Autor: Peter Podbrežnik
Fotografije: Aleš Podbrežnik
Mjesto: Verona / Teatro Romano / Italija
Datum koncerta: 10.09.2016
Broj posjetitelja: 2000
Cijena karte: 39,00€
Verona, jedan od najslikovitijih talijanskih gradova s izuzetno bogatom poviješću i izvrsno očuvanom starom gradskom jezgrom, koja i danas privlači hrpe turista iz cijeloga svijeta, u njedrima nekadašnjeg starorimskog kazališta Teatro Romano ugostila je legendarni engleski sastav Marillion, za neke heroje (neo)progresivnog rocka, za druge najbolje čuvanu britansku glazbenu tajnu, koja i dalje niže odlične studijske albume. Marillion su na aktualnoj turneji već počeli predstavljati svoj novi album »F*** Everyone and Run« odnosno (skraćeno) »F.E.A.R.«. Još prije dolaska artrockerskih veterana znali smo da će ta večer biti nešto posebno, jer je bolji ambijent od nekadašnjeg starorimskog teatra gotovo nemoguće zamisliti.
Članovi Marillion izašli su na pozornicu bez karizmatičnog pjevača Stevea ‘gospodina H-a’ Hogartha i počeli izvedbom klasika »The Invisible Man« s albuma »Marbles« (2004). Iako je riječ o odličnoj skladbi, nije bila neko posebno iznenađenje, jer su njome otvarali koncerte i na brojnim drugim datumima u posljednjih dvanaest godina. Kad je došao na red prvi stih, Hogarth se najprije pojavio na pozadinskim projekcijama, a onda je ipak izašao pred vjernu publiku. I ovaj put bio je utjelovljenje mrzovoljnog i sumornog ‘nevidljivog čovjeka’ iz oštrog društvenokritičnog teksta. Treba spomenuti da je Hogarth cijelu večer bio u sjajnoj vokalnoj formi, iako postoji opravdana sumnja da je ovaj put ipak malo pregolemo zavirio u čašicu, jer je čak dvaput zaboravio početak teksta. Prvi put mu se takva nespretnost dogodila tik prije izvedbe skladbe »Sounds That Can’t Be Made« s istoimenog studijskog remek-djela, gdje je na početku napola u šali vokalno improvizirao i pokušao se humorom nekako izvući iz škripca. Naposljetku je ipak uspio pronaći prave ‘riječi’ i uhvatiti korak s ostatkom benda. Sličan problem dogodio se pri završetku redovnog dijela s »Neverland«, koji su nakon kratkog uvodnog spoticanja morali ponoviti od početka.
Inače, to su bila jedina ‘incidenta’, ako ih se uopće tako može nazvati, tijekom cijele večeri, jer su nas engleski glazbeni majstori oduševili fantastičnim izborom izvedbi, fenomenalnim zvukom i praktički besprijekornom izvedbom brojnih dragulja svoje šarolike glazbene karijere. Osim toga, ‘H’ je oba spoticanja ispričao odličnim pjevanjem, i to na nekim vokalno prilično zahtjevnim izvedbama. U pjevanju je imao dobru potporu u basistu Peteu Trewavasu, koji je, kao i obično, vodio računa o pratećim vokalima. Nešto prateće vokalne pomoći stiglo je i od klavijaturista Marka Kellyja, koji je cijelo vrijeme marljivo bdio nad svojim klavijaturskim kraljevstvom i izgledao puno mlađe nego što uistinu jest. Bubnjar Ian Mosley unatoč poštovanja vrijednim godinama još uvijek je iznimno živahan, precizan i gibak, dok je jedini originalni član, to jest gitarski majstor Steve Rothery, ponovno opravdao svoj status jednog od najprefinjenijih (i nažalost nepravedno previđenih) rock gitarista. Brojni njegovi gitarski solaži imaju gotovo transcendentalnu moć i jedan su od ključnih faktora izuzetne atmosfere kakvu na koncertima mogu priuštiti samo Marillion.
Nepokolebljivi kvintet iz Aylesburyja na iznimno naelektriziran i opušten način izvodio je standarde iz gotovo svih poglavlja svoje šarolike diskografije (malo su zaboravili samo na kraj osamdesetih i završetak devedesetih). Od radova s novog albuma izveli su više od šesnaestominutnu skladbu »The New Kings«, koja je među njihovim najdruštvenokritičnijim djelima uopće, jer u tekstu oštro obračunavaju s novodobnim grabežljivim jappijima i njihovim sve bržim uništavanjem ljudskog društva i planeta Zemlje. Kod »The New Kings« pohvalu zaslužuje i izvrsna pozadinska projekcija videa s glumcima koji su na dojmljiv način prikazali središnju poruku izvanrednog teksta. I s kultnog konceptualnog albuma »Brave« (1994) Marillion su izveli tri kultne skladbe, i to »The Great Escape«, »Wave« i »Mad«. Među glavna iznenađenja redovnog dijela ubrajale su se izvedbe »Marbles« poslastice »Fantastic Place«, vokalno iznimno zahtjevne »Afraid of Sunlight« s istoimenog albuma, brojnim efektima prožetog klasika »Quartz« s albuma »Anoraknophobia« (2001) te zimzelene »King« s albuma »Afraid of Sunligt« (1995). Potonju nisu izvodili već poprilično dugo, a publika je tijekom prikazivanja slika poznatih preminulih glazbenika i filmskih glumaca najbučnije reagirala kad su se u video projekciji pojavili Lemmy i Robin Williams.
