge« (1972) te »Going For The One« (1977). To je značilo da će na toj turneji izvoditi i brojne Yes standarde koje nisu svirali već poprilično godina.
Transformacija koju su Yes u usporedbi s 2011. doživjeli na ovoj turneji naprosto je zapanjujuća, ako ne i potpuna, o čemu smo se mogli uvjeriti tijekom njihova nastupa u dvorani Gran Teatro Geox, koja je bila rasprodana i dupkom puna do posljednjeg kutka. Iako Yes nisu nastupili u svojoj klasičnoj postavi, jer je na mjestu ‘štapića’ Andersona stajao Davison, koji je u svojoj hipijevskoj košulji i hlačama na zvono izgledao kao da je došao ravno iz 1972. (čime je još pridonio fascinantnoj i nostalgičnoj atmosferi), dok je Geoff Downes (Asia), koji je u zadnjih godinu dana ‘nabacio’ izdašnu kilažu, ponovno zamijenio omiljenog Ricka Wakemana, uspjeli su razviti svoj prepoznatljiv zvuk i ‘progovoriti’ ‘zelenim jezikom’.
Yes svoja tri studijska remek-djela nisu izvodili kronološkim redom, kako bi većina očekivala, nego su nastup otvorili materijalom s albuma »Close To The Edge«, i to naslovnim, više od 20 minuta dugim superepom, koji s pravom vrijedi za jedno od najboljih ostvarenja njihove karijere. Tome je vjerojatno kumovala posve racionalna odluka da najteže skladbe, osobito one koje nisu svirali godinama, izvedu u prvoj polovici večeri, kad su Davison i četvorica prekaljenih gospodina još ‘dovoljno svježi’ za takve zahtjevne pothvate. Tako su najzahtjevnije umjetničko djelo, jedno od ključnih djela progresivnog rocka, izveli na samom početku svojeg koncertnog repertoara. Prvi dio suite »Close To The Edge«, »The Solid Time Of Change«, sadržavao je besprijekoran uvodni improvizacijski dio, u kojem je na električnom sitaru osobito blistao ‘gospodin sova’, legendarni gitarski virtuoz Steve Howe, dok je svojim uzburkanim linijama na Rickenbacker basu odmah oduševio Chris Squire, jedini preostali originalni član i neformalni poglavar benda.
Naravno, većinu u dvorani ponajviše je zanimalo kako će svoj zadatak obaviti Davison. On je u potpunosti opravdao iskazano povjerenje, osobito tijekom epskog, vokalno zahtjevnog dijela »I Get Up I Get Down«, gdje je u refrenu dosegnuo par naprosto zapanjujućih visokih tonova. Njegova glasovna srodnost s Andersonom doista je fascinantna i u tehničkom smislu legendarnog pjevača trenutno čak i nadmašuje, pri čemu valja uzeti u obzir da je i znatno mlađi od njega. Važno je i to da je Davison svojom mladenačkom energijom i živahnim, do detalja razrađenim scenskim pristupom bendu udahnuo onu pravu ‘Yesovsku’ energiju te je između pojedinih izvedbi znao izgraditi čvrst most prema publici, što je kronično nedostajalo njegovu prilično nekarizmatičnom prethodniku Davidu.
Mnogi Yes fanovi zaboravljaju da je Alan White, unatoč teretu godina, još uvijek izvrstan bubnjar, koji je tijekom izvedbe suite »Close To The Edge« bez problema odsvirao i najzahtjevnije bubnjarsko-udaraljkaške dijelove, koje je izvorno obradio njegov (nažalost već umirovljeni) prethodnik Bill Bruford. Bilo je zanimljivo promatrati Downesa, kojemu je suita »Close To The Edge« zasigurno bila najzahtjevniji pothvat cijele večeri. Iako nije ni približno takav virtuoz kao Rick Wakeman, vrlo se dobro snašao u iznimno zahtjevnoj, svestranoj ulozi i uvjerljivo odsvirao tešku orguljašku solažu tijekom završnog dijela »Seasons Of Man«. Iznimno rijetko se dogodi da se vrhunac večeri odsvira već na samom početku koncerta, ali ovaj put dogodilo se upravo to, pa su brojni fanovi tijekom uspješne izvedbe epskog, naslovnog neumrlog hita doista doživjeli pravu nirvanu i bend nagradili dugim pljeskom.
Intenzivna atmosfera, koja nas je vratila u eru »Close To The Edge«, kad je bend proživljavao svoj umjetnički vrhunac (no, rasprava o tome je li vrhunac diskografije Yes »Close To The Edge« ili »Tales From Topographic Oceans« ili možda čak »Relayer« među fanovima će se vjerojatno vući u nedogled), nastavila se i tijekom izvedbe eteričnog »And You And I«, gdje se gospodin Howe prvi put te večeri snašao na svom omiljenom pedal steelu, koji mu je vjerojatno najdraži instrument uz električnu gitaru. I scenografija s grafičkim projekcijama bila je prilagođena pojedinim izvedbama pa je pridonijela gotovo autentičnom ugođaju ere kad je bend još bio mlad.
