Autori: Rok Klemše, Aleš Podbrežnik, Sebastijan Videc
Fotografije: Nina Grad, Sebastijan Videc
Video: Sebastijan Videc
Mjesto: Tolmin / Sotočje / Slovenija
Datum koncerta: 23.07.2014
Broj posjetitelja: 12.000
U srijedu nam se vrijeme konačno ipak malo smilovalo, pa je hlađenje kraj Sotočja s hladnim pivom u ruci i topless badmintonom među publikom bilo više nego primjereno rješenje. Idealno rješenje za zalihu hladnog piva bio je ove godine i Mercator šator na samom festivalskom prostoru. Kad je vijest objavljena, izazvala je dosta polemika, no ideja se pokazala odličnom i, ako se zadrži, sigurno će se u budućnosti još razviti i nadograditi. I ponuda na plaži proširila se štandom sa smoothieima, a i za vegane je opet lijepo bilo pobrinuto, ne samo kioskom na plaži nego i indijskom hranom, kojoj je nasuprot, uz malu pozornicu, ove godine društvo pravila još i meksička.
Između njih su kao prvi u srijedu na drugu pozornicu stupili domaći Cordura, koji su mjesto na festivalu izborili pobjedom na glasanju na Facebooku. Cordura su nastupili i na slušbenom warmup partyju u Orto baru, gdje su ih mučili tehnički problemi, koji su se nažalost ponovili i ovaj put. Većinu koncerta momci su opet odsvirali bez druge gitare, ali im je unatoč tome uspjelo održati crvenu nit do kraja. Tehnički death/thrash metal koji Cordura sviraju za slušanje svakako nije lak zalogaj, no momcima je uspjelo da publika zadrži pozornost. Iako im nedostaje još ogromno kilometraže, Corduru krasi nadrkano Timovo soliranje, šarena i razigrana ritam sekcija te sve bolji Nejčev vokal, koji se dobro snalazi i u growlu i u čistom pjevanju.
Čast otvoriti događanja na glavnoj pozornici trećeg festivalskog dana pripala je slovenskim power metal pastusima Space Unicorn On Fire. Treba im čestitati što su si nastup na glavnoj pozornici izborili marljivom prodajom festivalskih ulaznica. Momci koji su prošle godine već nastupili u sklopu Metaldays festivala na maloj pozornici, trebali su novim nastupom donijeti nadogradnju pozorničke prezence, koja ih je prošle godine predstavila u obećavajućem svjetlu. No ovaj put ih je gigantska pozornička struktura doslovno progutala. Nisu se najbolje snalazili na njoj, iako bismo im to od srca oprostili. To se iskrilo u šepavom prepoznavanju ekipe na pozornici, osobito kod pjevanja vokalnih harmonija, koje su cijelo vrijeme blago vijugale lijevo i desno od osnovne melodije. Zavidan broj znatiželjnika dočekao je postavu ispred pozornice i bend je zaista imao lijepu priliku da se punim zamahom predstavi svijetu u malom i stekne nove simpatije. Element lucidnosti, koji stalno nekako uključuju u svoje nastupe, nikako nije došao do izražaja. Djelovao je prije kao smetnja nego kao korist. Unatoč neslućenim glazbenim talentima pojedinaca u ekipi, prave pozorničke kemije tijekom izvedbe nastupa dakle nije bilo osjetiti. Nažalost. Vjerujemo da će idući put biti bolje. Samo malo više vježbe, kao i pozorničkog iskustva treba upisati u kilometražu.
