mjesto: Ljubljana / Dvorana Stožice / Slovenija
datum: 30.10.2017
Nick Cave je sa svojom pratećom ekipom »loših sjemenki« u svojoj dugoj i plodnoj karijeri već davno dobio slovensko državljanstvo. Spada u onaj šaćicu stranih izvođača, može se reći pravu elitu, koja je među slovenskom glazbenom publikom iznimno cijenjena i obožavana. I to unatoč činjenici da ne dolazi s područja nekadašnje zajedničke domovine, to jest s Balkana s onu stranu Kolpe. Čovjek je u Sloveniji nastupio već nekoliko puta, ali od njegova posljednjeg posjeta prošlo je dvanaest godina pa je Cavea mnogo ljudi posve opravdano jako, jako falilo.
Ulaznice za veliku Halu Tivoli planule su, to se i dalo očekivati. S obzirom na potražnju koja nikako nije jenjavala, organizator se odlučio pustiti u prodaju nešto manje od tisuću dodatnih ulaznica, a koncert je premješten na veće prizorište, to jest u dvoranu Stožice. Ipak, gornje tribine nisu otvorili. Kad smo se nešto iza osam navečer našli u parteru, imao sam dojam da sam se našao u zagrebačkoj Areni. Golema družina posjetitelja naime je na ovaj koncert stigla iz susjedne Hrvatske i oni su u golemoj većini zauzeli prednji dio partera, u kojem se, i prije nego što je Cave sa svojim kompanjonima zauzeo pozornicu, osjećala konkretna adrenalinska groznica predkoncertne euforije.
I doista. Dvorana se zatamnila u modrinu, Bad Seeds su već stajali na pozornici i stvorili kulisu, a onda se kao posljednji na nju popeo Nick Cave i dotrčao sasvim do ruba pozornice, gdje je s tribina i iz partera konkretno zahujalo. U toj gužvi prevladavali su visoki tonovi koji su povremeno podsjećali na valove histerije. Naravno, od strane vrištavih pripadnica nježnijeg spola. Nick Cave je na svoj način u tren oka povukao publiku na sebe. Kip bezgranične tuge, skrhana i slomljena srca, koji u svoj svojoj boli i čežnji beskrajno tone do dna.
Cave je prije godinu dana objavio novi studijski album »Skeleton Tree«. Odabrani naslov nije nikakvo iznenađenje. Sredinom 2015. naime je smrtno stradao njegov petnaestogodišnji sin Arthur. E pa, stablo koje se u simbolici obično naziva obiteljskim postalo je Caveov simbol velike žalosti. Snažan dokument je tako album »Skeleton Tree«, jedan od snažnijih u njegovoj bogatoj i plodnoj diskografiji. Tako se razvijao i koncertni nastup. Crvena nit bio je album »Skeleton Tree«, s kojeg je Cave odsvirao glavninu materijala. Kao što je već poznato iz odrskog folklora ovog umjetnika, Cave se cijelo vrijeme rukovao s obožavateljima u prednjim redovima, u jednom se trenutku popeo čak do tribine, naslanjao se na ruke mase, dijelio osmijehe, izgovarao ohrabrujuće riječi publici koja je, kao opčinjena, ponavljala za njim pobjedničke stihove Caveove duboke i prodorne poezije.
Uz Cavea, koji je naravno karizma bez premca, ipak nije bilo moguće doživjeti koncertni događaj s punokrvnim intenzitetom da toj predstavi točku na »i« nije dodala njegova prateća postava Bad Seeds, koja je već godinama ustaljena i u kojoj naravno odskače ime Warren Ellis! On je ponovno zapanjio svojom dubokoproživljenom igrom dok je u rukama mijenjao plejadu instrumenata. Brinuo je i za programske petlje, svirao sintisajzer, vibrafon, električnu gitaru, violinu, klavir te se nekoliko puta razbjesnio na pozornici, zavrtio u pravi vračarski ples. Pogotovo kad je vitlao violinu i gitaru. Uz Ellisa, pozornicu su zauzimali još i akustični gitarist George Vjestica, udaraljkaš i vibrafonist Jim Sclavunos, bubnjar Thomas Wydler te basist Martin Casey.
Cave, koji je interpretacijom ponovno dokazao da mu se u iskrenosti grabežljivo prenesenih emocija i uzavrelih strasti rijetko tko približi, naime je majstor nevjerojatno intenzivne i proživljene igre. Njome je ponovno razgolitio svoje srce i cijeli emocionalni splet boli i ljubavi koji žari u umjetniku, bez zadrške je dijelio sa svojom publikom. U središnjem dijelu koncerta sjeo je za klavir, odsvirao među ostalim i nekoliko općepoznatih vrhunaca karijere, poput The Ship Song i za njom Into My Arms te The Weeping Song u bisu.
Koncert je djelovao kao mantra. Kao pročišćenje duše i tijela, potpuna purifikacija, tako je istinski Nick Cave sa svojom družinom prelio svoju umjetnost u samo odrsko kazalište. Cave je svojim povremeno već gotovo demonskim magnetizmom prodirao u najdublje i najmračnije kutke naših duša. Pravi duhovni pastir. Zapravo kratki i jezgroviti pokreti puni minimalizma, koji u međusobnom dijalogu inače svete jednostavnosti odzvanjaju iznimno jetko, provokativno i trenutačno čak i bizarno. Razbijaju tabue, klišeje i daju glazbi, kao umjetnosti, posve novu kvalitativnu komponentu te artističku dimenziju koja je neuhvatljiva. Mračnost svih mračnosti. Cave je s družinom više puta razvio slojevitu zvučnost koja je u svega nekoliko jednostavnih tonova kroz repeticije uspostavljala izuzetno grabežljivu atmosfersku kulisu, s kojom je u cijeloj toj hipnozi općila omamljena publika. Nevjerojatan je bio pogled na cijelo prizorište. Konkretna dva sata okrenula su se u tren oka. Jednostavno. Kad netko u tebi probudi emocije, vrijeme i prostor više nisu važni. Samo stapanje s energijom koju zovemo glazba. I nje je te večeri u Ljubljanu donio, duhovni budilac i crni vrač Nick Cave, u izobilju.
Sam koncertni spektakl Nicka Cavea u Stožicama stoga valja proglasiti jednim od vrhunaca ovogodišnje koncertne ponude u Sloveniji.
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
setlista:
1. Anthrocene
2. Jesus Alone
3. Magneto
4. Higgs Boson Blues
5. From Her to Eternity
6. Tupelo
7. Jubilee Street
8. The Ship Song
9. Into My Arms
10. Girl in Amber
11. I Need You
12. Red Right Hand
13, The Mercy Seat
14. Distant Sky
15. Skeleton Tree
—bis—
16. The Weeping Song
17. Stagger Lee
18. Push the Sky Away