Marillion su redovni dio nastupa zaključili već spomenutim »Neverland«, koji je, unatoč početnom kratkom zapletu i ponavljanju, na kraju ispao savršeno. U bisu su se Marillion izvedbom svog jedinog velikog hita »Kayleigh« vratili u osamdesete, ravno u tzv. Fish eru. Tu je eru Hogarth u nekom starom intervjuu iz 2000. usporedio s mlinskim kamenom kojeg se Marillion nikako ne mogu riješiti jer se prilikom njegova dolaska nisu odlučili preimenovati. Sad je zacijelo poprilično promijenio svoje tadašnje mišljenje, jer noviji nastupi gotovo više ne prolaze bez barem kratkog poklona još uvijek njihovoj najslavnijoj fazi.
Bilo je prava zabava gledati kako su talijanski zaštitari poput dosadnih komaraca trčali za Hogarthom kad je ovaj skočio s pozornice i počeo šetati među razgaljenom publikom. Iako su ga zaštitari više ometali nego mu pomagali, gospodin H nije se dao smesti i najpopularniji marillionski zimzeleni hit otpjevao je kako se i pristoji (kad na vokalu naravno nije gospodin Fish). Nakon »Kayleigh« očekivano je uslijedio obvezni pratilac, »Lavender«, dok gotovo nitko iz publike nije očekivao prijelaz u skraćenu verziju skladbe »Bitter Suite« (izveli su samo treći dio naslovljen »Blue Angel«) i potom ravno u pobjednički energetski katalizator »Heart of Lothian« s albuma »Misplaced Childhood« (1985). Hogarth je suvereno, na svoj način otpjevao klasike iz ‘romantičnog’, neoprog razdoblja, iako je zbog vrlo osobnih tekstova i naravi tih skladbi uvijek neobično kad ih otpjeva netko drugi, a ne njegov ništa manje karizmatični pjevački prethodnik.
Drugi bis donio je jedno manje i jedno veće iznenađenje. Album »This Strange Engine« (1997) često se smatra jednim od njihovih najzapostavljenijih, pa je bilo lijepo čuti izvedbu skladbe »Estonia«, koja među sljedbenicima inače vrijedi za najomiljeniji rad na njemu i koju su Marillion kao takvu uživo na prošlim turnejama izvodili prilično često. Tragična priča o nesreći broda Estonia unatoč tome ponovno je potresla. Marillion su nas puno više iznenadili izvedbom više od petnaestominutnog naslovnog remek-djela, to jest »This Strange Engine«, kojom su na epski način zaključili svoj fantastični nastup u Veroni. Još posljednji put u toj večeri uspjeli su publiku uvesti u ambijentalni trans, nakon čega su pri odlasku s pozornice bili nagrađeni burnim ovacijama vjernih sljedbenika.
Marillion su u nepromijenjenoj postavi već dvadeset i sedam godina i uz takav podatak teško je sjetiti se još neke grupe koja bi se mogla pohvaliti sličnim, izuzetnim dostignućem. Zavidna međusobna kemija koja na pozornici vlada među članovima benda naprosto je zapanjujuća, a katkad se čini da bi i najzahtjevniju skladbu iz svog kataloga mogli svirati u najnemogućoj prilici. Iako su svoje najveće uspjehe postigli već sredinom osamdesetih i iako ih većina otočkih medija još uvijek uporno ignorira, na svakom se koraku vidi da svi članovi benda još uvijek imaju izuzetnu motivaciju i stvaralački žar, pa tijekom svake izvedbe neizmjerno uživaju. Njihov nastup u Veroni bio je jedan od onih artrockerskih spektakala koji i dugo nakon završetka ostavljaju snažan dojam, pri čemu im je Marillion ovaj put zasigurno u velikoj mjeri pomogao i izuzetni, starorimski ambijent, kakav ne doživiš baš na svakom koncertnom druženju.
Setlista
1. The Invisible Man
2. Power
3. The Great Escape
4. Fantastic Place
5. Sounds That Can’t Be Made
6. The New Kings
(I.) Fuck Everyone And Run
(II.) Russia’s Locked Doors
(III.) A Scary Sky
(IV.) Why Is Nothing Ever True?
7. Wave
8. Mad
9. Afraid of Sunlight
10. Quartz
11. King
12. Neverland
—dodatak I.—
13. Kayleigh
14. Lavender
15. Bitter Suite (III. Blue Angel)
16. Heart of Lothian
—dodatak II.—
17. Estonia
18. This Strange Engine
Galerija slika
