Autor: Peter Podbrežnik
Fotografije: Sebastijan Videc
Datum koncerta: 12.06.2016
Broj posjetitelja: 4000
Cijena karte: 59,00E (fan pit) / 44,00€ (parter) / 39,00€ (tribina)
Ljubljansku Halu Tivoli na dan kad je svijetom odjeknuo najgori pucnjava-pokolj u povijesti SAD-a svojim je posjetom počastio starina shock rocka Alice Cooper i time prekinuo dugotrajnu sušu kad su u pitanju vrijedni spomena rockerski događaji u spomenutoj koncertnoj dvorani. Legendarni glazbeni majstor šoka i jeze okupio je oko sebe impresivan prateći bend u kojem je najburniji pljesak posjetitelja tivolskog koncertnog događaja dobila odlična gitaristica Nita Strauss, koja je svojom zgodnom pojavom ujedno privukla i mnogo pogleda muškog dijela publike. Strastvena plavuša, koja većinu svoje glazbene karijere nastupa sa ženskim bendom The Iron Maidens i s njim izvodi obrade grupe Iron Maiden, nedvojbeno je jedna od najboljih gitaristica koje trenutno hodaju licem našeg planeta, a dobro se snalazi i u pjevanju vokalnih harmonija. Inače, Nita ima i sjajne glazbene korijene, jer je daleka potomkinja slavnog austrijskog skladatelja Johanna Straussa mlađeg.
U Aliceovu bendu valja istaknuti i sjajnog bubnjara Glena Sobela, koji se dobro iskazao i tijekom solo točke, te basista i pratećeg pjevača Chucka Garricka. Preostala dva gitarista, Ryana Roxieja i Tommyja Henriksena, koji su pristojno obavljali svoje instrumentalne zadatke i cijenjeni su povremeni glazbenici, Straussova je svojim virtuoznim sviranjem nekoliko puta pošteno zasjenila. Izbor izvedbi sastojao se, očekivano, od Aliceovih omiljenih klasika, prije svega onih iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Njegov solo prvijenac »Welcome to My Nightmare« (1975) bio je više nego dostojno zastupljen, jer je iz njega potekao već otvarajući »The Black Widow«, uz koji je Alice na pozornicu umarširao zavijen u crni ogrtač. Njega je ubrzo odbacio i pojavio se u odijelu s cilindrom, u kojem je podsjećao na neku vrstu križanca ravnatelja cirkusa i pogrebnika. Kicoški štap je, očekivano, ubrzo završio među publikom. Među (sporednim) pozorničkim likovima ove smo večeri zamijetili i patuljka te nakaze u plinskim maskama.
Pozornička scenografija bila je, kako i dolikuje inovatoru i ikoni na tom području, cijelo vrijeme na izvanrednoj razini. Tako je Alice, koji je još prilično često mijenjao odjeću, tijekom izvedbe zlatnog standarda »Billion Dollar Babies«, koji spada u rano razdoblje njegove karijere, kad je još bio dio benda imena Alice Cooper, na sablji nosio (lažne) dolarske novčanice te ih otresao među publiku. Od ranih klasika nisu izostali ni »No More Mr. Nice Guy«, »Cold Ethyl«, »Ballad of Dwight Fry« te Aliceova najljepša balada »Only Women Bleed«. Prvi vrhunac večeri bila je izvedba mega hita »Poison«, gdje opet nije bilo moguće dovoljno pohvaliti odlične prateće vokalne harmonije. Njima je Alice Cooper, odnosno Vincent Furnier, kako glasi njegovo pravo ime, koje ne zvuči ni približno toliko mistično, prilično dobro prekrio svoj već pomalo šapćući vokal, kojeg ipak još uvijek obilježava specifičan pristup.
Nakon »Poison« uslijedilo je možda čak i najveće iznenađenje večeri, avangardnorockerska skladba »Halo of Flies« s albuma »Killer« (1971), s kojeg su kasnije odsvirali i naslovnu skladbu. Ona je jedan od rijetkih uradaka Aliceove karijere koji bi se uvjetno mogao označiti progresivnim rockom. Drugi veliki vrhunac, pogotovo što se tiče pozorničke scenografije i sveopće zabave, bila je sjajna izvedba horor zimzelena »Feed My Frankenstein«, tijekom koje su Alicea svezali na električnu platformu. Nakon što su okolo prštale iskre i zakadio se veliki oblak dima, na pozornicu je iznenada dolomatala golema, monstruozna pojava u obliku groteskno uvećanog i izobličenog Alicea Coopera te do kraja ‘odkrulila’ prije spomenutu klasiku. Eddie iz Iron Maidena u usporedbi s gigantskim Aliceom običan je klinac. Neki koji su već bili na Aliceovim koncertima doduše su prisjetili da je sličnih horor umetaka obično više nego što ih je ove večeri pokazao u Tivoliju.
Ipak, pozornička maškarada dosegnula je vrhunac skladbom »Guilty«, u kojoj je Alice u luđačkoj košulji podlegao injekcijama sadistične medicinske sestre, koja je izgledom pomalo podsjećala na gotičku verziju Jokerove lude klaunice Harley Quinn iz Batmana. Za finale »Guilty« maskirani su čudaci na pozornicu donijeli giljotinu te Aliceu odrubili glavu, dok je jedna od spodoba njegovu glavu podigla visoko u zrak. Naravno, radilo se samo o spretnoj iluziji, jer je s pravim Aliceom sve bilo u najboljem redu. Na razočaranje nekih, ovaj se put nije razgovarao sa svojom odsječenom glavom. U završnom dijelu svojeg nastupa Alice nas je iznenadio s četiri obrade u čast preminulih rockerskih legendi. Najprije se sjetio nezaboravnog bubnjara Keitha Moona, kojemu je bila posvećena iznimno uspjela verzija klasika The Who »Pinball Wizzard«. Potom je, pomalo očekivano, počastio spomen na Jimija Hendrixa obradom omiljenog klasika »Fire« i mnogi su pomislili da će onda na red doći još Jim Morrison i Janis Joplin, što bi bilo vrlo predvidljivo i klišejski. No Alice je srećom imao drugačije planove.
