Lokacija: München / Cirkus Krone / Njemačka
Datum: 22.05.2014
Na njemačkom tlu, točnije u bavarskoj prijestolnici Münchenu, u sklopu zajedničke turneje oglasili su se Magnum i Saga, što je posebno razveselilo sve ljubitelje progresivnog melodičnog rocka s raznim oblicima eksperimentalnih nijansi. Naprosto je fantastičan osjećaj prisustvovati nastupu dvaju tako velikih bendova među kojima se može pronaći više paralela nego što bi tko pomislio. Oba su svoj prvi studijski album izdala 1978., najveću popularnost doživjela u osamdesetima i imala probleme s bubnjarima, dok je žanrovska kategorizacija njihove glazbe i dalje prilično zahtjevan zadatak, iako oba potječu iz progresivnorockovskog glazbenog pokreta. Osim toga, oba i danas uživaju najveće poštovanje upravo u njemačkom govornom području, u što smo se mogli dodobra uvjeriti već na našim prethodnim koncertnim susretima s obama bendovima. Gostovanje obiju legendi, Magnum i Sage, u dvorani Circus Krone bilo je nedvojbeno jedno od najvećih ovogodišnjih koncertnih događaja kad je riječ o ljubiteljima progresivnog i melodičnog rocka.
Englezi Magnum, koji su te večeri nastupili prvi, na ovoj su turneji predstavljali svoje najnovije studijsko ostvarenje naslova »Escape From the Shadow Garden« (2014), što znači da je njihov koncertni repertoar većinom bio obilježen skladbama s tog albuma. U prvoj polovici nastupa prevladavale su dakle izvedbe nekih favorita iz razdoblja između 2009. i 2014., dok su dugogodišnji klasici na red došli tek na polovici. Magnum su nastup otvorili s »Live ’til You Die«, uvodnom skladbom s novog albuma, i odmah potvrdili sjajnu uigranost među pojedinim instrumentalistima, što sve dobre poznavatelje njihova scenskog pristupa nije ni najmanje iznenadilo. Uvijek ozbiljan, ako ne i gotovo strog gitarist i glavni skladatelj Tony Clarkin cijelo je vrijeme zadržao statičnu scensku pozu, dok je njegovo šareno ubiranje gitarskih fraza opet bilo prava paša za uši. Dugogodišnji klavijaturist Mark Stanway, usprkos tome što su mu podočnjaci svake godine malo teži, marljivo je gradio moćne simfonijske aranžmane i često bio ključni faktor karakteristične Magnumove epskosti i pompoznosti.
Dinamična ritam linija između basista Ala Barrowa i bubnjara Harryja Jamesa, najmlađih članova banda, i ovaj je put djelovala kao dobro podmazan stroj i posebno razveseljavala tijekom tvrđih trenutaka pojedinih izvedbi. Najslabija karika Magnuma s godinama je postao pjevač Bob Catley, uz Clarkina jedini preostali osnivač, jer ga vokal nikako više ne sluša kao nekad, pa je tijekom nastupa imao poprilično problema. Najviše ga je pokosilo tijekom izvedbe epskog klasika »Les Morts Dansant« s albuma »On A Storyteller’s Night« (1985), kad je u jednom od stihova zaboravio tekst i pritom se opravdano uhvatio za glavu. Sreća da su mu osobito tijekom refrena prateći vokalnim harmonijama pomogli Barrow i James, jer Catley uživo nažalost više ne može prikriti da mu je vokalni registar posljednjih nekoliko godina krepko oslabio. Neke više vokalne dionice jednostavno više ne može otpjevati, a ako i pokuša, njegov pristup ispadne poprilično grleno.
Usred izvedbe evergreena »How Far Jerusalem« morao je uzeti čak i dulju stanku, tijekom koje je preostala četvorka razvila instrumentalni jam koji je trajao malo predugo. Unatoč svemu, Catley je i dalje oduševio svojim scenskim karizmom i energičnošću te u nastavku nastupa čak malo popravio i prikrio šepavu vokalnu formu. Jedno od većih iznenađenja večeri bila je izvedba skladbe »All England’s Eyes«, dok je pompozni klasik »Vigilante« za brojne posjetitelje ovog koncertnog događaja predstavljao vrhunac regularnog dijela nastupa. I izvedba kultnog standarda »Kingdom of Madness« poprilično im je dobro uspjela, pa smo gotovo zaboravili na Bobove vokalne probleme. U bisu su iznenadili duljom, akustično prearanžiranom verzijom klasika »The Spirit« s albuma »Chase The Dragon« (1982), koju su u nastavku pretočili u standardne, naelektrizirane vode. Vrhunac Magnumova nastupa nastupio je na samom kraju, kad su izveli epsko remek-djelo »Sacred Hour«, koje ne izvode u svakoj prilici, iako bi to zaslužilo, jer je riječ o jednom od najboljih ostvarenja njihove karijere.
