Autor: Peter Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Pordenone / Teatro Comunale Giuseppe Verdi / Italija
Datum koncerta: 24.05.2014
Broj posjetitelja: 1500
Steve Hackett, briljantni gitarski virtuoz i bivši član legendarne progresivnorock skupine Genesis, ovaj se put javio u talijanskom gradu Pordenone, gdje mu je to bio jubilarni, stoti nastup na turneji ‘Genesis Extended’. Na toj turneji gospodin Hackett sa svojim dugogodišnjim pratećim bendom nastavlja izvoditi neke od najomiljenijih klasika Genesis iz njihova klasičnog razdoblja (sedamdesete), koje je na pojedinim mjestima spretno rearanžirao uvođenjem puhačkih instrumenata u režiji Roba Townsenda, ali je zadržao sve njihove bitne značajke, što je na prekrasan način dokazao i te večeri usred dupkom pune dvorane Teatro Comunale Giuseppe Verdi.
Atmosfera koju je sposoban dočarati Steveov bend gotovo je na istoj razini kao ona koju su Genesis znali stvoriti u svom klasičnom, progrockovskom razdoblju, što je možda najljepši kompliment koji se može dati ovim izvrsnim glazbenicima. Popis izvedbi ovaj je put bio prilično drugačiji nego na našem prošlogodišnjem susretu s Hackettovim bendom u Vicenzi, tako da smo te večeri mogli čuti nekoliko vrlo ugodnih iznenađenja iz bogate riznice Genesis. Ovaj put na repertoaru nije bilo ni jedne skladbe s albuma »Wind & Wuthering« (1977), ali je zato tim veći naglasak bio na albumu »Nursery Cryme« (1971), dok je glavno iznenađenje večeri bila izvedba udarnog simfoprog epa »The Knife«. On izvorno potječe s drugog studijskog albuma Genesis, »Trespass« (1970), na kojem je gitaru svirao još Steveov prethodnik Anthony Phillips, koji je napustio skupinu zbog straha od koncertnog nastupanja.
»The Knife« Genesis su izvodili uživo i nakon Steveova dolaska, tako da mu ta skladba nipošto nije strana, ali je ipak lijepo vidjeti da je u repertoar uvrstio i kompoziciju na čijem nastanku nije sudjelovao. Pjevač Nad Sylvan, koji je uz glasovnu srodnost do u tančine izbrusio originalnu scensku mimiku legendarnog Petera Gabriela, i ovaj je put nastupio u mušketerskoj košulji s baroknim rukavima, čime je bio glavni jamac vrhunske teatralnosti, koja nikad ne smije izostati kad je riječ o klasičnim Genesis. Rob Townsend je svojim bogatim izborom puhačkih instrumenata brinuo za unošenje jazzovskih i folk aranžmana kojih u originalnim verzijama nije bilo, ali su ugodno obogatili zvučni kolaž pojedinih skladbi, a povremeno je pomagao i u pratećim vokalima.
Vrhunski se pokazao i bubnjar Gary O’Toole, ovjenčan šeširom, koji je do u tančine proučio bubnjarsku tehniku Phila Collinsa, a u glavnoj pjevačkoj ulozi zablistao je na skladbi »Fly On a Windshield«. Klavijaturist Roger King te je večeri imao vrlo zahtjevan zadatak pokrivanja višeslojnih klavijaturističkih aranžmana nezaboravnog Tonyja Banksa, ali je svoj posao odradio s odličnim. Od svih članova Steveova benda King je djelovao najozbiljnije i najstudioznije, što mu je kao ‘Banksovu zamjeniku’ nekako i pristajalo. Njegov zvjezdani trenutak bio je, očekivano, klavijaturistički solo na »Firth Of Fifth«, remek-djelu s albuma »Selling England By the Pound« (1973).
Te je večeri Steve u bendu imao i glazbenika koji je dobio gotovo koliko ovacija kao i on sam. Nakon kraće odsutnosti, kad ga je mijenjao Lee Pomeroy (It Bites), u Steveov se bend vratio karizmatični basist Nick Beggs, jedna od najupečatljivijih scenskih pojava uopće, koji nije samo fenomenalan basist i inovator na Chapman sticku, nego i sjajan pjevač, što već dugo znaju svi ljubitelji novovalnih prvaka Kajagoogoo. Beggs ovaj put nije imao kike i kilt, nego je njegov novi imidž podsjećao na nekog preterano raspoloženog thrash metalca, tako da je već samim izgledom odskakao među članovima Hackettova benda, a njegova tehnika sviranja basa povremeno je više nalikovala sviranju gitare. Beggs je preuzeo vokalni žezlo posvuda gdje je trebalo otpjevati najviše dionice, dok je na otvaračkoj skladbi »Dance On a Volcano« svirao bas s dva vrata. I inače je do u tančine proučio scenski pristup Mikea Rutherforda te je između stojećeg i sjedećeg položaja kod pojedinih skladbi spretno mijenjao bas gitaru i svoj najdraži instrument, odnosno Chapman stick.
Gitarski maestro, koji se tijekom nastupa od sedamdesetih nadalje drži pomalo pogrbljeno, ovaj je put oko vrata imao prebačen crveni šal kako bi svojoj pojavi dodao barem mrvicu teatralnosti, a inače je te večeri bio utjelovljenje vrhunskog raspoloženja i uigran do savršenstva, tako da smo ga s neskrivenim oduševljenjem pratili u svim njegovim specifičnim gitarskim pasažama i improvizacijama. Nakon silovitog otvaranja s »Dance On a Volcano« Steveovo nas je međusobno izuzetno uigrano društvo odmah prebacilo u Gabrielovu eru izvedbom viktorijanskog epa »Dancing With the Moonlit Knight«, gdje smo se, što se same ambijentalnosti tiče, ponovno našli negdje na pola puta između stvarnosti i fantazije.
