Lokacije: Split / Spaladium Arena / Hrvatska
Datum: srijeda, 27.07.2016
Što ima ljepše? Dalmacija, ljeto, more, sladoled i naravno, za kraj dana, još i koncert Iron Maiden. Čita se kao bajka, ali srećom neke bajke postanu i stvarnost.
Teško je odbrojavati mjesece i dane do svake turneje koju najave, no barem danas to možemo opravdano reći, trenutno najveći još aktivni heavy metal sastav planeta. Iron Maiden, naravno. Bend koji bi turnejom »The Book of Souls World Tour« obišao svijet i prije, da bolest pjevaču Bruceu Dickinsonu, a time i cijeloj grupi, nije pomrsila račune. Bruce se sretno izvukao, a s njim i Iron Maiden, koji su tako u rujnu prošle godine ipak uspjeli izdati (dugo obećavani) novi studijski album naslovljen »The Book of Souls«. Nova megalomanska turneja na kojoj Iron Maiden plove svijetom u svom posebno preuređenom zrakoplovu tipa Boeing 747-400 dovela je grupu na balkanski kraj Europe tek pred sam njezin završetak. Tako su Iron Maiden u Splitu nastupili na svom šezdeset i devetom koncertu, od ukupno sedamdeset i dva, koliko ih obuhvaća ova aktualna turneja. Samo dan prije grupa je stala u Ssloveniji bliskom Trstu, gdje ih je ekipa RockLinea također uhvatila i zabilježila u sljedećem koncertnom izvješću.
Iako šesnaesti studijski album u artističkom izričaju ne donosi u diskografski opus grupe baš nikakvu posebnost, to ne sprječava hordu fanova grupe da se ne bi gurala na koncerte Iron Maiden. Zlatne osamdesete su naime ime grupe zacementirale za vječnost među šačicu najvećih izvođača galaksije. I splitska je Arena doživjela izniman odaziv. Parkirališta su bila potpuno popunjena već u pet popodne. Horde posjetitelja slijevale su se sa svih strana i hrlile iz svih smjerova prema SpaladiumAreni. Posjetitelji iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, vjerojatno ih nije manjkalo ni iz Crne Gore, pa i iz Srbije, iako su ovi potonji za koncert Iron Maiden vrlo vjerojatno iskoristili nastup grupe najavljen tri dana kasnije u rumunjskom Bukureštu. I hrpa posjetitelja sa slovenskim registracijama uputila se u Split, osobito oni koji smo/su iz ovih ili onih razloga propustili koncert u Trstu. Obećavala se izvanredna pustolovina. Pucketanje iskri kipuće energije u sjaju iščekivanja koncerta nije jenjavalo. Dobra volja i izvrsno raspoloženje, dakle, na svakom koraku.
U pola osam navečer na pozornicu su izašli The Raven Age. Grupa u kojoj gitaru svira sin Stevea Harrisa (Iron Maiden). George Harris, dakle. The Raven Age su kvintet i u izražajnom smislu nevažna grupa. Globalno gledano. Dakle, s obzirom na sve glazbene izume koje je metal do tog dana poslužio i ponudio. Sviraju moderni metal, vrlo melodičan, rade na »groove« kinetici. Predvidljivi su. Vokal je naravno melodičan, ali više od cvilježa i emo cmizdrenja ne zna. No riječ je o dobro uvježbanom i izbrušenom nastupu. Dečki su puno vježbali za ovu turneju i spretno iskorištavali pozornicu. Posljedično su iznad prostora Spaladium Arene istresli znatno više samopouzdanja i suverenosti nego što bi to uopće bilo opravdano ili što bi publika uopće zahtijevala od grupe koja u džepu ima tek jedan EP i koja je za ovu jesen tek najavila svoj studijski prvijenac »Darkness Will Rise«. Dakle? Nakon grupe Lauren Harris (kći Stevea Harrisa), koja je otvarala koncerte pred Iron Maiden u razdoblju između 2006. i 2009., nakon (već raspadnutih) Rise To Remain, u kojima je pjevao Austin Dickinson (sin Brucea Dickinsona) i koji su otvarali koncerte za Iron Maiden 2011., tu je i treći očiti dokaz neskrivenog nepotizma koji njeguju Iron Maiden. Čovjek bi žmirio na jedno oko da je riječ o zanimljivim grupama. No ništa od toga. I u slučaju nastupa The Raven Age spoznaja ostaje ista. Zaboravljiv nastup, poput prošlogodišnjeg snijega, bez karizme i artističke provokativnosti. S obzirom na cijene ulaznica, posjetitelji bi zaslužili više. Osobito oni koji su za fan pit u Trstu izdvojili gotovo okruglih 100 €.
