Autor: Primož Novak
Mjesto: Orpheum/Graz/Austrija
Datum koncerta: 24.04.2016
Cijena karte: 31€
Ako slušaš progresivni rock, danas je teško zaobići ime Steven Wilson, pa makar se kleo samo u stari progresivni rock. Steven Wilson naime inzistira na tome da progresivni rock još nije izgubio svoju kreativnost i otvorenost, što se kod njega vidi u jedinstvenom spajanju novog i starog stila. Steven Wilson karijeru je izgradio s kultnim sastavom Porcupine Tree, posljednjih se godina posvetio solo karijeri, gdje nastavlja svoju misiju, širi svoju viziju i naravno pokazuje univerzalnost progresivnog rocka. Njegov radoholizam vidi se u uspješnoj solo karijeri, zbog koje je do daljnjega jednostavno odustao od Porcupine Tree i bezbroj drugih projekata. Svaki je album poseban, a Wilson je i nakon svih ovih godina ostao nepredvidiv i na vrhuncu snage, što se vidi u redovitom izdavanju albuma i stalnim turnejama. Wilson svake godine posjeti i naše krajeve, gdje temeljito predstavi svoj rad. Pritom mu naravno pomaže profesionalna ekipa na koju se Wilson uvijek može osloniti.
Godine 2015. Wilson je izdao ponovno dobro prihvaćen album Hand. Cannot. Erase., koji je odlučio promovirati i u 2016. U drugom krugu europske turneje Wilson se tako opet zaustavio blizu nas, točnije u austrijskom Grazu u ugodnoj dvorani Orpheum.
Sat je otkucao osam, projekcije su prikazivale svjetla u stambenom bloku koja su se polako gasila, a nekoliko minuta poslije na pozornicu je prvi izašao izvanredni klavijaturist Adam Holzman, koji je nježnim klavirskim uvodom otvorio dugu epopeju, a ona je započela u cijelosti odsviranim spomenutim aktualnim albumom. Zatim su na pozornicu došli Steven Wilson, basist Nick Beggs, gitarist David Kilminster i bubnjar Craig Blundell. Sastav je odsvirao prvu dugu skladbu 3 Years Older, koja je odlično pokazala uigranost grupe. A nekih sumnji tu nije ni bilo. Gitarist David Kilminster, koji je između ostalog svirao na turneji The Wall Rogera Watersa, odlično je preuzeo ulogu ludog profesora Guthrieja Govana, koji je izostao zbog turneje s Hansom Zimmerom. Možda je Kilminster imao malo drukčiji zvuk, ali nikakvih odstupanja nije bilo primjetno. Bubnjar Craig Blundell pak naučio je i one zahtjevne dionice Marca Minnemanna, koji je također izostao zbog drugih projekata. Nakon toga je Steven Wilson prvi put i progovorio te najavio izuzetno dug šou, sastavljen od dva dijela. A prije svega volio je ¡zbijati šale i svojim cinizmom nekoliko puta nasmijao cijelu dvoranu. Kod skladbe Hand. Cannot. Erase malo je zapelo jer Wilsonu nije radila gitara, a njegov je tehničar kroz cijelu skladbu pokušavao otkloniti kvar. Skladba je ipak odsvirana do kraja, a Wilsonovu gitaru je lukavo prekrio Kilminster. Wilson se ispričao za incident i nastavio sa svojim setom. Prije skladbe Routine, koja je doista tužne naravi, opet se našalio na svoj račun da je nesretni gad, a zatim i objasnio kako tugu interpretira kroz umjetnost i pokušava joj dati posebne dimenzije, za što je Routine izvrstan primjer. Prije nego što je sastav uopće odsvirao skladbu, Wilson je još rekao da pjevačice Ninet Tayeb, koja pjeva na studijskoj snimci, nema s njima na turneji, i dodao: »Ninet je ipak ovdje, čut ćete je uz pomoć Appleove tehnologije.