Tijekom njezine izvedbe posebno se istaknuo Stanway, koji je simfonijske aranžmane odsvirao kako se pristoji i u skladu s originalnom verzijom, s obzirom na to da je u prošlosti pri njezinoj izvedbi često rado improvizirao raznim ‘prečacima’ i na taj način brzo odsvirao zahtjevnije teksture. I Catley se ovaj put prilično dobro držao, iako Magnum sljedbenici opravdano mogu biti zabrinuti za budućnost njegova pjevanja. Gledano u cjelini, Magnum su uspjeli ispuniti očekivanja i pokazali vrlo dobar nastup, osobito u instrumentalnom smislu, iako su mogli odsvirati nešto više dugogodišnjih evergreena i manje novijih radova. No, s jedne strane treba razumjeti njihovu potrebu da ravnomjerno zastupaju novi i stari materijal, osobito nakon što je »Escape From the Shadow Garden« doživio neočekivan komercijalni uspjeh s visokim probojem na ljestvici čak i na domaćem, britanskom tlu, što se nije dogodilo još od kraja osamdesetih.
Prije dolaska Sage scenski tehničari su se tijekom pospremanja i postavljanja scenske opreme zabavljali vrtnjom jednog od najslabijih albuma grupe Yes naslova »Union« (1991), što je bio i najbizarniji trenutak te večeri, a možda je to čak bila posebna glazbena želja ‘otkačenih’ Kanađana. Kanadske legende progresivnog rocka Saga odmah su na početku poslužile trima najomiljenijim klasicima iz svoje bogate karijere, to jest skladbama »Don’t Be Late«, »You’re Not Alone« i »On The Loose«, što je sve sljedbenike u trenu bacilo u neopisivi delirij. Razina uigranosti među svim članovima ove kultne kanadske grupe naprosto je nevjerojatna, što inače ustanovimo na svakom novom susretu, pa ipak je malo bendova s njihovom kilometražom čiji bi članovi tako očito uživali izvodeći svoja prošla djela.
Ian Crichton, jedan od najviše previđenih gitarista našeg doba, te je večeri bio doista fantastično raspoložen i uživao je u svakoj solaži. Nakon početnih ružnih pogleda prema tehničaru zbog problema sa zvukom njegove električne gitare, što je brzo riješeno, potpuno se prepustio svojim karakterističnim solističkim improvizacijama i ponudio prepunu torbu raznobojnih gitarskih fraza kojima je odveo sljedbenike u ‘sedmo nebo’. Njegov brat Jim Crichton na basu i pomoćnim klavijaturama te je večeri djelovao potpuno ‘razdjetinjeno’, jer je osim neuobičajene poskočnosti iznenadio i bizarnim imidžom kojim je podsjećao na nekog teksaškog kamiondžiju. Svakako neobičan potez za tradicionalno prilično ozbiljnog basista i producenta.
Poprilično je suzdržanije djelovao klavijaturist i prateći pjevač Jim Gilmour, koji je nakon zahtjevne operacije oka stekao poneki višak kilograma, što ga ipak nije omelo da oduševi svojim virtuoznim polaganjem duginih sintisajzerskih tekstura. Njegov zvjezdani trenutak bila je sanjska izvedba skladbe »Scratching The Surface«, koju je otpjevao s izuzetnim žarom i opet oduševio svojom specifičnom bojom glasa. Posebno poglavlje bio je i legendarni pjevač Michael Sadler, koji se u band vratio 2011. i pjeva na tako zavidnoj razini kao u svojim najboljim danima, kad je njegov band bio mlad i u srednjoj Europi veliko ime i u komercijalnom smislu. Osim toga, i dalje je jedan od najkarizmatičnijih progresivnorockovskih vokalista, koji svojim izrađenim gestama i scenskom mimikom uvijek dočara ključne stihove pojedinih tekstova.
