Autor: Rok Klemše, Aleš Podbrežnik
Fotografije: Nina Grad, Sebastijan Videc
Video: Sebastijan Videc
Mjesto: Tolmin / Sotočje / Slovenija
Datum koncerta: 22.07.2014
Broj posjetitelja: 12.000
Prvi zanimljiv glazbeni stvaralac drugog dana na drugoj festivalskoj pozornici bili su slovenski folk metalci Zaria. Sekstet u postavi Gašper Pesek (klavijature), Miha Merc (gitara), Jakob Konda (gitara), Nika Kos (bubnjevi), Rok Ražman (bas gitara) i najprepoznatljivije ime sastava, pjevačica i flautistica Inez Osina, već u samom polazištu djelovanja posjeduju istaknutu komponentu pristupačne muzikalnosti. Zapravo je riječ o svojevrsnom nastavku glazbenih usmjerenja sastava Brezno, u kojem je Inez ranije sudjelovala na vokalu i flauti. Pola sata nastupa predstavilo je potentan sastav kojem nije strano zavodljivo druženje udarnih simfo power metal karakteristika i melodične pristupačnosti folk teatra (skladba poput Modro obzorje), a pritom je cijelo vrijeme pozornost, naravno, privlačio karizmatični sopranski vokal pjevačice Inez. Publika se dobro raspalila, pri čemu nije zaboravila do pozornice dovući napuhane igračke i čamce. Slovenski tekstovi donose skupini važan element prepoznatljivosti, u inače strogo omeđenom žanrovskom rasponu kojem pripadaju.
Znatiželja nije popuštala ni tijekom nastupa kranjskog kvinteta Armaroth. Publika se naglo izmijenila, bilo je više »ozbiljnih« slušatelja, više čupanja nego na Zariji, ili recimo radije »migoljenja« sa zasad još suhim i uredno nagelirani frizurama. Bend je istresao tonu kasetnih bombi na pozornicu kad je utjelovio djela s studijskog EP-a »False Vision«. Bend pokazuje izvanrednu kemiju i osjećaj jednih za druge, što dolazi s postupnim sazrijevanjem i scenskim iskustvom. Najviše je impresionirao svojim brutalnim, nisko intoniranim death metal režanjem pjevač Fifs, koji je u masnom škripcu rifova obiju bijesnih gitara i razgibanih ritmova sirovog death metal brutaliziranja, iz temelja »prokleo« svu osjetilnu stvarnost svemira. Ovaj bend nužno mora »uzeti u ruke« iskusan producent, jer oživljavanje djela sastava stare škole poput Cannibal Corpse ili/i Dying Fetus ide im više nego dobro od ruke, pa ova skupina u budućnosti doista obećava puno. A još je i slovenska!
Veliku su pozornicu u utorak razdjevičili jesenički death metalci Within Destruction, koji su ispred pozornice usprkos ranom poslijepodnevnom satu uspjeli privući već lijepo brojnu publiku, gladnu modernog death metala obojenog utjecajima black metala. Točno to su Jeseničani i ponudili, iako su se očito malo uplašili velike pozornice. Iako Within Destruction već imaju međunarodnog iskustva, smetala je prije svega statičnost gitarista, koji su većinu vremena netremice zurili u vratove svojih instrumenata. Svoj su posao ipak odradili s odlikom, jer su rifovi nadahnuti modernim američkim death metalom à la The Black Dahlia Murder opasno letjeli sa svih strana. Ni traga ni glasa o kakvoj lijenosti nije bilo kod vokalista Roka, koji je po pozornici cijelo vrijeme marljivo skupljao kilometre, a pritom je bez problema ponudio odlično, brutalno režanje, koje je zbog izmjenjivanja dubokog growla i viših screamova bilo vražje šareno i razgibano. Uz Roka je najviše pozornosti nedvojbeno ukrao i tehnički nevjerojatno potkovani bubnjar Luka, koji je pokazao širok raspon bubnjarskih vještina, od blast beatanja do dinamičnih i domišljatih prijelaza. Within Destruction su u dobrih pola sata odsvirali lavovski dio prvijenca From the Depths i dodali još svježi singl Bloodbath, koji obećava puno. Najveća slabost Within Destruction bila je to što se preklapao s Armaroth na drugoj pozornici pa nije bilo moguće vidjeti obje skupine u cijelosti.
