Autor: Rok Klemše, Primož Novak
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Beč / Arena / Austrija
Datum koncerta: 11.03.2015
Broj posjetitelja: 750
Cijena karte: 27,00€
»Blame Canada!« pjevala je Kyleova mama u vulgarnom epu South Park: Bigger, Longer & Uncut i Kanadu čak optužila da uopće nije prava država. Pa i da nije, hvala bogu što Kanadu možemo okriviti i za to da je svijetu podarila Devina Townsenda, jednog od najsamosvojnijih glazbenika na svijetu, koji unatoč dvadesetogodišnjoj karijeri i otprilike toliko albuma (ili čak više) jednostavno ne presušuje. To je opet dokazao aktualnim dvostrukim albumom Dark Matters (recenziju možeš pročitati OVDJE) na kojem se ponovno susreo sa svojim alter egom Ziltoidom, a usput je ubacio i jedan DTP album.
Devin je točno znao koga povesti na turneju. Njegovu unikatnom glazbenom izrazu približe se rijetki, a jedni takvih su bez sumnje norveški posebnjaci Shining, vjerojatno jedini bend na svijetu koji je iz komornog akustičnog jazz projekta otplovio u vode shizofrene mješavine jazza i black metala. A ako bend ne poznaješ, ništa te ne može pripremiti na njih; među prvim tonovima Blackjazz mastodonta The Madness and the Damage Done nijemo je zurio čak i naš, svega vajni, urednik. Heh. Norvežani su u dobrih pola sata Arenu otjerali u bezizlazni avangardni svijet ludosti u kojem te umjesto kartaških vojnika Srčane kraljice iz Alise u zemlji čudesa love naizgled nespojive slobodne jazz forme, blast beatovi, disonantne gitare i psihotične, otrgnute klavijature, a svime tim kao Ludi klobučar izvrsno zapovijeda Jørgen Munkeby, čiji se sveopći dojam da si dio scenarija Leta iznad kukavičjeg gnijezda samo pojačava kad si oko vrata objesi saksofon i iz njega ispuše najnezamislivije izopačene zvukove (iako na Devinovu projektu Casualties of Cool, gdje gostuje u komadu Moon, dokazuje da je sposoban čak i za mirnoću). Da, tijekom njihova nastupa usred sveg kaosa cijelo se vrijeme stvarno osjećaš kao da te po hotelu Overlook progoni psihotični Jack Nicholson, a Shining te nakon dobrih pola sata ostave psihički doista iscijeđenog.
Nakon ludog norveškog kvinteta došao je red na djelomični zaokret. Termin je bio rezerviran za glavne američke predstavnike djenta, Periphery. Periphery doduše nisu tako izravno povezani s jazzom kao Shining, ali se u njihovoj glazbi može primijetiti nekoliko jazzerskih vrlina, što je temelj svake skupine koja se ugleda na Meshuggah. Skupina je logično naglašavala skladbe s posljednjeg dvostrukog albuma Juggernaut: Alpha & Omega (recenzija OVDJE). Nakon kratke instrumentalne skladbe skupina je udarila s Icarus Lives s prvijenca, kojom je unatoč početnom lošem zvuku pokazala da je u dobroj formi. Zvuk se do kraja djelomično popravio, ali do savršenstva nije došlo. Iako je bubanj bio preglasan, ostale instrumente moglo se ugodno razaznati. U svakom slučaju, vidjelo se da su članovi skupine međusobno vrlo dobro organizirani. Tu ide pohvala ponajprije trojici gitarista i basistu, koji su nevjerojatno usklađeni i točno znaju koju liniju trebaju svirati. Najviše energije imao je hiperaktivni Mark Holcomb, dok su gitarista Misha Mansoor i Jake Bowen te basist Adam Getgood povremeno djelovali malo umorno. Vjerojatno je to i posljedica duge turneje koja je počela u SAD-u, a skupina se nakon kratke stanke zaputila u Europu. Unatoč znakovima umora, skupina je svoj 45-minutni set izvela uvjerljivo. Većih pogrešaka nije bilo, a i pjevač Spencer Sotelo, koji je svojim glasom kamen spoticanja, svoju je ulogu odradio vrlo na razini. Na bubnjevima je zračio ludi Matt Halpern, koji je svojim osjećajem za ritam pokazao da je bubnjar svjetskog kova. Periphery su po viđenom sposobni za bolji nastup. O samoj uigranosti nema što reći. I sam zvuk gitara doista je moćan. Neka promjena trebala bi se dogoditi tek u repertoaru, koji je naglašavao jednostavnije metalcoreom obojene skladbe s Juggernauta. No nešto više možemo očekivati tek kad Periphery budu glavni akter na turneji.