Kako se poslužuje prava lucidna nota ili nota sarkazma uz podsmijeh samome sebi, mogli su Space Unicorn of Fire iskreno iskusiti kad je za njima pozornicu preuzela četa vrtnih patuljaka, pardon, zujavih čupavaca zvanih Valient Thorr. Dojam vrtnog patuljka doista je izazivao samo pjevač, zbog živo crvenih »plesnih« grijača za gležnjeve koje je navukao preko pripijenih crnih tajica, čime je samo dodatno dolio ulje na vatru teatralnom maškaanju grupe. Naravno, sav taj usekani orgijanje, za koje je trčanjem po pozornici, bacanjem na koljena i lupanjem po obilnom pivskom trbuhu zadužen šegavi vokalist, u punoj je mjeri opravdano. Valient Thorr su naime prava adresa za zapanjujuće opipljivu izvedbenu masu iskonskog rock’n’ roll vrveža, koja je izdašno dozirana notom punkerske prljavštine. Bend je zaključio svoj, daleko prekratak nastup pun izuzetnog rock ‘n’ roll mangupluka skladbom Tough Customer, odnosno skladbom rock ‘n’ roll žestice, koja uvodno vuče na kiticu AC/DC klasika Dirty Deeds Done Dirt Cheap. S pogledima ravno u žarko sunce Valient Thorr su priredili jedan od vrhunaca trećeg dana festivala, toliko su energije proizveli svojim šovom. Predstava koja izvlači bočicu srdačne zabave genijalnog smisla za humor ovih krajnje ubrisanih američkih »grmljaka«.
I u nastavku srijedinog dana pozornica je bila obojena u slovenske boje, jer su se nakon višemjesečne koncertne neaktivnosti na pozornice ponovno vratili heroji domaćeg heavy metala Black Diamond, koji i dalje lete visoko na krilima fenomenalnog prvijenca Last Man Standing, odlično prihvaćenog i među kritikom i među fanovima. Black Diamond su se ovaj put predstavili u donekle obnovljenoj postavi, jer je za bubnjevima Klemna Marklja zamijenio profilirani Marko »Soki« Soršak (Elvis Jackson), a na basu Urbana Mediča Primož Pavlin. Momci su zbog prilično škrto odmjerenog vremena (pa i zbog epski dugih komada, naravno) odsvirali samo četiri komada, trojcu s prvijenca dodali su i novi singl Endless Road. Momcima se inače osjeti relativno koncertno zatišje, jer je bilo dosta pogrešaka i fuševa (osobito u području doduše izuzetno zamršenih isprepletanja gitarskih rifova i solaža), no Black Diamond su nedostatke nadoknadili dah oduzimajućim Žakovim vokalom, koji uživo blista barem koliko i na albumu, a izuzetnu bubnjarsku predstavu pokazao je Soki, koji je u prilično kratkom vremenu djelovanja benda bubnjarske poteze već posve osvojio. Među epskim refrenima bend nije imao većih problema privući publiku, a uz zaključni Dreams of Tomorrow, osobito tijekom fantastičnih refrena, kocine su se dizale same od sebe. Momci, trebamo više vaših koncerata, a nadam se i da Endless Road znači najavu nove ploče!
Legendarni danski thrasheri Artillery rano su se snali na pozornici. Na prošlogodišnjem izdanju Bang Your Head festivala u njemačkom Balingenu nastupili su, reci i piši, malo iza deset ujutro. Dakle, nastavna lekcija skandinavskih veterana euro thrash metala, čije uzde i dalje čvrsto drže zajedno brat i brat, gitaristi Morten i Michael Stützer. U ekipi se na bas gitari i dalje drži Peter Thorslund, koji se grupi pridružio već 1989., kad je Morten prijeđe sa sviranja bas gitare na gitaru. Postavu popunjavaju mlađa člana ekipe, bubnjar Joshua Madsen i vokalist Michael Bastholm Dahl, koji se nakon nekoliko rokada u postavi pri traženju odgovarajućeg vokalista za Artillery naposljetku pokazao kao čovjek od pravog tijesta. To je Michael odličnom predstavom potvrdio i u Tolminu! Novi album naslovljen »Legions« izašao je prošlog studenog i bend je posluživao mnoštvo usred (ohoho!!!!) još uvijek sunčanog vremena naslovnom skladbom, zatim uvodnom Chill My Bones (Burn My Flesh) te God Feather. Naravno, sladokusci su došli na svoje u nastavku 50-minutne fantastične predstave, kad je bend ispalio nekoliko klasičnih projektila iz svoje konkretno opipljive diskografske ostavštine! U nastavku smo uživali u oštrom, beskompromisnom mitraljiranju, kad je bend divljao skladbama 10.000 Devils, By Inheritance, When Death Comes, Khomaniac, The Challenge i zaključio (nekako očekivano) nastup razvikanim šrapnelima Terror Squad te The Almighty. Otrovno i rušilački! Artillery ostaju i u zrelim godinama bijesna zvijer žedna krvi!