Ispred druge pozornice ponovno se izmijenila publika, a vodenoj pari vlažnog ranoposlijepodnevnog zraka u obilnoj su se mjeri pridružile i pare »uzavrelog« piva. Razlog njegova ključanja? Švicarski poganski folk metal veseljaci Abinchova. Septet opremljen violinom i flautom zapravo u tradiciji ne donosi ništa novo na scenu. U okviru festivala Metaldays njihov je nastup definitivno donio nešto melema na rane onima koji su propustili plejadu nastupa popularnijih (većih) folk metal sastava, koji su u prošlim godinama obilnije posjećivali festivalsku scenu. Abinchova se oslanjaju na tradiciju panovskog burkaštva, koje se drži skupina poput Turisas, pa novijih Finntroll. Naravno, ne izostaje ni šminkanje u poganske ratne boje i kože oderanih koza, što spada u scenski pas teatar skupine. Bend je brzo podigao publiku zaraznim umecima folk melosa i uz raspjevanu se publiku i sam odlično osjećao. U okviru pola sata predstavio je svoj studijski prvijenac »Versteckte Pfade« (2011), kojem se pridružila i izvedba dviju posve novih skladbi, i to Wegweiser i Wandlung.
Živopisnost žanrovske ponude izvođača na drugoj pozornici drugog dana festivala Metaldays nipošto nije jenjavala. Pozornicu za sljedećih pola sata zauzimaju talijanski Roxin’ Palace. Melodični hard rockeri sa sleaze frizurom djeluju od 2011., ali sastavljeni su od ekipe glazbenika koji već imaju priličan kilometraž za sobom. Jedini pravi mliječni zub u skupini zapravo je samo pjevač Axel Lessio, koji se tako i predstavio. S nešto treme. Talijani su ispred pročelja pozornice nakupili gomilu šminke. Zapravo su predstavljali rijedak žanrovski otklon festivala strogo posvećenog oživljavanju ostavštine metala u svim njegovim pojavnostima. Klasičan stav, klasične marke gitara, poderane traperice i naravno mjera lukavštine i poziranja. Dvije gitare. Osjećaj je nekoliko puta bježimice odlutao prema utjecajima Skid Row, premda su Roxin’ Palace još uvijek nekoliko svjetlosnih godina daleko od spomenutog uzora. Bend je u obilnoj mjeri predstavio svoj studijski prvijenac »Roxin’ Palace« (2013), a osjeti se da mora još proći kroz mnogo pozornica da bi sazrio u kompaktnosti i definiranju izvedbe scenskih nastupa. Ni daleko »lizanje« skupine s punk arogancijom nije se baš dobro slagalo sa svime viđenim i čuvenim.
Prvi stranci koji su u utorak stupili na veliku pozornicu bili su nizozemski Gold, koji spadaju pod okrilje izdavačke kuće Van Records, koja ima odličan nos za underground bendove (The Devil’s Blood, Castle, Year of the Goat, Vanderbuyst), a njezin je izbor usmjeren ponajprije na sve što odiše okultnim i “vintage”. Gold doduše nisu neki teški štovatelji vraga, ali je njihov retro pristup rocku vrlo blizu dinosaurima poput Led Zeppelin i Jefferson Airplane. Pjevni rock obogaćen trenucima heavy metala s jedne i gotovo pop refrenima s druge strane uživo nadograđuje zavodljivi vokal Milene Eve, koja je na pozornici svojim poplesivanjem i pokretima doduše djelovala kao da je na acidu, ali to bendu itekako pristaje. Zarazne refrene obogatili su povrh toga dobri gitarski potezi, ponajprije glavnog autora Thomasa Sciaronea, kojeg pamtimo iz The Devil’s Blood. Tijekom nastupa Gold oblaci su se prvi put (i nažalost ne zadnji) konkretno otvorili, no kiša je uz eterični rock nizozemskog Zlata djelovala pročišćavajuće, čak toliko da je s pozornice na nju stupila i Milena.