Prilično neočekivano naklonio se naime i dvojici kultnih glazbenika koji su se oprostili ne tako davno. Od svih mogućih omiljenih skladbi Davida Bowieja Alice i društvo izveli su ne baš toliko razvikanu »Suffragette City«, koja je ispala vrlo dobro, dok su se Lemmyja sjetili s očekivanim Motorhead ultimativnim standardom »Ace of Spades«. Njega je pohvalno otpjevao basist Garrick, koji je, ne samo bojom glasa, nego i zaliscima i odjećom, izdaleka pomalo podsjećao na mladog Lemmyja. Neki su zbog činjenice da je Alice u samo sat i pol dugom nastupu izveo čak četiri obrade vjerojatno malo gunđali, ali sve su četiri obrade ispale iznimno otkačeno. Nastup Alicea Coopera ne bi bio potpun da na kraju s društvom nije izveo još i svoj najprepoznatljiviji i najomiljeniji buntovnički klasik, to jest »School’s Out«. Tivolska je dvorana tada podigla najveću buku, dok je Alice počeo prema njoj bacati ogromne balone raznih boja, koje je svako toliko, kad bi se previše približili pozornici, probušio pa su se iz njih rasuli šareni konfeti. Unutar »School’s Out« Alice je spretno uključio i središnji motiv zimzelena Pink Floyda »Another Brick in The Wall – Part 2« te tako dodatno raspalio buntovničku atmosferu koja je tada zavladala u dvorani.
Za dodatak je Alice s društvom izveo omiljeni klasik s albuma »Billion Dollar Babies«, »Elected«, tijekom kojeg se, preobučen u ujaka Sama s kicoškim štapom, na zabavan način rugao aktualnim američkim predsjedničkim izborima, jer su se na pozornici pojavila našminkana glumca koja su predstavljala najpoznatijeg slovenskog zeta i rasističkog huškača Donalda Trumpa te trenutno najantipatičniju ‘ženu’ na svijetu i ratnu zločinku Hilary Clinton. Obje groteskne pojave, koje su izgledom još uvijek izgledale ljepše od originala, počele su se međusobno fizički obračunavati pa ih je Alice morao prilično brzo otjerati s pozornice. Gospodin Cooper doduše je ‘ponovno rođeni kršćanin’, ali njegovo srce ostaje na pravom mjestu kad je riječ o političkoj (ne)korektnosti. Pri kraju koncerta ekipa nas je oduševila i kratkim vatrometom.
Koncert shockrockerskog veterana u Hali Tivoli bio je iznimno zabavno iskustvo koje je razveselilo brojne stare i mlade slovenske ljubitelje klasičnog rocka. Stari rockerski mačak uz pomoć prateće ekipe priredio je nezaboravno rock veselje i mnoge podsjetio na stara dobra vremena, kad je rock još bio zabavna slušateljska razonoda, a ne mučno iskustvo, što se danas događa prečesto. Posjetitelja je u dvorani nažalost bilo premalo da bi se moglo tvrditi da je izvedba koncerta uspjela i s financijske strane. Ipak, sva čast požrtvovnim organizatorima što je do nastupa Alicea Coopera uopće došlo u vremenu kad (koncertna) rock scena na našim prostorima umire u agoniji, dok su koncerti Jasmina Stavrosa i Jelene Rozge rekordno posjećeni. Vrlo je žalosno kad legenda kova Alicea Coopera napuni samo polovicu Hale Tivoli, dok turbo folk ‘zvijezde’ bez poteškoća rasprodaju naše najveće dvorane, ali na to smo već navikli. Aliceu, koji će za dvije godine slaviti sedamdeseti rođendan i koji je od svojih skromnih početaka, kad ga je krajem šezdesetih zajedno s bendom otkrio nezaboravni Frank Zappa, prebrodio brojne uspone i padove, sva čast što na pozornici još uvijek prekipijeva od mladenačke energije, oduševljava zabavnom pozorničkom scenografijom i, što je najvažnije, još uvijek izvodi kvalitetnu rock glazbu. I zato ćemo mu lako oprostiti što je njegov nastup u Hali Tivoli trajao samo sat i pol umjesto očekivana dva sata, što je ujedno i jedina primjedba na ovaj u svim drugim pogledima iznimno zabavan i doživljen koncertni događaj.
Setlista
1. Black Widow
2. No More Mr. Nice Guy
3. Under My Wheels
4. Public Animal #9
5. Billion Dollar Babies
6. Long Way To Go
7. Woman of Mass Distraction
8. Posion
9. Halo of Flies
10. Feed My Frankenstein
11. Cold Ethyl
12. Only Women Bleed
13. Guilty
14. Ballad of Dwight Fry
15. Killer / Love Dead
16. Pinball Wizzard (The Who)
17. Fire (Jimi Hendrix)
18. Suffragette City (David Bowie)
19. Ace of Spades (Mötorhead)
20. 18
21. School’s Out
—
22. Elected
Galerija slika