« Iako Tayeb doista nije bilo na pozornici, učinak skladbe Routine postigao je svoju svrhu, za nadodatak se naravno na videozaslonu prikazivao i tužni spot. Wilson i ekipa neprestano su potvrđivali vrhunsku formu, a skladbama Home Invasion i Regret #9, koje su bile spojene u jednu, pokazali su izvanrednu tehničku potkovanost i mnogo znanja, gdje su se članovi istaknuli svojim solo dionicama. Zatim je uslijedilo kratko smirivanje skladbom Transcience, gdje je uz akustičnu gitaru dodatno prihvatio i Nick Beggs, što je bio već četvrti instrument na koji je svirao na ovom koncertu. Naravno, prije svega je bio basist, koji je prihvatio i chapman stick, svirao je i ponešto na klaviru, koji je bio namijenjen Wilsonu kad ne svira gitaru ili bas. Beggs je između ostalog doprinio i mnogo vokala. Tu treba još spomenuti da je Wilson svirao bas, a Beggs chapman stick, kad bi došlo do nekog udarnijeg dijela, čime je zvučna slika bila još potpunija. Nedvojbeno je Wilson osoba koja u svoj live nastup ulaže ogroman trud. Vratimo li se koncertu, sastav je nakon spomenute smirene skladbe poslužio vjerojatno najraznolikijom skladbom aktualnog albuma, Ancestral. Njome Wilson naime konkretno zahvaća elemente progresivnog i psihodeličnog rocka, a pred kraj slijedi snažan distorzirani dio, poprilično metalski obojen. Tu je bubnjar Blundell definitivno utišao skeptike, kad je odličnim prijelazima i brzim reakcijama skladbu doveo do vrhunca. Skladbom Happy Returns Wilson je u repertoar dodao nešto veselije. Skladba naime djeluje prilično slično skladbi Trains od Porcupine Tree; zarazna je, pjevna i nekompleksna. Sastav je zatim napustio pozornicu, ostao je samo klavijaturist Adam Holzman, koji je ukratko zaključio prvi set. Uslijedila je dvadesetominutna stanka, a nakon nje je Wilson obećao skladbe s ranijih albuma.
Wilson i ekipa drugi su dio koncerta započeli skladbom Dark Matter, kojom su oduševili prije svega strastvene obožavatelje Porcupine Tree. Skladba naime potječe iz ranog razdoblja Porcupine Tree, kad je sastav stavljao naglasak na psihodelični rock. Zatim je Wilson odsvirao skladbu Harmony Korine, čime je zahvatio prvi album svoje solo karijere, koji se blago razlikuje od trenutačnih albuma. Wilson je ove godine izdao i EP 4½, koji služi kao međuproizvod između aktualnog albuma i novog albuma, koji će vjerojatno biti dostupan negdje iduće godine. Riječ je o skladbama koje nekako nisu uspjele sletjeti na album odnosno nisu bile dovoljno prikladne za album. Iako bi se moglo raditi samo o b-sides skladbama, Wilson je odsviranom My Book of Regrets dokazao upravo suprotno. Skladba je raznolika, ističu se solo dionice, a istodobno je nepredvidiva. Skladbom Index Wilson je zahvatio i prilično naporan, ali istodobno vrlo neobičan album Grace for Drowning. Možda Index nije bio ni najbolji primjer, jer se album može pohvaliti nekim doista odličnim skladbama. Uslijedila je opet duga najava, gdje je Steven Wilson rekao da su od početka ove duge turneje umrla dva njegova najveća idola, David Bowie i Prince. Bowieju se poklonio skladbom Lazarus od Porcupine Tree, uz napomenu da je Bowie na svom posljednjem albumu skladbu nazvao upravo Lazarus. S ovom skladbom napokon su na red došli oni poznavatelji Porcupine Tree koji se kunu u emocionalnije skladbe sastava. Slično je bilo i s tužnijom skladbom Don’t Hate Me. Zatim je pred pozornicu pala zavjesa, što je u Wilsonovu repertoaru postalo stalnica. Prozirnom zavjesom sastav se naime povlači u pozadinu, a istodobno daje prednost projekcijama. Skladbom Vermillioncore postigli su izniman učinak psihodeličnosti, a trenutačno je djelovalo kao da je sastav za uzor uzeo neki space rock sastav. Slijedila je još skladba Porcupine Tree Sleep Together. Atmosferična, melankolična skladba iza zavjese postigla je poseban učinak, a istodobno je dala do znanja da Wilson na koncertu želi prikazati skladbu u nekoj vrlo posebnoj namjeni. Nakon njezina završetka zavjesa je pala, a sastav je ponovno napustio pozornicu.