Prvo doista ugodno i pozitivno iznenađenje donijeli su na drugu pozornicu mađarski power metal pražupnici iz Budimpešte Crossholder. Kao što sugerira i samo ime, dečki su zaprisegnuti klišejskom nadahnuću povijesnim epom o križarskim ratovima (skladbe Illuminati, The SIege of Jerusalem, itd…). Teatralnost scenskog šminkanja naravno ide zajedno sa scenskim performansom. Upravo se tijekom ovog nastupa ponovno nemarno izlilo s neba, no skupina si zbog toga nije previše belila glavu. Odličan, razrađen vokal, kompaktno sviranje. Osjeti se da bend čvrsto vjeruje u svoj lik i svoje djelo. Iako je riječ o generičnom podgrijavanju dobro provjerene tradicije staroškolskih heavy metal sastava, Crossholder nose veliku mjeru srčanosti i scenske angažiranosti, kakvu je među ostalim uprizorila izvedba ubrzane jurišnice Crossholder Army, čime Crossholder do slušatelja već »iz prve« stvaraju traženi magnetizam i zaraznost.
U Nizozemskoj smo ostali još neko vrijeme, jer su Gold na pozornici naslijedili njihovi sunarodnjaci Vanderbuyst. Za razliku od prvih, oni nisu stranci na našim pozornicama, prvi su se put kod nas predstavili kao predgrupa Saxon, a s Gold ih veže i to što je gitarist Willem Verbuyst producirao njihov prvijenac Interbellum. Kako god, Vanderbuyst su se pobrinuli da Tolmin pogodi konkretna doza hard ‘n’ heavyja, kojom je nizozemski trio publiku zalio barem toliko kao i nebo, koje nas se do kraja njihova nastupa nakratko ipak malo smilovalo. Unatoč kiši, udarni power trio već je pratila prilično brojna publika, koja se napajala bendovom eksplozivnom energijom (i obratno). Jochem je pouzdano pazio da zarazni, melodični refreni pompozno odlete prema publici, a kombinacija jednostavnog hard rock rifanja, jednostavnog četvrtinskog takta i bržih heavy metal izleta izazvala je publiku na živahno poplesivanje po lokvama ispod pozornice. Vanderbuyst su daleko od originalnosti, ali tradicija klasičnog hard rocka kroz njih diše punim plućima, a njihova je energija toliko jednostavna, iskrena, pozitivna i zarazna da su se noge i glave tijekom njihova nastupa micale same od sebe.
To je ipak bio tek uvod u prvo čin prave grabežljivosti izvođača drugog dana na maloj pozornici. Egipatski bend iz Kaira zvan Scarab. Sa zlatno obojenim licima. Mračni epski death metal, začinjen čarolijom arabeski u melosu. Iskreno i iskonski do kraja. Ovo bi obavezno trebao čuti i Karl Sanders sa svojim kolegama iz sastava Nile. Odličan death metal growl. Poguban, zloslutan, demonski. Sve u jednom. 40 minuta »živahnog mrtvila«, truljenja mezopotamskog mesa, rojenja gamižućih svetih strvinara i ostalog gmaza, kao i smrtonosnog valjanja živog pijeska beskrajnih saharskih dina pod žarkom furijom odličnih Scarab, predstavilo je jednu od najsvojstvenijih i najposebnijih skupina ne samo u sklopu izvođača druge pozornice, nego i cijelog drugog dana festivala. Bend koji svi vi, koji išta držite do zloćudne i samosvojne atmosfere začinjene teatralnom šminkom arapskog melosa, nužno morate provjeriti.
Nakon hard rockerskih ritmova i glavna se pozornica odjenula u težak death metal lomatanje floridskih rednecka Obituary. Legendarni Floriđani ove će godine izdati dugo očekivanu ploču, a prije toga su svoju nepogrešivu Osmrtnicu navijestili i u Tolminu. Obituary još nisam vidio u lošoj formi i američki seljačine su i ovaj put opravdali status jednog od najvećih imena death metala svih vremena. Amerikanci su od zadnjeg nastupa na našim prostorima, na kojem su na lokaciji Mostovna prije dvije godine prizvali »Threatening Skies«, dobrano promiješali setlistu i dodali i nekoliko dugo nečuvenih komada. S tog je gledišta njihov koncert bio prava poslastica za polizati krvave prstiće, publiku su naime pozdravili već gnjiloćom Slowly We Rot i Stinkupuss. Inače je skupina većinu komada izabrala s kultnog trojca Slowly We Rot, Cause of Death i The End Complete, tako da smo dobili pravu povijesnu lekciju death metala, a Obituary su predstavili i naslovni komad nadolazeće ploče Inked In Blood. Fenomenalnoj setlisti, odličnom zvuku i paklenom nastupu nije ostala dužna ni publika, koja je od prvog trenutka cijelo vrijeme divlje moshala, a crowd surferima nije bilo kraja. Nije mirovao ni bend, jer je legendarna kosa Johna Tardyja cijelo vrijeme lepršala u zraku, a ispod nje je John iz svojih glasnica ponovno izvlačio jedan od najodvratnije zvučećih growlova koji na sceni nema premca, njegov životinjski vokal, prepoznatljiv čak i gluhima, Pablo Francisco bi opisao kao »He sings like a creature.« Zvuk bubnjeva Donalda Tardyja i dalje zvuči kao lomljenje kostiju u starim azijskim tučnjavama, a gitara Trevora Peresa je zbog izuzetno moćnog zvuka tutnjala kao helikopter. Obituary su živi dokaz da stare death metal prdone ne zaustavlja ništa, što se samo još potvrdilo već sljedeći dan.
