Središnji mecena progresivnog rocka usred Trsta demonstrirao melankoličnu perfekciju (2016)

Autor: Peter Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik

Mjesto: Trst / Teatro Politeama Rossetti / Italija
Datum koncerta: 26.04.2016
Broj posjetitelja: 1500
Cijena karte: 52,00€ (parter)

O engleskom multiinstrumentalistu, pjevaču, skladatelju, producentu, računalnom majstoru i zvučnom inženjeru Stevenu Wilsonu, središnjem mecenom suvremenog progresivnog rocka, vizionaru i ultimativnom glazbenom radoholičaru, u posljednjih je deset godina ‘proliveno toliko tinte’ da nema smisla stalno nabrajati sve njegove vrline i izvanredna dostignuća, jer je ovaj glazbeni umjetnik naprosto razred za sebe. Majstor vječno mladolikog izgleda, koji se po pozornici najradije šeta bos, dok pred uljezima brižno čuva svoj privatni život, glazbeni je genij kakav je suvremena progrockovska scena nužno trebala da bi se počela razvijati u pravom smjeru i pritom izbjegla stagnaciju.

Ove godine Steven nastavlja svoju uspješnu »Hand. Cannot. Erase« turneju, koju je započeo prošle godine i tijekom koje svake večeri, u prvom dijelu nastupa, izvodi cijeli prethodno spomenuti aktualni studijski album te još nekoliko omiljenih standarda iz svoje solo karijere i iz vremena kad je vodio kultni, trenutačno neaktivni sastav Porcupine Tree. Od našeg zadnjeg, prošlogodišnjeg susreta sa Stevenom u Beču njegova je prateća postava doživjela dvije važne promjene. Guthriea Govana na mjestu glavnog gitarista zamijenio je Dave Kilminster (najpoznatiji po suradnji s Rogerom Watersom, Kenom Hensleyem i Johnom Wettonom), dok je umjesto Marca Minnemanna za bubnjevima sjedio manje razvikani, ali među ljubiteljima eksperimentalne glazbe jednako izuzetno cijenjeni Craig Blundell (Pendragon).

Kilminster, koji slovi po svojoj izuzetno sofisticiranoj gitarskoj tehnici, bio je logičan izbor umjesto svog dugogodišnjeg prijatelja Govana, a pravi je užitak bilo slušati Daveove melankolične solaže, cijepljene izdašnom dozom profinjenosti. Vragolije na bas-gitari i Chapman sticku izvodio je nitko drugi nego kultni multiinstrumentalist (i pjevač) Nick Beggs (The Mute Gods, Kajagoogoo), koji je zaslužan i za fantastične prateće vokalne harmonije. Za klavijaturama je ponovno bdio Adam Holzman, jedini Amerikanac među Englezima, izvanredan povremeni glazbenik, koji je posebno poštovanje stekao i suradnjom s Milesom Davisom.

Gospodin Wilson i njegovi sjajni glazbeni drugovi svoj su nastup otvorili s »First Regret«, čime su ujedno otvorili i izvedbe s albuma »Hand. Cannot. Erase«, koje su u pozadini bile dopunjene više ili manje zanimljivim video projekcijama. Steven je bio odjeven u crnu majicu sa zlatnim natpisom ‘David Bowie’, što je bio lijep poklon jednom od njegovih glavnih glazbenih uzora, kojeg nažalost od početka ove godine nema među nama. Suzdržani i asketski poglavar benda većinu je nastupa bio opasan gitarom, a samo jednom nas je iznenadio basom u ruci. Na sredini pozornice nalazio se i stol s Appleovim prijenosnim računalom na kojem je Steven imao spremljene razne zvučne uzorke, među ostalim i prateći glas ‘nedostajuće’ pjevačice Ninet Tayeb, koja je sudjelovala na originalnoj verziji skladbe »Routine«, jednom od vrhunaca prvog dijela nastupa. Wilson i Beggs bili su cijelo vrijeme izuzetno usklađeni u pjevanju vokalnih harmonija, jer je kultni basist još uvijek izvanredan pjevač, a uz to mu uvijek dobro dođe njegovo prijašnje djelovanje u art pop rocku. Steven je, unatoč sjedećim mjestima, publiku pozvao na što veću aktivnost te nas ujedno nasmijao opisom pasivnosti publike u jednoj od drugih europskih država. Prvi dio nastupa prošao je u tren oka, nakon čega su slijedili stanka i priprema za drugi dio.