Tijekom znatno življe i poskočnije »Siberian Khatru«, koja je pobrinula za još jedan ugodan ambijentalni kontrast, bend se razigrao do kraja i neko su se vrijeme svi opet pretvorili u mladiće, iako, što se tiče vanjskog izgleda, godine nikoga nisu poštedjele, osobito ne Squirea i Howea. Yes vlažne tinejdžerke na svoje koncerte zasigurno više nikad neće privući (zapravo su one na njihove koncerte i sredinom sedamdesetih dolazile uglavnom zbog svojih dečki), ali su zato ponovno dokazali da su još uvijek ‘pravi frajeri’ kad treba dočarati grandioznu atmosferu koja slušatelja uvijek ispuni pozitivnom energijom i virtuoznu bravuroznost koja nakon toliko desetljeća nije ništa manje fascinantna nego nekoć.
Nakon što je prvo od triju važnih poglavlja karijere Yes bilo iza nas, na redu je bila predstavljanje razdoblja kad je bend u drugoj polovici sedamdesetih stvorio svoj posljednji klasični album i uspješno stekao novu generaciju fanova, personificirano u izvedbi albuma »Going For The One« (1977). Izvedbu otvaračke i ujedno naslovne skladbe najavio je sam Howe, koji je ovaj put, suprotno svojoj uobičajenoj naravi, pokazao čak i mrvicu duhovitosti kad je najavio otvaračkih rock’n’rollovski rif. »Going For The One« ne ubraja se među kompleksnija djela njihove karijere, ali su zato tijekom njegove izvedbe mogli više istaknuti svoju rockersku stranu, a osobito su se ovdje razigrali Howe sa svojim melodičnim, bluesy pasažama i Squire s odrešitim bas linijama. Grafičke projekcije lijepo su se slagale s tekstovima pojedinih skladbi, što se osobito dobro primijetilo tijekom izvedbe vokalno izuzetno zahtjevne klasike »Turn Of The Century«, gdje je Davison svojom do detalja razrađenom vokalnom predstavom uvjerio i posljednje ‘nevjerne Tome’ da je ‘od pravog tijesta’ i da može zamijeniti Andersona i na dulje razdoblje, za razliku od Davida i Trevora Horna. U pjevanju ima odlično zaleđe u pratećim harmonijama o kojima tradicionalno brinu glasovno (još uvijek, uglavnom) dobro usklađeni Squire i brundajući Howe.
Tijekom izvedbe »Parallels«, još jedne skladbe iz ‘pretpotopne ere’, koju Yes nisu izvodili od pamtivijeka, osobito se istaknuo Downes sa sakralno obojenim orguljama, dok su ostali Yes drugovi pomogli izgraditi karakterističan grandiozan, katedralan ambijent koji obilježava tu klasiku. Slijedila je briljantna izvedba jednog od najomiljenijih neumrlih hitova Yes i njihova još danas najviše plasiranog britanskog hita, »Wonderous Stories« (zanimljivo da su ga izvodili i u Trstu, 25.11. 2011.), pri čemu je Davison tijekom pjevanja prihvatio akustičnu gitaru. Slično kao Anderson, i Davison je solidan akustični gitarist i na nastupima ima na raspolaganju i nekoliko raznovrsnih udaraljki. Teren je bio pripremljen za izvedbu epskog »Awaken«, druge najambicioznije skladbe te večeri, koja bendu nije zadavala velike probleme, pa su svi zahtjevni instrumentalni dijelovi i vokalna melodrama usred iznimno intenzivnog ugođaja ispali kako treba. Izvedba dviju studijskih klasika u cijelosti bila je razumljivo prilično naporna, što osobito vrijedi za skladbe koje Yes dugo nisu izvodili, pa je bend potpuno zaslužio 20-minutni odmor.
Vratili su se obnovljene energije i izvrsno raspoloženi, što nije bilo osobito iznenađujuće, jer je na redu bila izvedba njihova, kronološki gledano, trećeg studijskog dostignuća »The Yes Album« (1971), kojim su ‘probili led’, upozorili na svoje postojanje i ostatak svijeta te se svrstali među velikane progresivnog rocka. Članovi Yes imaju većinu materijala s »The Yes Album« u ‘malom prstu’, jer se skladbe s tog kultnog albuma često nađu na njihovu koncertnom repertoaru. Osobito je tijekom izvedbe skladbi s »The Yes Album« uživao Downes, kojemu je pokrivanje orguljaških aranžmana, koje je u studiju izvorno odsvirao Tony Kaye, predstavljalo puno lakši zadatak u usporedbi sa skladbama iz Wakemanove ere, kad je morao nekako nadomjestiti klavijaturnu ‘hobotnicu’.