Znatno manje zanimljivosti isporučili su jedni od rijetkih predstavnika death corea na festivalu. Brutality Will Prevail. Zapravo je takvih skupina danas more na planetu i teško da još koja doista iznenadi, osim ako nije riječ o besprijekornoj tehničkoj izvedbenosti, velikoj mjeri virtuoznosti i naravno kreativnoj nadahnutosti, koja u izraz dozira željenu mjeru samosvojnosti. Brutality Will Prevail su od nabrojenog nažalost sve drugo samo ne to. Ni dvije gitare, niže ugođeno rezanje instrumenata, ni trgajući bas koji je povremeno probio scenski zvuk skupine, nisu uspjeli preuzeti pozornost od tipičnog vrištećeg core »sportaša«, odjevenog po zadnjoj modi trgovine »Intersport«. On je skakutao po pozornici lijevo i desno te se neuspješno sprdao i pokušavao svojim izgledom »zastrašiti« mnoštvo koje je pratilo nastup sastava. Smrtno dosadno i zaboravljivo.
Smrkavalo se, vedrine na nebu već odavno nije bilo. Kiša je i dalje bez imalo milosti ispirala horde inače izdržljivih metalskih glava. Zbog toga je s male pozornice zaljuljalo kad su se na nju popeli francuski black metalci Nocturnal Depression. Francuska je poznata po tome što rado isporučuje »odlijepljene« izvođače. Pa Nocturnal Depression nisu toliko odlijepljeni koliko su inače prepoznatljivi, odnosno posebni zbog autorske samosvojnosti. Black metal dozirају dugim, »šuplje odjekujućim« odmjerenim pasažama, koje lebde na lomatanju sporo udarajućih ritmičkih struktura, gdje se u tehničkom smislu ne događa baš ništa posebno. Nasuprot tome, skupini vražje uspijeva stvoriti hipnotičku atmosferu, što je i bit svih bitaka u glazbenoj misiji sastava. Depresija djeluje! Bilo u Kings Of Black Metal, Nostalgia, ili otvarajućoj We Are All Better Of Dead. Vulkan depresije djelovao je doista snažno. Kad ugledaš lijevu ruku vokalista / gitarista, prođe te srh, jer njegov »dvoprsti batrljak« podsjeća na kuku kapetana Kuke, ali njegovo sviranje, kao i nastup cijele skupine, zvučalo je besprijekorno.
Nakon Nocturnal Depression put je vodio na glavnu pozornicu gdje su svoj nastup najavili Borknagar. Kultni norveški black metal sastav u koji se nedavno ponovno vratio ICS Vortex smatra se ekipom prekaljenih majstora svoje black metal vještine, iz temelja začinjene folk melosom. Usprkos velikim očekivanjima, nastup Borknagar nije isporučio tražene standarde. Ponajprije je smetao očajan zvuk. Instrumentalno su Borknagar prošli prilično dobro, a nevjerojatno loše su u miksu zvučne slike zvučali vokali. Bend je prirediio staroškolsku setlistu s naglaskom na prva četiri albuma, uz iznimku otvarajuće The Genuine Pulse (»Empiricism«, 2002) i jedine skladbe uzete s aktualnog albuma »Urd« (2913) zvane Epochalypse. Setlista pisana po mjeri fanova starih Borknagar, koji se nakon zadnjih studijskih izdanja skupine više i ne čude zašto su Dimmu Borgir »otjerali« ICS Vortexa iz sastava, ipak gotovo sigurno nije razveselila njihova srca. U atmosferi je nedostajalo zrnce nečega više, one »točke na i« koju označavamo riječju »magija«. Zacijelo na račun prosječnog vokalnog dojma, koji je kvario cjelokupnu koncertnu sliku Borknagar su dakle razočarali na glavnoj pozornici drugog dana festivala, premda su dovoljno iskusni da bi to mogli »široko zaobići«. Vokalno će morati riješiti stvari. Neprihvatljivo je da ICS Vortexa navijaju do te mjere da njegovo urlanje nadglasa čak i gitarski instrumentarij, dok je Vintersorg za njega i u čistom pjevanju i u growlu »mala beba«. Može biti da je obolio ili imao loš dan. Svejedno. Alarm je tu i skupina će morati nešto poduzeti prije daljnjih blamaža na nastupima uživo. Kako se služi pravi zvuk pokazali su za Borknagar njihovi norveški sunarodnjaci Satyricon, koji su naglo popravili klaviran dojam prethodnika i tako opravdali ulogu glavnog nositelja festivala drugog dana.
