Steven Seagal s blues bandom uspješno osvojio Cvetličarnu (2014)

Arhiv Arhiv Zadnje ažurirano 11. lipnja 2026.

Autor: Peter Podbrežnik

Mjesto: Ljubljana / Cvetličarna / Slovenija
Datum koncerta: 23.06.2014
Broj posjetitelja: 1000
Cijena karte: 30 €

Steven Seagal, legenda hollywoodskih akcijskih filmova (u posljednje vrijeme uglavnom B-produkcija), majstor japanske borilačke vještine samoobrane aikida (sedmi dan), ekološki aktivist, šerifov pomoćnik, zvijezda vlastitog reality showa i dobar prijatelj ruskog autokrata Vladimira Putina, ujedno je i iznenađujuće nadaren blues glazbenik, koji je gitaru prvi put uzeo u ruke još prije nego što se uopće odlučio za glumačku karijeru. Na svoj je način pomalo smiješno da većina obožavatelja Seagalova filmskog opusa kod nas sve do njegova posjeta Cvetličarni, gdje se u ponedjeljak javio sa svojim blues bandom, uopće nije znala da je nekadašnji najpoznatiji frizura Hollywooda u svojoj dosadašnjoj glazbenoj karijeri snimio već dva studijska albuma, »Songs From the Crystal Cave« (2005) na kojem je surađivao sa Steviejem Wonderom te »Mojo Priest« (2006), koji kao cjelina uopće nisu tako loši uradci kao što bi mnogi mogli pomisliti, a u pripremi je već i treći studijski album, koji bi trebao izaći uskoro.

Gospodin Seagal u svojoj glazbenoj viziji uglavnom izvire iz južnjačkog delta bluesa, koji povremeno začini elementima boogieja, countryja i soula te na svojim nastupima uz pomoć eklektično organiziranog banda, koji iza sebe ima već poprilično kilometraže, pobrine se da nikad ne postane dosadno. Odaziv na Stevenov posjet bio je, s obzirom na broj publike, iznad svih očekivanja, jer je Cvetličarna bila dobrano ispunjena starim i mladim ljubiteljima glumačke ikone, iako se neki od njih uopće još nisu bili ni rodili kad je blistao u oba dijela Opsjednutih i Aljasci u plamenu, svojim vjerojatno najpoznatijim i najcjenjenijim filmskim dostignućima. Malo je bilo onih koji su se te večeri na Stevenovom koncertu javili i zbog njegova glazbenog puta, no našli su se među publikom i takvi usamljeni primjerci, a bilo je i nekoliko hrvatskih posjetitelja, tako da je zanimanje za Seagalov nastup u Ljubljani doista bilo veliko.

Stevenov band je zajedno s njim obuhvaćao čak deset glazbenika, što znači da je uz sebe imao dva gitarista, klavijaturista, bubnjara, basista, violinista i još tri prateće pjevačice. Već je sama prisutnost klavijatura i violine najavila nešto eklektičniji oblik bluesa i Stevenovu namjeru da maksimalno ispuni zvuk oko sebe (i možda prikrije kakav eventualni propust). Za svaki slučaj su u bandu, sa Stevenom zajedno, bile čak tri gitare, iako je jedan gitarist, Kanađanin Redd Volkaert, bio potpuno suvišan, no ipak su nas sva trojica, uz šarenu ponudu akorda i vještih improvizacijskih zahvata, zabavljali svojim karizmatičnim, ‘filmskim’ pojavama. Među gitaristima te je večeri svakako odskakao Big Bill Morganfield, sin blues legende Muddyja Watersa, koji je svojim gitarskim varijacijama, vokalnim poticajima i cjelokupnim scenskim nastupom gotovo zasjenio samog Seagala, iako je potonji već samo svojom scenskom prisutnošću odradio lavovski dio posla pri podizanju koncertne atmosfere.

Na basu je prije koncerta bio najavljen majstor fusiona Ernest Tibbs, no njega te večeri iz nepoznatog razloga nije bilo na vidiku, a njegova trenutna zamjena odradila je pristojan posao. Najveća fora bila je u tome što Stevena nakon uvodnih deset minuta, kad je njegov band iz uvodne skladbe »Bad Blood«, gdje se na glavnom vokalu istaknuo klavijaturist, već razvio skupni jam, uopće nije bilo na pozornici. Njegov dolazak bio je već dvaput najavljen, no div s kojim se u devedesetima prošlog stoljeća nikako nije bilo pametno zafrkavati, nikako se nije pojavio na pozornici, tako da su pristaše već počele postajati vidno nestrpljive.