Još prije devet navečer počelo je zaista. Najprije slavni Doctor Doctor, skladba legendarnih UFO i ujedno »primjer« (»izvorni kalup«) mnogih skladbi rane karijere Iron Maiden, na kojima je grupa gradila svoj ugled u svijetu glazbe. Ta se skladba redovito vrti prije izlaska Iron Maiden na pozornicu. Ljudi u Areni poludu. Točka vrelišta polako će biti dosegnuta. I premašena. Dvorana se zamrači, a ljudi su prisiljeni pogledati još i zabavni animirani film o nasukanom Iron Maiden »Ed Force One« Boeingu usred prašume, iz koje ih naposljetku spašava nitko drugi doli, naravno, njihov nezamjenjivi saveznik Eddie.
Iron Maiden su set listu sastavili vrlo predvidljivo. Bila je opterećena čak sa šest komada nove ploče Iron Maiden. U uvodu su redom ispalili dva, na kraju prve trećine koncerta druga dva, a na početku posljednje trećine koncerta još posljednja dva. Raskoš koju u minutaži nude nove skladbe dovela je do toga da je koncert u nepuna dva sata nanizao samo petnaest točaka, od inače sedamnaest koje obično dobivamo na koncertima Iron Maiden. Uvodni dio s »The Book of Souls« dvojcem If Eternity Should Fail i Speed Of Light podigao je publiku na noge u tren oka, a delirij koji je zahvatio cijelu Arenu, nikako više nije popuštao. Bruce, izniman koncertni zapovjednik, malo je »primirio« uvodnu vrućicu neposredno prije izvedbe klasika Children of the Damned, gdje se razgovorio i usput pohvalio hrvatsku nogometnu reprezentaciju, što je naravno bilo dovoljno da publika dva sata bude samo njegova. Ta stanka, kao i sama skladba, ponudila je vokalistu prvo štednju energije, jer je skomponirana u rasponu koji od Brucea ne zahtijeva previsoka vokalna naprezanja. Dickinson je dobar dio koncerta otpjevao na izvanrednoj razini. Osobito za svoje godine i s obzirom na to da je rak ostavio iza sebe. Izvrsno je odradio zadaću. Nekoliko je puta doduše hvatao zrak, osobito tijekom The Trooper i u drugoj kitici Hallowed Be Thy Name te recimo u prve dvije trećine završne Wasted Years, gdje je letio u backstage tijekom »mid eight« dionice po »kisik«. Kad se Bruce vratio na pozornicu, završio je zadnji refren i kiticu skladbe Wasted Years na odlučno višoj energetskoj razini i uz primjetno veći izdatak razvijene vokalne snage. Takvih je trenutaka na koncertu bilo još nekoliko. No Dickinson (i naravno Iron Maiden s njim) na ovoj je turneji unio na pozornicu puno više »zafrkantskog« karaktera u odnosu na prošla iskustva s koncerata Iron Maiden. Ne samo da je stavljao nekoliko zabavnih maski i pokrivala na glavu tijekom koncerta, nego je neprestano brinuo za izvrsno raspoloženje na pozornici, pa je tako npr. tijekom uvoda klasika Hallowed Be Thy Name, postavljen na podij uz bubnjeve Nicka McBraina, udarao po »crush« činelama užetom za vješanje koje mu je visjelo oko vrata, nadalje je tijekom Number of the Beast dojurio na pozornicu s aparatom za gašenje požara i prošetao do svih članova te ih »špricao«, pri čemu pri kraju skladbe nije zaboravio ni publiku. Nadalje, dogodilo se da je u uvodu skladbe Blood Brothers na pozornicu doletio »push up« grudnjak, koji je Bruce pokupio i njime prevezao oči Jannicku Gersu. Kao što je poznato, glavni klaun grupe je Jannick Gers, koji je osobito u posljednjoj eri djelovanja grupe njezin pogonsko-kreativni motor, i svirao je vodeću liniju gitare u uvodu ove pjesme. Budući da ga je Dickinson tim potezom donekle izbacio iz takta, dogodilo se da je njegova gitara na tren utihnula. Pritom su oba druga gitarista (Smith ili Murray), čekajući potez kolege, izgubila orijentaciju i posljedično si priuštila simpatičan polutonski spoticaj.