Ako je netko utjelovljenje neumornog, onda je to svakako Devin Townsend. Čovjek (ili već što?) naime od 2009. jednostavno ne poznaje crveno svjetlo, jer očito juri u beskrajnom zelenom valu bez zaustavljanja. U dobrih šest godina nanizao je zapanjujućih sedam studijskih izdanja (od toga tri dvostruka) te nebrojene kilometre na pozornicama diljem svijeta. Je li to dobro ili loše? Svakom svoje, ali čega takvog kao što je previše Devina Townsenda naprosto nema. Po staroj navici lijepo napunjenu Arenu dok je čekala da bend zauzme pozornicu zabavljao je otrgnuti kolaž fotomontaža Devinova plastelinskog lica, a u nezaboravan sat i četvrt dug valcer Kanađani su nas zavrtjeli instrumentalnom Truth i odmah jednom od boljih, bržih i udarnijih skladbi s nove ploče, Fallout. Kroz nju se Devin vokalno još pomalo borio, što je i otvoreno priznao, ali već tijekom rušilačke Namaste (s albuma Physicist, na kojem je u drugačijem »townsendovskom« svjetlu ipak okupio postavu Strapping Young Lad), koja je pobrinula za najmetalniji trenutak seta, Townsend je vrištao kao zvijer. A u najljepšem svjetlu tada se predstavio Ryan van Poederooyen, jer je zbog šale stao u cipele bulerje Genea Hoglana i po činelama i bas bubnjevima mlatio kao za okladu. Bend se sa svakom odsviranom skladbom zagrijavao i zvučao sve bolje i bolje, a Townsend je i nastavku iznenadio izvrsnim izborom komada koji je zašao dublje u njegovu prošlost. S prekrasnom Night čak na sam početak njegove solo karijere, legendarni Ocean Machine, a sa Storm na jedan od boljih albuma Accelerated Evolution. Uz tako bogatu studijsku riznicu doista je teško i birati i očekivati svoju omiljenu skladbu, ali Townsend je ovaj put ponudio pravu mjeru starog i novog. Cijelo vrijeme uz vrhunsku izvedbu, kojoj se približe rijetki, a nitko ne dostiže iskrenu, scensku Devinovu figuru, koja je cijelo vrijeme nepatvoreno zahvalna za svakog člana još zahvalnije publike, da o otrgnutom humoru, kojem može parirati samo Mikael Åkerfeldt, ne gubim riječi. Devin je svoj aktualni album Z2 ovaj put predstavio samo s March of the Poozers uz zarazan groove tempo o malim, dosadnim izvanzemaljskim bićima izgleda sramne moške osamdesetogodišnjaka, a uz blesavi Lucky Animals cijela je dvorana, kao i uvijek, zrakom mahala jazz ručicama. Koliko god se osjećao glupo, rukama ćeš mahati baš kao netko tko stoji pokraj tebe u Manowar majici. Bez čarobne Life ne bi smio proći nijedan Devinov koncert, ponovno je za iznenađenje pobrinuo prastari Christeen, a Devin umjesto da publiku pusti da viče za dodatkom, koji ionako slijedi, radije joj se obratio i ponudio predivnu, potresnu solo izvedbu prelijepe Ih-Ah! Prebrzo je zatim uslijedio oproštaj s epskim Kingdom, a prebrz kraj bio je i jedina mana uvijek ludog druženja s Townsendom i njegovom bandom kanadskih seljoberi.
Tekst Periphery: Primož Novak
Tekst Shining, Devin Townsend: Rok Klemše
Devin Townsend ove godine prvi put dolazi i na Metaldays! Ne propusti ga u ponedjeljak, 20.7.2015. u Tolminu!
Setlista
SHINING:
1. The Madness and the Damage Done
2. Fisheye
3. Healter Skelter
4. ?
5. I Won’t Forget
PERIPHERY:
1. Intro
2. Icarus Lives!
3. Make Total Destroy
4. The Scourge
5. Psychosphere
6. 22 Faces
7. The Bad Thing
8. Alpha
9. Graveless
DEVIN TOWNSEND PROJECT:
1. Truth
2. Fallout
3. Namaste
4. Night
5. Storm
6. Hyperdrive
7. Rejoice
8. Addicted!
9. March of the Poozers
10. Lucky Animals
11. Heatwave
12. Life
13. Christeen
14. Ih-Ah!
15. Kingdom
Galerija slika