»Thrasha ne moreš ustav’t« kažu naši veterani Sarcasm i itekako su u pravu! Nakon ludih Danaca Artillery malu su pozornicu u prah razbili još i američki Havok, tijekom čijeg nastupa u nabijeno punom auditoriju moshu i circle pitova nije i nije bilo kraja, a zabavljači su s nebrojenim crowd surferima itekako zaslužili plaću. Amerikanci su imenu primjereno izazvali pravo thrash pustoš, kad su bez milosti jurili kroz rušilačke thrash himne D.O.A., Covering Fire, Unnatural Selection, Give Me Liberty… Or Give Me Death, Point of No Return i Time Is Up. Zbog odličnog zvuka gitare su rezale kao elise helikoptera, razigrana ritam sekcija je rikala kao motor mlažnog zrakoplova, a vokal Davida Sancheza je renčao kao lud. Ako je thrash »revival« doista praktički mrtav, bend kao što je Havok daje nadu da nositelji thrash pokreta neće ostati samo starine kao što su veliki četvorka, nego i mlada krv, koja je željna dokazivanja. A Havok to dokazuju iznova i iznova. »Cry ‘Havoc!’, and let slip the dogs of war!«
Malo prije osam navečer glavnu je pozornicu zauzela čak osmeročlana postava zvana Saltatio Mortis. Prijevod imena grupe s latinskog glasio bi »ples smrti«. Može, ali osobna glazbena iskaznica grupe prije je urezana na veselje nego na žalovanje. Njemačka nudi snažnu paletu postava koje u metal unose melodije srednjovjekovnih trubadura, a gotovo po pravilu tome pripada i uključivanje prastarih srednjovjekovnih instrumenata, odijevanje u kiltove, okićenu kožu i ostalu navlaku zveckave brončanosti i željezarije. Saltatio Mortis koriste čak dvoje gajdi u postavi, povremeno se na pozornici mogu naći i troje gajdi. Plejada najrazličitijih sviraljki, kao i tamburica, prati inače klasičnu metalsku oružarnicu električnih gitara, bas gitare i bubnjeva. Odlično raspoloženi frontman grupe Alea der Bescheidene cijelo je vrijeme silno angažirano podbadao publiku. Pritom je ustrajno i vrlo učinkovito s škarte čitao čak nekoliko rečenica na slovenskom, čime je trenutno stekao sijaset simpatija. I od onih koji su nastup grupe pratili više izdaleka, samo iz usputne znatiželje. Uostalom, plejada posjetitelja u Saltatio Mortis pronašla je pravog spasitelja i alibi da se našemi u sve moguće arhaične maškare i dovuče pred pozornicu najluđe rekvizite koje ljudska mašta može proizvesti, da si maksimalno zakomplicira život. Bend svira odlično, zvuk je bio otrovno kalibriran, a Aleaov vokal je funkcionirao optimalno. Bend je isporučio zaista optimalan nastup, a korjenito popunjeni prostor livade ispred pozornice sa svojim je igračkama doživljavao pravi delirij. Zapravo u tom trenutku nije bilo njemačkog državljanina koji je stigao u Tolmin na festival, a da slučajno nije prisustvovao nastupu Saltatio Mortis. Bend je predstavio aktualni studijski album »Das Schwarze Einmaleins«! Koncertnu večer zato je otvorila nova skladba Früher war alles besse, koju su slijedile još Idol, Satans Fall, Prometheus, Uns gehört die Welt, Eulenspiegel, Wachstum über alles, Nur ein Trau, Koma, Sündenfall, Falsche Freunde i zaključna Spielmannsschwur.