Ako Obituary u death metalu već četvrt stoljeća ne poznaju počinak, u heavy metalu to još i više vrijedi za kultni američki sastav Manilla Road, odnosno njegova vođu i jedinog preostalog originalnog člana Marka »The Sharka« Sheltona. Organizatori su se u zadnje dvije godine doista potrudili i drugu pozornicu obogatili s nekoliko doista legendarnih imena, a svoje su ime doista opravdali i Kansašani. Oni su u više od trideset godina djelovanja izdali već čak šesnaest studijskih ploča, a za ovu godinu najavljuju sedamnaestu. Činjenica je dakle da je idealnu setlistu nemoguće sastaviti, i zbog toga što većih oscilacija u kvaliteti albuma nema, ali su nas Manilla Road spretno provele kroz svoju povijest iskonskog (proto) heavy metala punog epskih trenutaka te fantastičnih, mitoloških i jezivih tematika, koje te svojom pompoznošću i epskošću naprosto tjeraju da se odmah nakon koncerta učlaniš u kakav LARP klub. Mark je doduše na pozornicu ukoračio kao uvehli i ostarjeli hipik, ali je solirao s lakoćom i vještinom morskog psa u vodi, što je dokazao već uvodnom virtuoznošću u Flaming Metal Systems. Glavninu vokalnih zadataka preuzeo je Bryan »Hellrodie« Patrick, koji uživo zvuči mnogo bolje od Markova nosnog vokala na pločama, iako je ovaj ovaj put kao prateći vokalist lijepo začinio Bryanov klasični heavy metal vokal svojim tipično dosadnim vokalom i gotovo death metal growlovima. Sirov, ali taman dovoljno glasan i razgovjetan zvuk pokazivao je kako bi Manilla Road trebali zvučati na albumima (umjesto očajne produkcije koja ih prati od samog početka), odlična setlista puna željeznih klasika poput Crystal Logic, Open the Gates i Death By the Hammer, te publika (iako prorijeđena zbog kiše) i raspoložen bend nedvojbeno su razlog zbog kojeg su Manilla Road predstavljali jedan od vrhunaca festivala. Heavy Metal to the World!
Kao nositelji glavne pozornice posljednji su na nju stupili norveški pioniri black metala Satyricon i pred punim prostorom odsvirali gotovo identičan koncert kao u Šiški prošlog prosinca. Iz izbora komada su doduše izostavili nešto dosade s još aktualne ploče pa je zbog toga tijek koncerta bio mnogo bolji i življi. Norvežani vladaju svojim poslom, a i zvuk je ovaj put bio kao iz kutijice, jer su gitare rezale poput skalpela, a Frostovo bubnjanje zvučalo je poput grmljavine topova prije stotinu godina. Satyricon je bez pretjeranog truda uspjelo stvoriti dijaboličnu i epsku atmosferu, koju je naletavanje kiše samo još pojačalo. Upravo zbog toga bi još kako pasao koji čistokrvni black metal rušilac više s prve tri ploče, ovako smo ponovno dobili doduše fantastičnu himnu Mother North, a za kraj kao i uvijek K.I.N.G. Satyr je i dalje karizma bez premca, Frost udara po bubnjevima kao Animal iz Muppeta, a sve što je ovaj nastup Satyricona razlikovalo od onog u klubu Kino Šiška bilo je to što se odvijao pod vedrim nebom. Solidno, ali bez nekih velikih iskoraka.