Bez obzira na to što Dickinson privlači najviše pozornosti, preostala tri gitarista te nesalomljivi nogometni kratkohlačnik i besmrtni poglavar grupe Steve Harris djelovali su neobično poduzetno i žestoko. Od prve do zadnje sekunde. Kao da su po svaku cijenu htjeli pratiti Dickinsona. No svoje je dala i dupkom puna dvorana, koja je fanatično surađivala s grupom od prve do zadnje sekunde koncerta. Čak i kad se koncert zaključio s Wasted Years, publika je skakanjem u cijelom parteru izazivala buku koja je zahtijevala još jedan obvezni dodatak, što naravno nije dočekala.
Bend je, kao što je najavljivao prije početka turneje, i u Split donio vrhunski spektakl. Uz sve već zapisano, u dvorani je vladao izvrstan zvuk, u kojem si vrlo zorno mogao pratiti i trostruke tercetne harmonije u skladbi The Trooper. Bend je na pozornicu donio prepunu mjeru pirotehničkih umetaka kojima su začinili uvodni dio (If Eternity Should Fail) i njima između ostalog začinili i izvedbu naslovne skladbe te obvezni dodatak The Number of the Beast. Lik Eddieja pokazao se posebno posrećenim. On je nadrndao na pozornicu tijekom izvedbe naslovne skladbe. S konstitucijom tako dugih nogu da je Jannick Gers neprestano mogao vježbati sprint na kratke staze među Eddiejevim nogama. Tijekom izvedbe skladbe Iron Maiden iza McBrainovih podija »proviirila« je golema Eddiejeva glava konstruirana prema naslovnici novog albuma. Pirotehničke efekte tijekom izvedbe The Number of the Beast nadograđivale su i dvije konstrukcije vraga, postavljene na lijevu i desnu stranu pozornice. Ukratko. Spektakl vrijedan svakog centa. Bez obzira na to što cijene ulaznica iz godine u godinu rastu sve više i više.
Što reći za kraj? Koncert koji se prije završio nego što je počeo. Dva sata kao da ih nikad nije bilo. Dva sata sjajnog druženja s nezaboravnim kovačima metalske biblije, jedinstvenim Iron Maiden, jednom od najutjecajnijih grupa svih vremena. Bez obzira na zrelost, Iron Maiden na pozornici ostaju potentni, vihoriti, zrače mladenačkom razigranošću i nimalo okrnjenosti i umora. Nezaboravan koncertni spektakl s Iron Maiden u Splitu, dakle. I nestrpljivo čekanje na novu turneju grupe počelo je odmah.
autor: Aleš Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
Setlista:
1. If Eternity Should Fail
2. Speed of Light
3. Children of the Damned
4. Tears of a Clown
5. The Red and the Black
6. The Trooper
7. Powerslave
8. Death Or Glory
9. The Book of Souls
10. Hallowed Be Thy Name
11. Fear of the Dark
12. Iron Maiden
— dodatak —
13. The Number of the Beast
14. Blood Brothers
15. Wasted Years