U depresiju i nihilizam nakon bombe thrasha drugu su pozornicu zamotali talijanski Forgotten Tomb, koji su dokaz da se i među Talijanima mogu naći odlični bendovi. Forgotten Tomb su u posljednji trenutak zamijenili nažalost otpale Cattle Decapitation, što se pokazalo odličnim potezom. Baš kad se smračilo, Talijani su pod krošnjama stabala stvorili moćnu atmosferu propasti, što im je savršeno uspjelo jedinstvenim miješanjem black metala s elementima gothic i doom metala. U pravi trans publiku su doveli spori, moćni rifovi i sirovi, patnički vokal osnivača Herra Morbida, koji je Forgotten Tomb osnovao kao one man projekt. Ovaj put je govorila samo glazba, jer atmosferični tok nisu prekidali nebulozni međugovori, a Forgotten Tomb su prilično brojnu publiku (cilja se na to da Talijani sviraju prilično specifičan žanr koji ne privlači mase) bez većih problema zamotali u tamu, osamu i depresiju.
Većina Metaldays festivala anksiozno je očekivala nastup finskih metalaca Amorphis. Mnogo pridoššlica na festival je došlo samo na jedan dan i s temeljnim ciljem da pogledaju nastup Amorphis. Iz rane death metal formacije postava je tijekom godina doživjela korjenitu tranziciju tako da je u svoj glazbeni dosje ugradila pravu žanrovsku fuziju, koja danas uz suzdržanu ekstremnu granu u velikoj mjeri naginje vagu u korist elemenata simfonijskog power metala, kao i tradicionalno izvornog folk melosa, pa čak i progresivnog metala! Sve veći stupanj opšte dostupne muzikalnosti i kombiniranje grcanja s čistim pjevanjem proširilo je bazu Amorphis fanova, osobito nakon albuma »Skyforger« (2009). Glavni magnet pozorničke predstave Amorphis je naravno vokalist Tomi Joutsen, koji ovaj put svoje »čudne naprave« načelno zvane mikrofon nije imao nasađene na stalku. Nekoliko puta je Tomi pri pogledu na specifični aparat usputno djelovao kao da si suši kosu fenom. No šala na stranu. Mali divljak kojemu štreni dreadlocksa vise gotovo do tla još se jednom pokazao kao veliki frontmen. Osobito zbog velike karizme i spretnog iskorištavanja prostrane pozornice po kojoj je odlično raspoloženi vokalist teatralno trčao tijekom koncerta. »Circle«, odnosno aktualni studijski album postave, otvorio je koncert s introm i novom skladbom Shades of Gray, a inače je postava zgnječila repertoar iz hrpe starijih skladbi tijekom čije su izvedbe na svoje došli i oni koji se rado sjećaju Amorphis kao jedne od najzanimljivijih death metal postava koje su se pojavile na planetu, u godinama ubrzo nakon nastanka žanra (primjerice izvedba skladbe Into Hiding odmah nakon snimljenog instrumentala Thousand Lakes te u samom zaključku Black Winter Day). Bend pritom nije zaobišao ni albumski prvijenac, kad se u drugoj polovici nastupa late skladbe Vulgar Necrolatry, dok je uživo skladba kao što je My Kantele s albuma »Elegy« (1996) uvijek iznova jedinstveno iskustvo puno prave atmosferične savršenosti. Bend je u odličnoj formi. Osjeti se da Amorphis cijelo vrijeme ogromno sviraju i nastupaju te da imaju iza sebe još jednu od mnogih turneja, koju zaključuje aktualna ljetna festivalska. Tomiju je publika doslovno jela iz ruke. Amorphis su napustili pozornicu u sjaju izuzetne izvedbene perfekcije. S obzirom na kasniji debakl »Elvismetalaca« Volbeat, zapravo su Amorphis preuzeli status pobjednika glavne pozornice trećeg festivalskog dana.