Osim »Anywhere You Wanna Go« s albuma »20/20« (2012) te instrumentala »Corkentellis« s »10,000 Days« (2007), te su večeri, na veselje većine sljedbenika, vladali dugogodišnji Saga klasici. Nakon »Too Much To Lose« bubnjar Mike Thorne, najnoviji član banda, imao je svoju solo točku kojom je opet dokazao da je nakon umornog i bolešljivog Briana Doernera u band unio svježu, mladenačku energiju, koje te večeri doista nije manjkalo, ponajviše zaslugom Sadlera i obojice braće Crichton. Izvedbom instrumentala »Corkentellis« Saga su opet pokazali da pod brižnom Gilmourovom palicom bez problema mogu svirati i simfonijski progresivni rock, ako im se prohtije.
Za tim je uslijedila uzastopna izvedba četiriju skladbi koje potječu s istoimenog Saga prvijenca iz 1978., a koje su te večeri zvučale kao da su snimljene jučer, jer su odlično izdržale test vremena i band ih još uvijek može svirati kao nekad. Tijekom »Humble Stance« Sadler je po staroj navadi na bas gitari učinkovito zamijenio Jima Crichtona, koji se tada našao za pomoćnim sintisajzerom. S briljantnom verzijom »Careful Where You Step«, u kojoj su oduševili ponajprije sviranjem sintisajzerskih multiharmonija, Saga su okrunili završetak redovnog dijela svog nastupa. U bisu su nas iznenadili standardom »The Pitchman« s albuma »Heads Or Tales« (1983), koji posljednjih godina rijetko zaluta na njihovu set listu. Neki smo potiho nadali da će u set listu vratiti i skladbu »The Flyer«, najpoznatije ostvarenje s ranije spomenutog albuma, ali se to te večeri nije dogodilo. Za veliko finale nisu zaboravili na izvedbu nezaboravnog klasika o kompulzivnom kockaru, »Wind Him Up«, koji je zaokružio popis njihovih najomiljenijih skladbi. Ludo ozračje u dvorani doseglo je klimaks i publika se tek teško pomirila s tim da su se članovi banda ipak morali oprostiti s pozornice.
Iskreno govoreći, Saga su bili apsolutni pobjednici ako usporediš koncertne nastupe obaju bendova, jer je, uz fascinantnu set listu, cijeli band cijelo vrijeme bio u fenomenalnoj formi pa su zato bili nagrađeni i duljim aplauzom od Magnuma. Potonji nas još zdaleka nisu ostavili ravnodušnima, ali će morati nužno nešto poduzeti oko Bobova umornog vokala, jer bi zatvaranje očiju pred očitim problemom bilo posve besmisleno. Dva odlična benda, koja su najveće uspjehe doživjela u nekom puno romantičnijem glazbenom razdoblju, opet su nas oduševila izuzetnom profesionalnošću i dodobra nas napunila pozitivnom energijom, kakve kronično nedostaje većini suvremenih rockovskih sastava. Saga će se pak na turneju svakako uputiti i u drugoj polovici ove godine, jer će na njoj prvi put predstavljati skladbe s nadolazećeg studijskog albuma »Sagacity« za koji već sada ne bi bilo pretjerano prognozirati da će biti jedno od njihovih najboljih ostvarenja u posljednjih deset, možda čak dvadeset godina, jer band nakon Sadlerova povratka i dolaska Thornea i dalje doživljava pravcatu infuziju mladenačke energije koja može ključno utjecati na kreativni proces.
autor: Peter Podbrežnik
fotografije: Aleš Podbrežnik
Setliste:
SAGA
1. Don’t Be Late (Chapter 2)
2. You’re Not Alone
3. On The Loose
4. Anywhere You Wanna Go
5. Too Much to Lose (Chapter 7)
6. Drum Solo
7. Corkentellis
8. Ice Nice
9. How Long
10. Humble Stance
11. Tired World (Chapter 6)
12. Scratching the Surface
13. Careful Where You Step
—bis—
14. Pitchman
15. Wind Him Up
MAGNUM:
1. Live ’til You Die
2. Black Skies
3. Freedom Day
4. Dance of the Black Tattoo
5. Blood Red Laughter
6. Unwritten Sacrifice
7. How Far Jerusalem
8. Les Morts Dansant
9. Falling for the Big Plan
10. All England’s Eyes
11. Vigilante
12. Kingdom of Madness
—bis—
13. The Spirit
14. Sacred Hour
