Autor: Primož Novak
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Zagreb / Vintage Industrial Bar / Hrvatska
Datum koncerta: 27.10.2015
Broj posjetitelja: 500
Cijena karte: 22,00€
Za pionire engleskog doom/gothic metala Paradise Lost nakon dobrog odjeka ovogodišnjeg albuma The Plague Within došlo je vrijeme za opsežnu promociju u obliku koncerata. Grupa se tako zaputila na europsku turneju, na koju je očito htjela pozvati i one koji su digli ruke od nje. The Plague Within (recenzija OVDJE) naime se vraća u vrijeme kad je grupa svirala više doom/death metal, a istovremeno je album naravno u modernom ruhu, čime računa i na novije obožavatelje.
Broj posjetitelja u Vintage Industrial Baru u Zagrebu ostavljao je dojam da interes za grupu još dugo nije splasnuo. Možda se čak i povećao. Dvorana sa svojim barom pomalo podsjeća na Orto Bar, samo što je VIB većeg kapaciteta. Ponuda piva je raznolika, a cijene također ljubazne.
Bez predgrupa naravno ni ovaj put nije išlo. Pred glavnim akterima svirali su Lucifer, koji su htjeli očarati zvukovima psihodeličnog i okultnog rocka. Grupa je dijelom nastala iz ostataka njemačke postave The Oath, no važnija je činjenica da je gitaru držao Gaz Jennings, mogul engleske doom scene koji je svirao u legendarnim Cathedral. U skladu s očekivanjima sama glazba Lucifer, koja inače ne donosi ništa novo, puna je zaraznih stoner rock i doom metal zahvata. No pokvario ju je vokal. Simpatična Johanna Sadonis naime nema odgovarajuću boju za takvu glazbu. Previše je svijetla i ne slaže se s teškim rifovima koje nudi grupa. Možda je djevojka bila samo prehlađena (iako ne uvjerava ni na albumu). Tu se i gubi obećavajućost Lucifer. A takvih grupa sa ženskim vokalom danas ionako ima na pretek.
Paradise Lost su otvorili svoj set novitetom No Hope in Sight, koja je dala do znanja da je pjevač postave Nick Holmes u više nego solidnoj formi. Njegov grubi vokal bio je snažan, dok melodični nije bio tako izražen, odnosno bio je prilično tiši. Holmes je inače kroz cijeli koncert svojim mirnim, apatičnim i melankoličnim odnosom opravdao glazbu grupe, koja nikad nije bila previše vesela. Grupa je nastupala i s drugim bubnjarem. Njihov trenutni službeni naime je prezauzet turnejama s postavom At The Gates, pa je za bubnjevima sjedio mladi Waltteri Väyrynen, koji je svoj posao solidno odradio bez zamjetnijih pogrešaka. Za ostale članove nema se što posebno reći, basist je još uvijek miran, dok gitarski dvojac Mackintosh/Aedy prilično ugodno mrda. Mackintosh pak svojim izgledom sve više podsjeća na Ala Jourgensena (Ministry), samo što ne djeluje tako uništeno od drogiranja. Kao cjelina grupa je bila godinama primjereno dobro uigrana.
Publika nije bila uvijek oduševljena cjelokupnim repertoarom. Doduše, grupa je odsvirala i poneku stariju skladbu, kao što su recimo Widow, The Painless, Enchantment. Kod The Painless na matrici je bio prisutan i ženski vokal, koji je nažalost bio sve prije nego originalan. Osim toga grupa je u repertoar uvrstila i »biser« Erased, koji potječe iz razdoblja kad je grupa više skrenula u pop, a uz to dodala i elemente industrial rocka. Paradise Lost su uvijek pokušavali nešto novo i razvijati se, no to razdoblje nije baš najpopularnije. Kad publika nije pokazivala najbolje znakove oduševljenja izborom skladbi, Holmes je mirno primijetio: »Ako vam se ne sviđa naša glazba, imate tamo bar.« No na sam nastup nije se bilo za previše žaliti. Odsvirano je bilo solidno, grupa je inače sposobna dati i više od sebe, no očito je ovogodišnja turneja naporna pa poneki datum uzimaju s rezervom i odsviraju sve skupa rutinskije, što se na trenutke osjetilo i ovaj put. Tu se može prigovoriti i Holmesu, koji je u određenim dijelovima po nepotrebnom imao napete vokale. Grupa se nakon 12 skladbi oprostila, no na poziv publike vratila se i još jednom pokušala oduševiti novim materijalom, a za povrh je dodala i skladbu Faith Divide Us, Death Unite Us te završnu Say Just Words.
Logično je dakle naglasak bio na novom albumu, kojem se grupa doista posvetila i htjela ga predstaviti u najboljem svjetlu. Paradise Lost su pokazali da unatoč godinama još uvijek imaju ponešto grubosti i energije, pa je oživljavanje doom/death metal elementa uspjelo, što se lijepo uklopilo u karakterističan stil grupe. Ubuduće možemo poželjeti da ne bude onih trenutaka kad je sve skupa djelovalo rutinski.
Setlista
PARADISE LOST:
1. No Hope in Sight
2. Widow
3. The Painless
4. Erased
5. Flesh from Bone
6. Praise Lamented Shade
7. Victim of the Past
8. Enchantment
9. Beneath Broken Earth
10. As I Die
11. Requiem
—dodatek—
12. Return to the Sun
13. Faith Divides Us – Death Unites Us
14. An Eternity of Lies
15. Say Just Words
LUCIFER:
1. Anubis
2. Abracadabra
3. Sabbath
4. Purple Pyramid
5. A Grave for Each One of Us
6. Morning Star
7. Izrael
Galerija slika