Ovogodišnji festival bio je malenkost više pisan na kožu death metalcima, jer smo do srijede već uživali u odličnim nastupima Mephistophelian, Grave, Aborted, Immolation, Obituary i Vader, no činilo se da je pravi vrhunac death metala zaista nastupio tek u srijedu (a zatim još u petak), kad su malu pozornicu redom zauzele dvije legendarne postave. Za prvi šus pobrinuli su se nizozemski death/doom veterani Asphyx, koji spadaju među prve europske death metal bendove, jer užas i smrt siju već od 1987. Činilo se da se već s prvim tonom klasika The Quest of Absurdity nebo nad Tolminom obojilo u prijeteći crveni obzor rata, jer učinak totalnog rata imaju apokaliptični rifovi, bolesni vokali Martina Van Drunena (koji se u povijest upisao već grcanjem na prva dva kultna albuma Pestilence) i topovsko zveckanje rušilačke ritam sekcije. Bombe su padale na sve strane kad su Asphyx nizali rušilca za uništavajućim rušilcem, od klasika M.S. Bismarck, Asphyx (The Forgotten War) i Vermin pa do brutalnih koljača s albuma Death… the Brutal Way, Scorbutics i naslovne skladbe te ubojica s aktualne ploče Into the Timewaste i Deathhammer. Karizmatičnom Van Drunenu publika je jela iz ruke, a kaosu pod pozornicom nije se vidjelo kraja sve do zadnjeg tona himne Last One On Earth. Nastup Asphyx ima nekakav takav učinak kao da stojiš usred polja napalma. »This is true death metal you bastards!«
Nakon izvrsnog nastupa Amorphis, prostor ispred glavne pozornice dodatno se popunio za srijedinog headlinera Volbeat. Dancima je u zadnjih nekoliko godina uspio proboj među najtraženije grupe, tako da nastup na Metaldays nije bio iznenađenje. No nažalost nije sve išlo po planu. Koncert su Volbeat počeli udarnom Doc Holiday s aktualnog albuma, a nastavili u istom stilu sa starijima Hallelujah Goat te Boa [JDM]. Slijedila je plesna Lola Montez, gdje su se čestim pjevačevim kaš ljucanjem već naslutili problemi. Akustična gitara na pozornici zatim je značila samo jedno – Cashov legendarni Ring of Fire uz bučno sudjelovanje mnoštva pod pozornicom, kojem je slijedio upravo Cashu posvećeni Sad Man’s Tongue, vjerojatno najveći hit ove grupe. Nažalost, tu se pokazalo da Michael nije sposoban spustiti se u vokalne dubine kao što se samo on zna, a tijekom Sad Man’s Tongue čak je izostavljao visoke dijelove, a tijekom gitarske solaže otišao u backstage. Nadu da će sve biti u redu zapalio je Michaelov povratak na pozornicu, no nažalost već nakon nekoliko stihova Heaven nor Hell njegov je lik nestao s pozornice, a preostali dio skladbu je instrumentalno zaključio. Na pozornici se razočaranom mnoštvu umjesto nekog od članova postave ispričao jedan od organizatora, što je ostavilo još dodatan gorak okus. Službena izjava grupe je da je Michael izgubio glas zbog bakterijske upale glasnica te da obećavaju skori povratak u Sloveniju.