Pljesak je bio dug, a Wilson se nakon kratke stanke vratio još za zaključak ovog dugog, epskog koncerta. U svom obraćanju rekao je da mu je Prince bio jedan od najvažnijih idola u karijeri. Da ga ne bi krivo shvatili, dodao je da je naravno slušao i Genesis, koji su mu pak bili »jebeno neseksi«, jer su pjevali između ostalog o povrću. O Princeu je pak sve objasnio u superlativima i najavio obradu Sign “☮” the Times, kojom se poklonio svom idolu. Iako Wilson ne može pjevati kao Prince, skladba je bila odsvirana izvanredno. Između ostalog treba istaknuti da je sastav skladbu počeo svirati nedavno na turneji, tako da ju je mogao uvježbati prije nastupa. Povrh toga Wilson je skladbi dodao svoj stilski pečat, što zaslužuje sve poštovanje. Slijedile su još dvije skladbe, jedna vesela i jedna tužna. Wilson je tijekom koncerta ocijenio i publiku, gdje je naglasio da je ne može definirati, što broji u najmanju ruku kao plus, jer ni njegovu glazbu nije moguće odmah definirati. Dodao je još šalu na račun metalaca, kojih je na bečkom koncertu bilo poprilično i svi su bili bradati dugokosi tipovi s grozim majicama. Nekoliko metalaca doista je bilo prisutno i na ovom koncertu. Dva su korjenjaka čak zavrtjela svoju kosurinu tijekom udarnih dionica i time dokazivala svoju pripadnost, što je na kraju ispalo doslovno smiješno. Vratimo li se samom koncertu, Wilson je ponudio skladbu The Sound of Muzak od Porcupine Tree, za koju je rekao da mogu pjevati uz njega, jer je riječ o jednoj od rijetkih njegovih jednostavnih i »catchy« skladbi. Završetak skladbom The Raven That Refused to Sing bio je nedvojbeno tužan, ali istodobno lijep. Na žalost, to je bila i jedina skladba s tog fenomenalnog ranijeg albuma, što možda nije baš zadovoljilo one koji se kunu u taj album.
Na sam koncert nema se na što požaliti. Steven Wilson je s ekipom odsvirao trosatni koncert, pa iako je na ovom koncertu bila najmanja posjećenost na ovoj turneji, nije se dalo primijetiti da je Wilson uložio manje truda i sve odradio rutinskije. To je dokazivala i njegova energičnost te vokal koji ga je tjerao do krajnjih granica mogućnosti. Svakako je Steven Wilson u grazkom Orpheumu pobrinuo da posjetitelj vrlo dobro zapamti njegov koncert. S izvanrednim glazbenicima, projekcijama, odličnom scenskom rasvjetom te raznolikim i epskim skladbama njegov je koncert bio pravi mali spektakl.
fotografije: Anja Ivanovič
Setlista
Set 1 (Hand. Cannot. Erase.):
1. First Regret
2. 3 Years Older
3. Hand Cannot Erase
4. Perfect Life
5. Routine
6. Home Invasion
7. Regret #9
8. Transience
9. Ancestral
10. Happy Returns
11. Ascendant Here On…
Set 2:
12. Dark Matter
13. Harmony Korine
14. My Book of Regrets
16. Index
17. Lazarus
18. Don’t Hate Me
19. Vermillioncore
20. Sleep Together
—dodatak—
21. Sign “☮” the Times
22. The Sound of Muzak
23. The Raven That Refused to Sing
Galerija slika