Svim članovima Yes bila je veliko zadovoljstvo izvedba izravno i bombastično usmjerene klasike »Yours Is No Disgrace«, koja je sa svojom pacifističkom porukom aktualna za sva vremena, iako je Davison, koji je svoj zadatak još jednom obavio s odlikom, svojim izgledom ostavljao dojam kao da su svi zajedno opet u doba Vijetnamskog rata. Steve Howe je napokon mogao demonstrirati svoje borbene pasaže na električnoj gitari i neko vrijeme postao glavna atrakcija te večeri. No to za njega naravno ne bi bilo dovoljno da nije dobio barem jednu solo točku, koju je naposljetku doživio izvedbom »The Clap«, gdje je bio u središtu pozornosti, pa saj si jo je tudi zaslužil, jer takve solističke umjetnosti i profinjenosti doista ne doživiš na svakoj koncertnoj prilici.
Vrhunac izvođenja standarda s »The Yes Album«, sa sva tri dijela, očekivano je predstavljala klasika »Starship Trooper«, koja jednostavno ne smije izostati ni na jednom koncertu Yes i u kojoj su improvizacijske sposobnosti pojedinih instrumentalista, osobito tijekom završnog, ‘ledenjačkog’ dijela »Würm«, ponovno zasjale u punom sjaju. »I’ve Seen All Good People«, još jedan neumrli hit koji poznaju i oni koji baš ne spadaju među gorljive fanove Yes i u kojem je veći naglasak na vokalnim harmonijama, osobito u refrenu, ponovno je potvrdio pjevačku briljantnost Davisona i njegovih pratećih vokalnih ‘pomagača’ Howea i Squirea, iako ni jedan ni drugi nekoliko puta nisu bili baš do detalja vremenski usklađeni. Pustolovinu posebne vrste predstavljala je izvedba kraćeg standarda naslovljenog »A Venture«, jednog od onih zaboravljenih Yes ‘bombončića’ koje nakon svih tih desetljeća cijene samo progrockovski sladokusci kojima nije važna samo zbirka najvećih hitova pojedinog sastava.
Koncertna večer brojnih vrhunaca polako se bližila kraju i kad je na red došao veliki finale u obliku »Perpetual Change«, koji se također već dulje vrijeme nije mogao čuti ‘uživo’, publika u dvorani već je bila negdje u ‘sedam Yes nebesa’. A Yes koncert ne bi bio potpun da u bisu nisu izveli i svoju najpoznatiju skladbu, to jest »Roundabout«, koja inače potječe s albuma »Fragile« (1972), kojeg bi većina publike također rado čula u cjelovitoj koncertnoj izvedbi, ali proždrljivost doista nije lijepa vrlina. Članovi Yes bi taj zalogaj zasigurno mogli svladati da su, kao i Davison, bili dvadesetak godina mlađi, iako su umor na kraju nastupa još prilično dobro skrivali, a stari mušketir Squire sve do kraja nastavio je svojim gegavim koracima po pozornici. Kod izvedbe »Roundabout« bilo je zanimljivo to da su je odsvirali u istom tempu kao originalna, studijska verzija, za razliku od uobičajene koncertne prakse kad je sviraju u ubrzanom tempu. S »Roundabout« koncert je dosegnuo veliki klimaks i to je bio trenutak večeri kad se cijela dvorana našla na nogama. Yes je većinom talijanska publika (i nekoliko Slovenaca) na kraju nastupa nagradila gromoglasnim pljeskom, koji nije jenjavao ni kad su članovi benda već odkoračili s pozornice.
Yes su u dva i pol sata dugom nastupu fascinirali gotovo besprijekornim izvedbama triju ključnih albuma svoje opsežne karijere i izvrsnim ozvučenjem, što znači da smo se do mile volje naužili glazbe ‘za bogove’, kakvu su sposobni ponuditi samo velikani progresivnog rocka, što Yes ostaju i nakon više od 45 godina svojeg postojanja. To je dakle bio Yes koncert u pravom smislu riječi; na najvišoj mogućoj razini i bez ikakvog lažiranja. Za to da bi vratili kredibilitet među većinom fanova nužno im je trebalo nešto veliko, nešto posebno i to im je ovom turnejom, na kojoj se uspješno predstavio Jon Davison, i uspjelo, što znači da su se uspjeli iskupiti za cijelu »Fly From Here« blamažu. Nadajmo se da će i turneja »Heaven & Earth« proći u sličnom, veličanstvenom stilu, kad ćemo samo u skromnim količinama zažaliti za odsutnošću Jona Andersona i Ricka Wakemana.
Setlista
The Firebird Suite (by Igor Stravinsky, taped intro)
1. Close to the Edge
2. And You and I
3. Siberian Khatru
4. Going for the One
5. Turn of the Century
6. Parallels
7. Wonderous Stories
8. Awaken
9. Yours Is No Disgrace
10. Clap
11. Starship Trooper
12. I’ve Seen All Good People
13. A Venture
14. Perpetual Change
—dodatek—
15. Roundabout
Galerija slik