Bradati sensei, koji je posljednjih godina zbog obilne hrane i pića izdašno dobio na kilaži, usred razvučenog blues jama ipak se pojavio na pozornici, ispod koje je odjednom zaorilo, kao da je netko bacio štrucu kruha među jato golubova, te si oko ramena navukao gitaru. Valja spomenuti da gospodin Seagal nakon svih tih godina marljive vježbe i brojnih nastupa nipošto nije gitarski nepismen, tako da su svi ljubitelji eklektičnog bluesa s njegove strane čuli i poneku sočnu improvizaciju. Prilično neugodna stvar bila je u tome što se njega za vrijeme karakterističnog, nisko intoniranog pjevanja, inače idealnog za njegov oblik bluesa, gotovo uopće nije čulo, jer tonski tehničari nisu odradili svoj posao kako se pristoji, što pak nipošto nije vrijedilo samo za Stevenov mikrofon. Ni sve tri zgodne prateće pjevačice također se tijekom cijelog nastupa gotovo uopće nije čulo, što i nije bila neka veća katastrofa, jer je barem muški dio publike bio dosta pozorniji na njihovo senzualno micanje bokovima. Pogled na vitke mlade dame povremeno im je zaklanjao violinist Shad Cobb, koji također nije bio ugođen kako se pristoji i cijelo je vrijeme bio negdje u ‘drugom planu’. Skladbu »Aligator Ass« Steven je najavio kao proizvod svog oduševljenja tradicionalnim bluesom iz močvarne Louisiane, dok je tijekom izvedbe »Boggie Man« otkrio i svoju sklonost boogie ritmovima.

Za mnoge među onima koji pozornije poznaju Stevenova glazbena dostignuća jedan od vrhunaca koncerta bila je emocionalna izvedba balade »My God«, dok se tijekom temperamentne izvedbe blues klasika »I’m a King Bee« Stevenova družina poklonila verziji u izvedbi Morganfieldova oca, to jest Muddyja Watersa. Steven ne bi bio veliki mirovni i ekološki aktivist koji se kune u riječi Dalaj Lame da prisutne prije izvedbe skladbe »My God« nije podsjetio koliko su važni suživot i jednakopravnost među svim religijama, što je zaista lijepa i divljenja vrijedna poruka, no drugo je pitanje koliko se on sam u svakodnevnom životu doista drži takvih načela. Inače, glazba je te večeri cijelo vrijeme bila u ‘prvom planu’, tako da prijazni i smireni div publiku nije bespotrebno zamarao tipičnim američkim moraliziranjem ili eventualnim komedijaškim ubačajima, koji mu nikako ne pristaju i čega su se neki bojali. Pri gotovo svakoj sljedećoj skladbi gospodin Seagal mijenjao je model gitare, što si sa svojim novcem pač može priuštiti, makar se nekima to činilo pomalo neukusnim, s obzirom na to da ne govorimo ni o kakvom velikom tehničkom majstoru ili gitarskom heroju koji bi se zaslužno i opravdano mogao busati svojom zbirkom gitarskih modela.

Na bis su Steven i družina odsvirali skladbu »B.B.Q.«, koju su razvukli intenzivnim jamom, iako je bradatom poglavici, koji nije posustajao u vlastitom pletenju kraćih gitarskih improvizacija, polako već ponestajalo snage pa se pri kraju morao nekoliko puta nakloniti i uhvatiti za koljena. Pritisak godina i kila može biti teška nevolja i pretjerivati nije pametno. Koncerta Stevenova blues banda tako je bilo gotovo već nakon manje od sat i pol, jer je gospodin Seagal, unatoč deklarirano zdravom načinu života, izgledao već poprilično izmoreno, tako da se na kraju samo još zahvalio svojim vjernim pristašama na svoj podršci te je, u pratnji banda, hitro odjurio s pozornice na kojoj je, unatoč kratkom nastupu, za sobom ostavio pozitivne vibracije.

Ne dogodi se baš često da se na domaćim pozornicama nađe ikona akcijskih filmova koja je ujedno i pristojan blues glazbenik, kao što je to slučaj sa Stevenom Seagalom. Mnogi se danas na spomen njegova imena samo snishodljivo podsmjehnu i odmahnu rukom, no kultni je glumac te večeri svima prisutnima dokazao da, zajedno s bandom, kojem idu brojne čestitke za dobro obavljen posao, iskreno diše i živi za svoju glazbu. Posjet Stevenovu koncertu bio je dakle, unatoč nekim ranije nabrojanim kiksevima s ozvučenjem, po ambijentalnoj strani više nego ugodno iskustvo koje će još dugo ostati u lijepom sjećanju. Svi oni koji su mislili da će ovo biti prvi koncert u Cvetličarni koji neće trebati zaštitare, ovaj su put izgubili okladu.