Nakon vrlo dobrog iskustva sa Satyricon, druga je pozornica ponudila nastup još posljednjeg izvođača drugog festivalskog dana. Nastup odličnih veterana death metala poljske branše Vader. Legendarna skupina, koja u stvaralačkom smislu nije napravila karijerni kiks, uvijek isporuči svoj maksimum. Koncerti Vader uvijek su garancija odličnog iskustva. Zahvaljujući izvrsnosti oštro izrađene glazbene vizije njezina prvog zapovjednika, jedinog originalnog člana sastava, pjevača i gitarista Piotra Wiwczareka. Bend, koji je krajem ovogodišnjeg svibnja izdao već svoj ukupno deseti studijski album naslovljen »Tibi Et Igni« (RockLine recenzija OVDJE), ovaj se put nije previše obazirao na njegovu promociju, jer ima u rukavu vreću izvrsnih death metal masovnih razaračica, kojima su Vader neprestano dijelili oštre šamare gladnima brutaliziranja. Prostor ispred pozornice bio je odlično popunjen i bez obzira na kišu, to uz odličnu atmosferu nikoga baš nije smetalo. Vader su uspostavili svoju karakterističnu glazbenu postavu, koja nije poštedjela baš nikoga na Zemlji te je za šalu kosila anđele s neba. I nova Where Angels Wheep odlično se uklopila u ostali repertoar, što znači da Vader ostaju vjerni svojoj jedinstvenoj glazbenoj viziji. Odlična svirka, odličan osjećaj, soliranje, usklađenost u prijelaznim pasažama te potentno funkcioniranje Piotrova »growla«. Erupcija ekstremne energije zazivala je kataklizmu, a Piotr nije zaboravio nekoliko puta podići publiku gromkim zahvalama za svu iskazanu potporu. I Vader su začinili setlistu s nekoliko prastarih trenutaka svoje karijere. Već na samom početku sastav je srčano stupnjevao raspoloženje, kad se nakon megalomanskog otvaranja s »De Profundis« (1995) klasikom Sothis, prihvatio skladbe Vicious Circle,, a zatim se vratio na album »De Profundis« sa skladbama Silent Empire i Reborn in Flames. Već je sam uvod zadovoljio ukuse starozvučnih Vader, a sa samog studijskog prvijenca kasnije su odjeknule i Choas usred koncerta i neposredno pred kraj, nakon posljednjeg Piotrova obraćanja publici, još klasika Dark Age. Ultimativni gelerski komad u čelo ludilu, dakle, za spokojan san nakon drugog dana festivala!
Nina Grad (fotografije): Within Destruction, Vanderbuyst, Obituary, Manilla Road,
Sebastijan Videc (fotografije, svi videi): Zaria, Armaroth, Gold, Borknagar, Satyricon
Aleš Podbrežnik (tekst): Zaria, Armaroth, Abinchova, Roxin’ Palace, Crossholder, Scarab, Brutality Will Prevail, Nocturnal Depression, Borknagar, Vader
Rok Klemše (tekst): Within Destruction, Gold, Vanderbuyst, Obituary, Manilla Road, Satyricon
Setlista
GOLD:
1. The Waves
2. North
3. Love, the Magician
4. Antebellum
5. One of Us
6. Ruby/Machine Gun
7. Lucky Day
BORKNAGAR:
1. The Genuine Pulse
2. Oceans Rise
3. Epochalypse
4. Ruins of the Future
5. Ad Noctem
6. The Eye of Oden
7. Dauden
8. Frostrite
9. Universal
10. Embers/The Dawn of the End
11. Colossus/Ved steingard
SATYRICON:
1. Voice of Shadows/Now, Diabolical
2. Black Crow on a Tombstone
3. Our World, It Rumbles Tonight
4. Tro og Kraft
5. Forhekset
6. Possessed
7. Die By My Hand
8. Nekrohaven
9. The Infinity of Time and Space
10. The Pentagram Burns
11. To the Mountains
12. Fuel For Hatred
13. Mother North
14. K.I.N.G.
VADER:
1. Sothis
2. Vicious Circle
3. Reborn In Flames
4. Silent Empire
5. Fractal Light
6. Return to the Morbid Reich
7. Come And See My Sacrifice
8. Triumph of Death
9. Where Angels Weep
10. Carnal
11. Chaos
12. Wings
13. Sword of the Witcher
14. Helleluyah!!! (God Is Dead)
15. Dark Age
16. This Is the War
Galerija slika