Za savršen zaključak trećeg dana nakon debakla Volbeat (zbog kojeg su organizatori napravili lijepu gestu i kupcima srijedinih ulaznica njihovu valjanost produljili još za jedan dan) pobrinuli su se legendarni Possessed, vjerojatno najveća poslastica ovogodišnjeg festivala. Possessed je postava osnovana 1983., koja se u povijest zauvijek upisala kultnim prvijencem Seven Churches. Na legendarnom prvijencu je i komad koji je dao ime cijelom žanru. Death Metal! Što su Venom za black metal, to su Possessed za death metal, jer mu je poštovanje izrazio i Van Drunen tijekom koncerta Asphyx, a uz njega ih kao svoj utjecaj navode imena kao što su Chuck Schuldiner i Death, David Vincent i Morbid Angel, Cannibal Corpse i brojni drugi. Possessed su za vrijeme svog djelovanja izdali još album Beyond the Gates (1986) i EP The Eyes of Horror (1987), a zatim se 1987. raspali. Članovi su otišli svojim putem (gitarist Larry LaLonde danas na primjer svira u Primus), a 1990. vokalist Jeff Beccera je upucan i od tada je paraliziran od struka nadolje. Unatoč tome, Jeff je 2007. skupio nevjerojatnu hrabrost i željeznu volju te ponovno pokrenuo mašinu Possessed s prijateljima iz kalifornijskog death metal benda Sadistic Intent. Possessed su kult i u skladu s time prostor pod drugom pozornicom bio je nabijeno pun, a publika je prvi put eksplodirala već tijekom zlokobnog introa. Opsjednuti su ponudili dobrih sat i pol zlobnog, okultnog i satanističkog death metala na doista paklenim razinama glasnoće, a šusa pravog death metala nije bilo kraja do zadnje sekunde izuzetnog nastupa, kojim je kraljevao prije svega Beccera kao uzor nevjerojatne volje i optimizma, kojim Jeff nadahnjuje i tijekom razgovora (intervju s njim moći ćete vidjeti uskoro). Jeff nije dokazao samo odlično očuvan vokal, koji je još uvijek brutalan i sirov, nego je publiku cijelo vrijeme poticao, a sam je cijelo vrijeme čupao i pozornicu iskoristio koliko je god mogao. Bend je kroz besmrtne klasike Pentagram, Evil Warriors, Seven Churches, Twisted minds, Evil Warriors, The Heretic, Tribulation, My Belief i The Eyes of Horror trgao i jurio kao Kerber, kao posebni gost za bubnjevima životinjski je rušio nitko drugi nego Nick Barker, a predstavili su i novi komad The Crimson Spike, koji će se nalaziti i na nadolazećoj comeback ploči. Bez sumnje jedan od najboljih (i istodobno najiskrenijih) nastupa ovogodišnjeg Metaldays, koji može biti uzor svim većim bendovima koji su svojim ponašanjem izgubili kontakt sa svojim fanovima i sa samom biti metala. Possessed su svoj nastup mogli zaključiti samo na jedan način, koji je ujedno bio i savršen zaključak dana – Death Metal!
Nina Grad (fotografije): Cordura, Valient Thorr, Black Diamond, Artillery, Havok, Saltatio Mortis, Forgotten Tomb, Asphyx, Possessed
Sebastijan Videc (fotografije, videi, tekst o Volbeat): Space Unicorn on Fire, Amorphis, Volbeat
Aleš Podbrežnik (tekst): Space Unicorn on Fire, Valient Thorr, Artillery, Saltatio Mortis, Amorphis, Volbeat
Rok Klemše (tekst): Cordura, Black Diamond, Havok, Forgotten Tomb, Asphyx, Possessed
Setlista
HAVOK:
1. Covering Fire
2. Point of No Return
3. Give Me Liberty…or Give Me Death
4. I Am the State
5. From the Cradle to the Grave
6. Unnatural Selection
7. D.O.A.
8. No Amnesty
9. Afterburner
10. Time Is Up
AMORPHIS:
1. Circle Intro
2. Shades of Gray
3. Narrow Path
4. Silver Bride
5. Sky Is Mine
6. My Kantele
7. Thousand Lakes
8. Into Hiding
9. Nightbird’s Song
10. Vulgar Necrolatry
11. The Wanderer
12. You I Need
13. Hopeless Days
—dodatak—
14. The Smoke
15. Black Winter Day
ASPHYX:
1. The Quest of Absurdity
2. Vermin
3. M.S. Bismarck
4. Death the Brutal Way
5. Asphyx (Forgotten War)
6. Deathhammer
7. We Doom You to Death
8. Wasteland of Terror
9. Scorbutics
10. Last One on Earth
VOLBEAT:
1. Doc Holiday
2. Hallelujah Goat
3. Boa [JDM]
4. Lola Montez
5. Ring of Fire / Sad Man’s Tongue
6. Heaven Nor Hell
Galerija slika