Tada su na red došle izvedbe djela iz različitih razdoblja Stevenove karijere, među kojima naravno nije izostao njegov prvi solo singl »Harmony Korine«, koji je izvorno izašao na prvijencu »Insurgentes« (2008), pa smo preko projekcije nadrealističnog videa u pozadini opet gledali  zlokobne ljude s krokarovim glavama. Jedan od najdirljivijih trenutaka nastupio je kroz izvedbu Porcupine Tree balade klasika »Lazarus«, koju je Steven posvetio svom nedavno preminulom glazbenom uzoru Davidu Bowieju. Zanimljiva je slučajnost da je Bowie na svom posljednjem studijskom albumu »Blackstar« (2016) objavio skladbu istog imena i sličnog poruke. Gospodin Wilson, koji je među svojim velikim glazbenim idolima spomenuo i Franka Zappu i Milesa Davisa, zabavljao nas je između pojedinih izvedbi cijelo vrijeme duhovitim dosjetkama s tipičnim engleskim prizvukom. Unatoč poprilično ozbiljnom izrazu koji tijekom nastupa vlada na njegovu licu, vječni se melankolik nekoliko puta čak i nasmiješio i našalio na vlastiti račun. Dugogodišnji privrženici najviše su se razveselili Porcupine Tree obradama, kojih je ovaj put bilo nešto više nego inače na Stevenovim solo nastupima. Uz »Lazarus« te smo večeri čuli i »Dark Matter«, »Don’t Hate Me«, »Sleep Together« te »Sound of Muzak«. Nakon »Don’t Hate Me« pozornicu je za dvije izvedbe iznenada zastrla prozirna zavjesa koja je u stilu Pink Floyd klasika »The Wall« stvorila simboličnu pregradu između benda i publike. Ujedno je Steven u drugom dijelu odsvirao i skladbe »My Book of Regrets« te »Vermillioncore« s aktualnog EP-ja »4 ½« (2016), koji predstavlja most između »Hand. Cannot. Erase« te  sljedećeg studijskog albuma

U bisu nas je Steven pošteno iznenadio obradom Princeova standarda »Sign o’ the Times«, koji je bio posvećen nedavno preminulom glazbenom umjetniku, kojeg je gospodin Wilson navodno iznimno rado slušao u osamdesetima. Zapravo nas je pošteno iznenadio izjavom da je Princea u osamdesetima slušao puno radije nego Genesis, za koje se zagrijao tek u zrelijim godinama. Obrada, koja je bila jedina skladba te večeri u kojoj Steven nije koristio nijedan instrument, nego se usredotočio na mikrofon, ispala je više nego solidno. Osjetilo se da Steven u bendu ima iskusnog poprockera Beggsa, kojemu radikalno prelaženje među žanrovima nikad nije stvaralo probleme. Majstor melankolije pak nas je u konačni delirij doveo svojom najdražom solo skladbom, koja po njegovu osobnom mišljenju predstavlja vrhunac vlastite solističke kreativnosti. Veliko finale došlo je s mračnom i ujedno potresnom ispovijesti o starcu, duhu njegove sestre i krokaru, koji čine središnje likove remek-djela zvanog »The Raven That Refused To Sing««, koju je Stevenov bend odsvirao s posebnim žarom, dok je nazočne posljednji put te večeri ganuo bez buke izvedbom i bezvremenskom porukom spomenutog klasika. Tri sata manje ili više melankoličnih otkrovenja i potresnih ispovijesti prošla su kao da ih je netko odrezao škarama, što se obično događa samo kad su sve stvari na pozornici u savršenoj harmoniji.

Progresivnorockovski vizionar razveselio nas je u Trstu fantastičnim nastupom tijekom kojeg smo se dodobra nauživali izvrsnih standarda iz različitih poglavlja njegove sjajne glazbene karijere. Svi oni kojima je dobro poznat Stevenov perfekcionistički pristup svemu čega se prihvati nisu bili iznenađeni sjajnim ozvučenjem i rasvjetom. Bend je tijekom cijelog nastupa bio nevjerojatno raspoložen i maksimalno uigran, dok bi Stevenov scenski pristup, okrunjen izuzetno mladenačkom energijom, prije pripisali nekom glazbenom mladiću koji je još uvijek željan dokazivanja, a ne jednom od najprekaljenijih glazbenika suvremene progrockovske scene, koji nikad nije zaboravio svoje skromne početke. Ujedno se na veselje dugogodišnjih privrženika, unatoč tome što je već nekoliko puta u karijeri bio na rubu velikog globalnog uspjeha, nikad nije ‘prodao’ te je izazvao promjenu kad je to od njega većina najmanje očekivala. Neke su doduše ražalostile Stevenove riječi da su promjene konstanta njegove glazbene prošlosti u kojoj nema smisla zaglaviti i da toj prošlosti, među ostalim, pripada i njegov najpopularniji i najutjecajniji sastav, no ujedno još zdaleka nije izjavio ‘Porcupine Tree, jučer i nikad više’, tako da nada u moguć povratak još uvijek ostaje.

Setlista

Set 1 (Hand. Cannot. Erase.):
1. First Regret
2. 3 Years Older
3. Hand Cannot Erase
4. Perfect Life
5. Routine
6. Home Invasion
7. Regret #9
8. Transience
9. Ancestral
10. Happy Returns
11. Ascendant Here On…
Set 2:
12. Dark Matter
13. Harmony Korine
14. My Book of Regrets
16. Index
17. Lazarus
18. Don’t Hate Me
19. Vermillioncore
20. Sleep Together
—bis—
21. Sign “☮” the Times
22. The Sound of Muzak
23. The Raven That Refused to Sing

Galerija slika