Autor: Aleš Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Pordenone / Il Deposito Giordani / Italija
Datum koncerta: 07.05.2016
Broj posjetitelja: 500
Cijena karte: 22,00€ (u pretprodaji) / 26,00€ (na dan koncerta)
Motorpsycho i novi album »Here Be Monsters«. Na promociji po staroj europskoj celini i koncertima najbližima slovenskom području u talijanskom Pordenonu. Šlo je čak i za jedini nastup na sjeveroistočnom dijelu Apeninskog poluotoka. Dugovječna ekipa od troje glazbenika iz norveškog Trondheima, koja djeluje neprekidno od davne 1989., ostaje konstantna artistička varijabla koja neprestano »krivi« i širi dosege svoje glazbene poruke, ne dopušta da je uhvate kalupi i zamke klišeja. Bend,koji ga najradije označavaju kao »revivalistički« derivat mnogih utjecaja starosjedilačkih psihodeličnih, ali i progresivnih rock sastava s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih, djeluje artistički posve slobodnjački, neopterećeno i cijelo vrijeme piše, u svojem nesputano istraživačkom avanturizmu, samonikli priču o autorskoj pronicljivosti.
Trio je nastupio bez predgrupe. Sama kulisa s pet dodatnih reflektora rustikalnog dizajna nagovještavala je da na pozornicu dolazi bend neobičnih glazbenih vidika, koji prati definirana baza glazbenih konzumenata. Dva melotrona, pa tim više. I doista. U prostoru se okupila poveća masa od kojih šest stotina glazbenih privrženika grupe, koji su pri dolasku grupe na pozornicu gromoglasno pozdravili trio. Ovaj se nakon lucidnog obraćanja pjevača, basista, gitarista i klavijaturista Benta Sæthera, da navodno ovo mjesto slovi po ekstremnoj bučnosti i da će Motorpsycho započeti s posebnom, jedva čujno tihom igrom, kad je najavio uvodnu Big Black Dog (iznimno ambiciozna, gotovo 20-minutna epska suita), istog trena slio s publikom u jedno tijelo. Pogotovo su prvi redovi ponudili šaku pravih fanatika grupe, koji su tijekom koncerta, osobito u duljim repetitivnim dijelovima skladbi, doživljavali prave delirične ispade, dok ih je nosio transcendentalno – cerebralni moment glazbe Motorpsycho. Štoviše. Minimalne stihove, koji nerijetko funkcioniraju u ulozi prigodnog začina, neki su posjetitelji znali čak i napamet. Srčana publika.
To je osjetila i grupa, koja je tu srčanost u izvedbi vraćala publici. Bend je stvarao iznimnu kulisu neprobojnog zvučnog zida, koji je izvlačio isključivo iz pojačala »lampaša« te iz starih modela gitara koje su napisale priču o rock’n’rollu, davno, davno tomu. Blage, gotovo besprijekorno naivne segmente skladbi Motorpsycho su izmjenjivali s razjarenim, masivno-masnim, zvučno »hreštavo-razrušenim« širenjem, koje je uz potporu kulise melotrona izazivalo učinak atmosferične hipnotičnosti, odnosno »trip-oidnog« stanja kreiranih ugođaja (npr. nova I.M.S. – akronim za Inner Mounting Shame). Utjecaji psihodelične ere Pink Floyd (ciljam na razdoblje albuma »Meddle«) očiti su, pogotovo kad se bend prihvatio nove Lacuna / Sunrise, gdje je Hans »Snah« Magnus Ryan prihvatio gitaru s dva vrata te je osobito na početku zahvatima na dvanaestožičanom vratu izvlačio zvukove (stereo chorus efekti, otrovno nareverbiran zvuk) koji su silno podsjećali na iskonsku zvučnost psihodelične ere Pink Floyd obrtništva. Da pak ne ostanemo samo na Pink Floyd, nije više novost da su se Motorpsycho od uvijek oduševljavali naslijeđem west coast psihodeličnog pop/rocka, koji su nekoć stvarali Grateful Dead, Iron Butterfly i što ja znam tko još. Tako se na set listi našla i posebno poticajna obrada skladbe Spin Spin Spin, koja u izvorniku pripada Terryju Callieru (čovjek ju je objavio na svojem prvijencu 1968.) i koju je kasnije prvi preradio američki psihodelični rock bend H.P. Lovecraft, od čega se atmosferično nije udaljila ni verzija sastava Motorpsycho.
Bend je u trenucima duljih vremenskih repeticija odabranih fraza izdašnije iskoristio neslućene talente bubnjara Kennetha Kapstada, da bi se on aktivnije usredotočio na popunjavanje prostora višestrukim rollingima preko tom-tomova. Istodobno je Kenneth, koji surađuje s Hansom i Bentom od 2007. nadalje, pokazao iznimnu spretnost i domišljatost, kad je dočarao nevjerojatnu mekoću i gipkost osobito u trenucima koji zahtijevaju punokrvnu čulnost i plazmu senzitivnosti (iskorištavanje činela). Nikako više ne čudi ni spoznaja da glazba Motorpsycho sadrži i besraman općenje s, u glazbenom podzemlju sve više i više omiljenim elementima post-rocka, kad održava te nadograđuje tripoidnu kulisu odabranih fraza, kroz koje se može »prerezati« i poneka pulsirajuća, malodane »drone-irana« bas gitara (skladba I.M.S.).
Bend je odsvirao dva sata i petnaest minuta debelog repertoara, u kojem nije zaboravio na svoj katalog skladbi starije branže, među kojima je ugodno iznenadila Feel (album »Timothy’s Monster«, 1994.) te tri točke trećeg albuma »Demon Box« (1993.) – to su Tuesday Morning i na samom kraju koncerta Junior te Nothing to Say. Bend je silno ambiciozan i koncertno neustrašiv. Redovito naime mijenja svoj koncertni repertoar. Ni dva koncerta tako nisu identična, jer se setliste iz večeri u večer neprestano mijenjaju.
Što reći za kraj? Hipnoza, očaravajuće druženje »ljepotice« i »zvijeri« u samonikli glazbeni gurmanluk. Nakon koncerta ostaješ u stanju zanesenosti, kad ni ne primijetiš,kada i kako učinkovito te Motorpsycho usisaju u svoj glazbeni svijet, s onu stranu stvarnosti. Motorpsycho su grupa koja bi s obzirom na glazbeni dosje i samoniklo avanturizam pun nabrijanog izazivanja savršeno pasala u program koncertne ponude CUK Kina Šiška. Što ti znaš, možda se kod nas zaustave na sljedećoj turneji!
Setlista
1. Big Black Dog
2. Un chien d’espace
3. Blueberry Daydream
4. Sleepwalking
5. Lacuna/Sunrise
6. Tuesday Morning
7. Feel
8. Running With Scissors
9. I.M.S.
10. Spin, Spin, Spin
11. The Alchemyst
12. Wishing Well
13. Upstairs-Downstairs
14. Cloudwalker (A Darker Blue)
15. Junior
16. Nothing to Say
Galerija slika