Prvo ugodno iznenađenje te večeri bila je izvedba skladbe »Squonk«, još jedne klasike s albuma »A Trick of the Tail« (1976), gdje je Sylvan ponovno dokazao da gotovo jednako dobro kao Gabrielov glasovni registar može doseći i Collinsov. Izvedbama skladbi »Fly On a Windshield«, gdje je na vokalu oduševio O’Toole, i »Broadway Melody of 1974« na trenutak smo se našli na albumu »The Lamb Lies Down On Broadway« (1974), s kojeg su te večeri iznenadili i izvedbom skladbe »Lilywhite Lilith«. Na veliku radost svih ljubitelja klasičnog albuma »Nursery Cryme« Steveovo je društvo te večeri redom odsvirало sva tri ključna, epska remek-djela s tog nezaboravnog ostvarenja, na kojem se Hackett 1971., nakon dolaska iz opskurnog benda Quiet World, svijetu prvi put predstavio u ulozi gitarista Genesis.
Izvedbu udarnog evergreena »The Return of the Giant Hogweed«, na kojoj je Steve, među ostalim, oduševio demonstracijom gitarske tehnike ‘tapping’ (tu je tehniku te večeri demonstrirao i tijekom izvođenja skladbe »Dancing With the Moonlit Knight), koju je upravo on 1971. počeo unositi u rock glazbu, dakle otprilike sedam godina prije nego što ju je Eddie Van Halen široko populario, slijedila je izvedba staroгrčke mitološke priče o nastanku Hermafrodita, ovjenčane raskošnim melotronskim aranžmanima, epa »The Fountain Of Salmacis«. Naravno, među trima evergreenima s »Nursery Cryme« nije izostao ni najomiljeniji među njima, odnosno »The Musical Box«, na kojem se na prekrasan način pokazao pjevač Sylvan, koji nas je svojom pjevačkom izvedbom i scenskom mimikom na trenutak uspio uvjeriti da se na pozornici nalazi reinkarnacija mladog Petera Gabriela.
Među izvedbama evergreena Genesis nije smio izostati ni hit »I Know What I Like (In Your Wardrobe)«, među ‘rajom’ ipak najpoznatija skladba iz Gabrielove ere, kao ni Steveova tradicionalna, kratka solo točka naslova »Horizons«, u kojoj su svi scenski reflektori bili usmjereni na njega. Izvedba skladbe »The Knife«, koju je Sylvan najavio visoko podignutim bodežom, bila je, kao što je već spomenuto, jedan od vrhunaca večeri, dok je veliki vrhunac stigao izvedbom magnum opusa Genesis »Supper’s Ready«. Sylvan se doduše tijekom ključnih dionica tog nezaboravnog superepa nije obukao u cvijet niti nabio kutiju na glavu, ali je njegova verzija antikrista odjevenog u crni ogrtač ipak ostavila iznimno snažan dojam. Time je završio redovni dio nastupa.
U bisu je Steveovo društvo iznenadilo još jednim evergreenom s albuma »Foxtrot« (1972), skladbom »Watcher Of The Skies«, koja se na prethodnoj turneji izvodila kao otvaračka. Ovdje je doista sve bilo podređeno originalnoj scenskoj koreografiji Genesis, jer je i raspored svjetala bio isti kao u vrijeme kad su »Watcher Of The Skies« izvodili s Gabrielom u postavi. Koncert se zaključio gotovo očekivano, izvedbom instrumentalne poslastice s elementima jazz fusiona, »Los Endos«, u koju je gospodin Hackett spretno ukomponirao i središnji gitarski motiv svoje solo skladbe »Slogans«. Talijansku publiku gotovo je izbacilo iz ležaja kad su na red došle ovacije kojima nije bilo kraja, dok je članovima benda bilo malo neugodno, odnosno bilo im je do smijeha kad su od organizatora dobili ruže kakve se obično dodjeljuju opernim divama.
Gledati Hackettov bend kako izvodi neka od najboljih ostvarenja u povijesti progresivnog rocka uvijek je nezaboravno, gotovo transcendentalno iskustvo, kao da si se vremenskom kapsulom vratio u neku puno romantičniju glazbenu eru, a trenutno je to doista najbolja moguća zamjena za originalnu magiju Genesis iz njihova klasičnog razdoblja. Steve i njegovo virtuozno društvo stoga su i nastupom u Pordenoneu dosegnuli, pa čak i nadmašili naša velika koncertna očekivanja te nas ostavili gladne što skorijeg ponovnog ‘viđenja’. O tome se tradicionalnim talijanskim krošnjarima, koji su se sunčali pred ulazom u dvoranu i ispred nje prodavali majice s jeftinim imitacijama raznih grafičkih motiva Genesis iz osamdesetih (dakle iz ere ‘pop rock tria’), naravno nije ni sanjalo.
Setlista
1. Dance on a Volcano
2. Dancing With the Moonlit Knight
3. Squonk
4. Fly on a Windshield
5. Broadway Melody of 1974
6. The Return of the Giant Hogweed
7. The Fountain of Salmacis
8. The Musical Box
9. I Know What I Like (In Your Wardrobe)
10. Horizons
11. Firth of Fifth
12. Lilywhite Lilith
13. The Knife
14. Supper’s Ready
—bis—
15. Watcher of the Skies
16. Los Endos (including Slogans)
Galerija slika
